Guja u srcu (Egotism; or, The Bosom-Serpent)
Pisac: Natanijel Hotorn, prevodilac: Elodija Mijatović


— „Evo ga!” vikaše deca kroz ulice, „evo ga, ide čovek što ima guju u srcu!”
    Ova vika zaustavi Herkimera baš kad htede da uđe na gvozdenu kapiju Elistonova stana. Čisto se zadrhtao kad mu dođe da se sastane sa svojim starim poznanikom, koga je poznavao u punoj mladosti, a sad posle pet godina hoće da ga nađe kao žrtvu nesrećnog nekog uobraženja, ili možda užasne nesreće u istinu.
    „Guju u srcu!” reče mladi veštak sam y sebi, „Zacelo je to on! Nikoji drugi čovek na svetu nema takog pravog, srdačnog prijatelja! a sad, sirotice moja Ružo, neka me nebo umudri da izvršim posao moj kako treba, vera u žene za celo mora da je velika, kad te eto tvoja još ostavila nije!”
    Ovako preturajući po mislima, namesti se na kapiji baš gde se ulazi, na čekaše da se pomoli čovek o kome se onako čudnovato glasalo. Posle jednoga ili dva trenutka opazi mršava čoveka jednog, s nezdravim licem, blistavim očima i dugom crnom kosom, a činjaše se daje ogledao da ide nalik na zmijinsko vijuganje: jer umesto da ide pravcem pred sobom i uspravljen, on se povijaše po ulici i prema kamenitome podu njezinom y iskrivudanoj liniji. Nešto y njegovoj moralnoj i materijalnoj prirodi dovodilo je čoveka da misli da se neko čudo učinilo, te je zmija pretvorena u čoveka; ali tako nepotpuno, da je izgledalo daje zmijska priroda prikrivena i tek jedva prikrivena u slici ljudskoj. Još je Herkimer opazio kako mu je koža čisto zelenkasta ispod bolesničkog bledila, a to ga sećaše na nekaki mramor od kojega je jednom izrezao glavu „zavisti” s njezinim zmijinskim viticama.
    Nesrećnik se približio bio kapiji i taman da uđe, a on stade, na upre svoje svetlucave oči na skultora koji ga c puno učešća nego opet pouzdano pogledaše.
    „Kolje me! — kolje me!” poviče on a odmah iza toga začu se pekaka piska, ali se ne zna da li je došla s usana besomučnikovih ili je to bila piska od zmije neke. Nego je svakojako potresla Herkimera do dubine srca. „Poznaješ li me Đorđe Herkimeru?” upita zmijom posednuti.
    Herkimer reče da ga poznaje. Ali je trebalo da se istinski i sasvim poznaje čovečije lice, kao što se ište u onih što iz blata režu slike, te da se crte Roderika Elistona iznađu u licu, koje je bilo pred očima skultorovim, pa opet je to bio on. Strašno je bilo pomisliti, kako se grdno i užasno izmenio čovek, koji je još pre pet godina, kad se Herkimer bavio u Florenci, bio mlad čovek, pun snage i lepote muške. I kad se pusti da se čovek i može izmeniti, opet je teško verovati u kako se kratko vreme on izmenio. Ne može se kazati koliko se uzdrktao i potresao Herkimer, pa opet najjače i najteže tek mu dođe kad se seti kako je sudbina njegove sestre Ruže, koja je ideal ženske lepote, tesno spletena sa sudbinom ovoga čoveka, koga kao da promisao htede da obezčoveči.
    „Elistone, Roderiče!” poviče on, „slušao sam o ovome, ali moja misao nije ni izblizu dolazila ovome što jeste. Šta bi od tebe? Šta, zar da te nađem ovako?”
    „E, nije gotvo ništa! Zmija! Zmija, najgadnija tvarka na zemlji. Zmija y prsima — to ti je sve”, odgovori Roderik Eliston. „Nego kako je s tvojim prsima?” produži on, pogledajući skultoru y oči s najoštrijim pogledom i koji duboko prodiraše. „Sve zdravo i mirno? Nema ništa y njima da gmiže? Vere mi i duše mi i tako mi ovog sotone u meni, evo je to pravo čudo, čovek pa bez zmije u srcu!”
