Divan kupi care gospodare
Divan kupi care gospodare,
Sve je care na divan sazvao
I svog zeta Mehmed Ali pašu.
Sve se caru na divan skupilo,
Dockan dođe zete Mehmed paša. 5
Al mu reče care sa divana:
„Što si dockan, zete Mehmed pašo."
Odgovara zete Mehmed paša:
„Ne pitaj me, care sa divana,
Evo ravna nedjeljica dana, 10
Čedo rađa sultanija mlada,
Nit' ga može rodit' ni umr'jeti!"
Kad u jutru jutro usvanulo,
Al mu reče care sa divana:
„Hajde kući, zete Mehmed paša, 15
Uzmi sultu za bijelu ruku,
Pa je vođi u božiiju Ćabu —
Neka klanja ognjenu sedžadu!"
Otle ode zete Mehmed paša,
Pa on uze sultaniju mladu, 20
Odvede je u božiju Ćabu.
Prostniješe ognjenu sedžadu,
Al joj ni to s hajrom ne bijaše.
Progovara sultanija mlada:
„Medet meni, kakav j’ ovo azob! 25
Ja sam mlada sve vakte klanjala,
Svaki vakat abdest uzimala,
Dva mjeseca učajluk postila
I treći sam šehri ramazana!"
Al rekoše sultaniji mladoj: 30
„Sve ti jesi, sultanija mlada,
Al s’ imala svoje pusto blago,
Nisi njega htjela dijeliti.
A imala đuzel odijelo,
Imala si u mahali Fatu, 35
Nisi Fatu u kolo spremila,
Veće si je svatima skudila."
Ali reče sultanija mlada:
„Evo moga svega blaga pusta,
Podajte ga u mahali Fati. 40
Eno moga đuzel odijela,
Podajte ga u mahali Fati!"
Rekoše joj hodže i hadžije:
„O bora nam, sultanijo mlada,
Ko dijeli, za onog je dušu!" 45
Ona rodi guju šarovitu
I odmah joj u duvar utekla.
Al joj veli sultanija mlada:
„Čuješ li me, gujo šarovuta,
Kada dođe ljeto premaljeto, 50
Nemoj nigdje bježat’ u obalu,
Jer će djeca požar požariti,
Žao mi te, od srca si moga,
Pa neka si guja šaarovita."
I umrije sultanija mlada. 55
