Dva Jakšića i Kraljević Marko
Dva se mila brata milovala:
Jakšić Mitar i Jakšić Stjepane,
Koliko se braća milovali,
Kad su gode putem putovali,
Od milosti ruho mijenjali. 5
To gledala starješica vila,
Pa dozivlje vilu sedmakinju:
"Ko zavadi dva Jakšića mlada,
Evo njemu pola starješinstva."
Kad to začu vila Sedmakinja, 5
Pretvori se u lijepu djevojku.
Pa iziđe na druma široka.
Otud idu dva Jakšića mlada;
Kad vidješe lijepu djevojku,
Tad povika Jakšiću Stjepane: 10
"Blago meni, evo mi djevojke!"
Al besjedi Mitre Jakševiću:
"Nije tvoja neg’ moja djevojka."
Odgovara Jakšića Stjepane:
"Što će tebi lijepa djevojka, 15
Kada si se brate oženio?
Ja se jošte oženio nisam."
Pođe Stjepan da uzme djevojku;
Al’ da vidiš Mitra Jakšićeva,
On poteže koplje ubojito, 20
Te udara brata rođenoga.
Pade Stjepan na drumu široku,
Mitar uze lijepu djevojku,
Pa je za se na dorata baci,
I okrete dvoru bijelome. 25
Kad je bio kroz goru zelenu,
Izlećeše utve zlatokrile;
Mitar pusti zelena sokola
Da uhvati utvu zlatokrilu.
Dok proleti siv-zelen sokole, 30
Dok proleti kroz goru zelenu,
Desno svoje salomio krilo.
Pisnu soko kao guja ljuta,
Pa se vrati svomu gospodaru,
I pade mu na rame junačko. 35
A pita ga Mitre Jakševiću.
"Kako ti je siv-zelen sokole,
Kako ti je bez desnoga krila?"
Odgovara siv-zelen sokole:
"Kao bratu koji brata nema." 40
Ode Mitar dvoru bijelome.
A kad dode drvenoj ćupriji,
Tu mu doro nogu podlomio.
A pita ga Mitar Jakševiću:
"Kako ti je, moj dobri dorine. 45
Kako ti je bez noge četvrte?"
A doro mu jekom odgovara:
"Kao bratu, koji brata nema."
Kad s’ obazre Mitre Jakševiću,
Al mu nema lijepe djevojke; 50
Tad zakuka kao kukavica,
A prevrće kao lastavica:
"Jao meni do Boga miloga.
Gdje pogubili brata rođenoga!"
Ide Mitar kući kukajući; 55
Susrete ga Kraljeviću Marko,
Pa ga pita, šta je i kako je.
Mitar kaza svoje jade ljute,
Kad saznade Kraljeviću Marko,
Kad saznade, šta je i kako je, 60
Pušća Marko hrte i ogare,
Da ulovi u planini vilu.
Vila bježi zelenu jezeru,
Da uteče u vodu studenu.
Marko pušća sivoga sokola, 65
Da uvati vilu u jezeru,
Vila bježi nebu pod oblake.
Marko uze perna buzdovana.
Te ga za njom pod oblake baci;
Ali topuz vilu proletio. 70
Odletio više u oblake,
Kad se ozgo topuz povratio
Malo sapom vilu dovatio.
Pade vila u zelenu travu;
Njoj dopade Kraljeviću Marko, 75
Pa joj ’vaku riječ progovara:
"Povrati mi Jakšića Stjepana,
Ili ću te odmah pogubiti."
Odgovara prebijela vila:
"Bogom brate, Kraljeviću Marko, 80
Pusti mene u goru zelenu,
Da ja tražim bilja svakojaka,
Da povratim Jakšića Stjepana."
Pusti Marko vilu na planinu,
Te preleće od stijene do stijene. 85
Vjetar duva, vila se odziva,
Ona misli, da je zove Marko,
Dok eto ti vile iz planine,
Ona nosi bilje svakojako,
Njime maže Jakšića Stjepana, 90
I od koplja rane po Stjepanu.
Dok na njemu rane zarastoše.
Stjepan skoči na noge junačke.
Marko pusti vilu u planinu.
"Ao, braćo, davno li sam zaspo. 95
Što me prije probudili niste?"
Oni dobre konje posjedoše,
I odoše dvoru Jakšićevu,
Vino piti i veseliti se.
Iz "Vile" god. 1867.