    „Utišaj se Elistone!” prošaputa mu Đorđe Herkimer, pa metnu ruku na rame čoveku sa zmijom u srcu, „Ja sam evo došao preko sinjeg mora samo da se s tobom vidim. Čuješ! gledaj da budemo na samo! — — — imam nešto da ti kažem Od Ruže, od tvoje žene!”
    — „Kolje me! Kolje me!” Promuca Roderik. Ovako uzviknuvši, a te su mu reči najviše i bile u ustima, nesrećni čovek grčevito pritiskaše obema rukama prsa, kao da ga nešto iznutra bede ili ujeda, te mu valja raskopati prsa da izađe napolje živa napast, ma ga to i života stalo. Iza toga lakim pomicajem oslobodi se ruke Herkimerove, pa se onda provuče kroz kapiju i sklopi se u starinsku kuću svojih dedova. Skultor ne hte da ide dalje za njim. Video je da u takome času od sastanka ne može biti ništa, a posle je želeo da se, pre nego se po drugi put s njime sastane, bolje izvesti o tome kaka je ta bolest od koje pati Roderik, šta ga je dovelo do take nesreće. On dakle ode stoga glasovitome jednom lekaru. Malo vremena iza onoga kako se Eliston rastavi od žene svoje — a tome je već četiri godine — njegovi prijatelji opaziše kako se neka sumornost spustila na nj, kao ono oblak ili siva magla, što po nekad letnjemu jutru krade sunčeve zrake. Nisu znali da li je to nekaka bolest što mu je oduzela jedrinu duha; ili je, to nekaka duševna živina koja ga malo po malo jede, pa kao što to obično biva, iz moralne prirode prelazi y fizičnu bolest, a ova je upravo samo senka od one prve. Tražiše korena sumornosti njegovoj u onome, što mu se porušila sreća na domu — a sam je poruši — ali opet držaše da ne može biti da je to sve. Neki opet misliše da im je njihov nekada tako bujan prijatelj još odavna bolestan, i ona njegova pređašnja strasna živahnost da je bila samo prvi znak od one bolesti. Drugi opet govoriše da od njega nema ništa i da sad kako koji dan sve većma vene. — Od samog Roderika ne mogoše nikad ništa doznati. Istina su ga mnogo puta čuli gde grčevito hvatajući se za prsa vikaše „kolje me, kolje me!,” ali ljudi kao ljudi tumačiše ovo kako ko. Šta to može biti što ga kolje? Da li je to briga neka? Ili je samo zub fizičke bolesti? Ili da nije u svojemu lakome životu, vrzući se često na odronku raspustnosti, mada se nikad nije bacio u dubine njezine, da nije učinio·što rad čega mu je srce postalo plen griže od savesti? Moglo se naći razloga svakoj od ovih misli; a više nego jedan od malo postarijih ljudi, žrtava vesela života i besposličarenja, sasvim kao kake sudije, izricaše da je cela tajna u tome, što stomak ne može da mu vari dobro!
    U tome Roderik opazi kako se o njemu počelo mnogo da misli i svakojako govori, pa kako mu to beše mrsko, ostavi se svakoga drugovanja. Nije mu samo bilo nemilo sagledati oči u čoveka, nije mu samo teško bilo videti prijatelja, nego mu je teško padala i sama sunčeva svetlost, koja obasipljući sve predstavlja sjajnost lica tvorčeva i pokazuje ljubav njegovu k svemu što je ruka njegova stvorila. Sutonj je postala sad sunce Roderiku Elistonu, najcrnja ponoć beše mu najmiliji čas da se iskrade da se prohoda; i ako ga je ko kad opazio, to je bilo kad mu je fenjer noćnjega stražara obasjao sliku, kako je tumarao ulicom sa stisnutim rukama na prsima i neprestano mrmljajući — „Kolje me! — Kolje me!” Šta li je to što ga kolje?
    Malo za tim pročuje se da Eliston odlazi k svima lekarima u varoši, ili koje bi novac namamio da dođu od nekud iz daleka. A opet jedan od ovih ljudi pronese na daleko i na široko preko javnih oglasa i malih knjižica na prostoj hartiji, da se jedan gospodin od višega reda, gospodin Roderik Eliston, izlečio od „zmije y srcu!” Tako se evo sad iznela svetu na vidik ona strašna tajna u svoj svojoj nemiloj slici.
    Tako je tajna izašla na vidik, ali guja iz srce ne. Ona je, sve ako je bila samo u misli, još jednako savijena ležala u svojemu živome grobu. Lekar se samo osramotio, a posledica od njegova leka beše što umalo čovek ne umre a gadno ga stvorenje ne ostavi. Kad se Eliston malo oporavio, nađe da cela varoš govori o njegovoj nesreći — više od devet dana čudili su se ljudi i divili tome — a u grudima sve jednako osećaše kako se nekaka živa tvarka vijugajući se mrda i oseti kako ga kolje ona neumorna kandža, koja kao da ovaj put pokazivaše i osobitu volju da ga grize, kao da ga sotonski mrzi.
    On stade da pita jednog starog slugu crnca, koji je odrastao u kući njegova oca, a bio je već čovek srednjih godina, kad je Roderik bio još dete u povoju.
    „Scipio!” počne on, pa se onda opet malo zaustavi i pretište ruke na prsa — „šta govore ljudi o meni, Scipio?” — „Gospodaru! Siromah moj gospodaru! vele da imate guju u srcu!” odgovori sluga ustežući se.
    „A šta još?” upita on pa pogleda čisto avetinjski na čoveka.
    „Ništa drugo dragi gospodaru,” odgovori Scipio, — „samo govore još da vam je doktor dao nekaki prešak te se zmija isprućnula na spod.”
    „Nije, nije!” mucaše Roderik sam sebi, tresući glavom i još grčevitije pretisne prsa obema rukama — „jednako je još osećam. Kolje me! — Kolje me!” Nego od ovog doba bedni i jadni čovek prestade da bega od ljudi, ali im se čisto nametaše da ga vide i da s njime u dodir dođu. Došlo je to unekoliko od očajanja, što nađe da i sama dubina srca njegova nije dovoljno sigurna n tamna da sakrije tajnu, a opet je dosta sigurna tamnica za gadno čudovište koje se u nj zavuklo. Ali svakojako ova žudnja za javnošću bila je samo znak od gorčine koja ovlada celom prirodom njegovom. Svi su kronički bolesnici svojeljupci, pa bilo da su duševno ili telesno bolesni; bilo s greha, s brige ili samo s kake lakše snosljive nevolje, kakog bola kome ima kraja, ili s nesreće kake u uzima smrtnoga života. Taki su ljudi obično oštro svesni sebe samih a sve s onoga što pate. Njihovo ja poraste za njih tako veliko da ne mogu da njime ne bodu oči svakome ko zna i slučajno tuda prođe. Pravo im je zadovoljstvo — a gotovo jedino zadovoljstvo, koje mogu da osećaju — da obnaže i pokažu ranjavu ili osušsnu nogu i propale kosti; što je zločinstvo koje gadnije to je zločincu sve teže ustaviti ga da svojom zmijinskom glavom ne zastravi svet; jer ona živa bolest i ono zločinstvo i jeste što im čini njihovu osobinu. Roderik Eliston, koji se malo pre tako prezirući klonio svetu s puta, sad se ponizno pokoravaše onome zakonu za sve. Guja u njegovu srcu kao da je postala samo slika nekog čudesnog svojeljublja, kojega se opet svašta ticalo, i koje je on upravo mazio prinoseći mu dan noć žrtve.
    Na skoro je počeo da radi ono što ljudi obično uzimaju kao pouzdan znak bezumlja. Ponekad mu dođe te se hvaljaše i ponošaše što nije kao drugi ljudi, nego ima dve prirode, i život u životu. Ponekad opet kao da uobražavaše sebi da je guja ona nekako božastvo — istina ne nebesko nego tamno, pakleno – i da je on sam nekaka uzvišenost i svetinja, istina straovita ali opet vrednija od svega onoga što bi častoljublje zaželeti moglo. Tako se obavio tajnom svojom kao kakim carskim plaštom, pa pogledaše ponošljivo na one koji ne imadoše da hrane u sebi kakvo smrtno čudovište. Nego opet njegova se ljudska priroda po češće branila od vlade one, čeznući za društvom. Malo po malo pa mu postade navika da tumara po ceo dan po ulicama bezposlen, osim ako može da se nazove posao ona njegova težnja da se sa celim svetom pobratimi. C jakom razdražljivošću gledaše on da iznađe y srcu svakoga drugog onaku bolest od kakve je sam patio. Bio pri čistoj svesti ili ne opet je on nekako umeo da brzo pogodi gde je kaka pogreška i ko je kako poročan, da mu mnogi ljudi verovaše, ne samo da je posednut gujom nego pravim sotonom, koji istraživaše iz srca čovečijeg sve ono što je najcrnje.
    Tako se jednom susretnu s jednim čovekom koji je već od trideset godina mrzio na svoga brata. Roderik u sred ulice metnu mu ruku na prsa pa gledajući mu oštro u odvratno lice i pretvarajući se kao da mu ga je žao, upita: „Šta ti radi zmija danas” — „Zmija!” poviče bratomrzac, — „šta ti hoćeš time da kažeš?” „Zmija! — Zmija! kolje li te jednako?” nastavi Roderik živo. — „Da li si i nju pominjao kad si se jutros Bogu molio? Zar te nije bocnula kad si se setio zdravlja, bogatstva i dobroga glasa tvojega brata? Zar se nije razigrala od radosti kad si pomislio kako mu je jedinac sin raspustan? Pa i kad se zaraduje i razljuti, zar nisi svakada osetio jed njezin kroz dušu i telo tvoje, gde je pretvorio sve u ocat i čemer? Tako rade guje te! ja sam ih dobro proučio po ovoj mojoj!”
    — „Gde je policija!” — razdere se onaj čovek koga Roderik onako pogna, pa se i nehotice sam stegpu rukom za prsa, „što se pušta ova luda da tumara ovako po varoši!”
    „Ha, ha!” nasmeja se glasno Roderik a pusti onoga da ide svojim putem, „dakle ga je eto opet ugrizla njegova guja koju y srcu nosi!” —
    Često je voleo da dira ljude lakom satirom, nego opet u kojoj je bilo nešto zmijinske pakosti. Jednoga dana sretne se s nekim častoljubivim državnikom pa ga ozbiljski zapita šta mu radi car zmijski; jer reče, zmija koja je u ovome čoveku mora da je car zmijski, što joj je apetit dosta veliki da može progutati čitavu zemlju i ustav, drugi put opet ustavi imućnog jednog čoveka, nego koji kad se dokopa pare ne pušta je, pa još ide po varoši te skuplja krajcarice i zarđane jekserčiće, a ide obučen kao da hoće da plaši ptice, s jednim izdrpanim i iskrpljenim plavetnim kaputom, mrkim šeširom, i plesnivim čizmama. Roderik upre oči na trbuh ovog čestitog čoveka, pa poče da kazuje kako njegova zmija mora da ima bakarnu glavu, a to je došlo od silnog onog prostog metala kojim on svaki dan ruke prlja. Jednom opet napade na jednog čoveka, u koga se lice crvenilo kao bakar, pa mu reče da malo prsnih zmija imaju više satanštine u sebi nego one što se legu ispod čobanje, od kazana u kome se peče rakija, iza ovoga dođe na red da ga Roderik svojom pažnjom počastvuje jedan odličan propovednik, koji se baš onda bio zapleo u nekake bogoslovske prepirke, y kojima više izlažaše ljudska nakost na vidik nego sveti duh.
    „Ti si progutao zmiju y čaši vina!” reče on.
    „Bezbožniče jedan!” poviče bogoslov; nego opet dohvati se rukom za prsa. Sretnu posle jednog čoveka bolešljive osetljivosti koji s prevarena nadanja nekakog ostavi svet, niti htede reči progovoriti s ljudma bližnjima svojim nego začama sumorno misleći na izgubljenu prošlost.
    Ako se može verovati Roderiku čitavo je srce u ovoga čoveka pretvoreno bilo u zmiju, koja će najposle i njega i sebe na smrt izmučiti.
    Jednome paru ljudi, O kojima se znalo da se ne žive lepo, reče da ih šali što nose oboje u nedrima kućevnu zmiju. Jednome pakosnome piscu, koji je ružio i crnio dela kakva on nikada ne bi mogao napisati, reče da mu je zmija najgadnija i najpoganija od svega onog što puzi po zemlji, nego na sreću nema oštrih zuba. Jednome čoveku nečista života a s licem kao bronza, koji ga upita da li on ima zmijy kaku, odgovori da ima te još kakvu. Drugi put opet uze nevino za ruku lepu mladu devojku jednu, gledaše joj tužio u oči, pa joj kaza da se čuva, jer neguje u devojačkim grudna svojim najotrovniju guju; pa zacelo svet nađe da su te čudne reči
njegove istina bile, jer nekoliko meseca iza toga sirotica ona devojka umre od ljubavi i stida.
    Dvema gospođama, koje se nadmetaše u gosposkome životu i kinjiše jedna drugu hiljadama peckanja ženske mrzosti, kaza da svaka od njih ima u nedrima čitavo leglo malenih zmijica, nego koje mogu da načine istu ovaku pevolju kao kakva velika guja.
    Ali kao da mu ništa milije nije bilo nego da se susretne s čovekom koga bi surevnjivost mučila, a o ovoj kazivaše Roderiko da je golema zelena guja s dugačkim kao led hladnim repom i zubima oštrim kao samo još u jedne zmije.
    „A koja je to?” upita jedan čovek što tu stajaše i slušaše.
    Bio je to čovek namrštena lica, oči mu se ne mogoše sagledati niti je on od poslednjih dvanajest godina pogledao smrtnome čoveku upravo u lice. Mnogo se koješta sumnjalo o karakteru njegovu — ime mu je bilo okaljano — nego opet niko ne znade upravo kako i čime; mada se po varoši najcrnje stvari o njemu šaputaše. Pre nekoga vremena išao je na more i Đorđe Herkimer poznao ga je na grčkome moru kao gospodar od one lađe na kojoj se vozao.
    „Koja je to zmija što ima najoštriji zub?” ponovi svoje pitanje onaj čovek, ali ga je ponovio kao da je bio u nekoj nevolji pa sav preblede govoreći — „Za što baš ti pitaš to?” odgovori Roderik pogledavši ga tamno „Zagledaj u tvoje srce! Gle! evo se moja guja miče! Oseća da joj je car njezin negde blizu!”
    A na to se, kao što ljudi koji su onde bili pričaju, začu pisak i kao da dođe iz prsiju Roderika Elistona. Još se govorilo, da su neki čuli i drugi jedan pisak kao odgovor na onaj prvi a ovaj kao da je došao iz prsiju onoga čoveka, što je imao lađe, kao da je doista i u njega bila zmija neka pa se razbudila piskom zmije, sestre svoje.
    Tako načinivši od svoje zmije — ako je doista imao — tip za sve pogreške drugih ljudi, ili za nagomilani greh ili nemirnu savest, i zabadajući svoju žaoku tako nemilice u najosetljiviju ranu, možemo misliti da je Roderik na skoro postao prava beda za varoš. Niko ne može umaći od njega; niko se opet ne mogaše održati pred njime. Iznosio je na videlo najcrnje istine koje je samo dohvatao i terao da mu i protivnici tako rade. Čudesan je pojav u čovečijem životu, da je težnja svakoga i sviju da sakriju žalosne istine one, a ostavljaju ih spokojno u gomili onih lakih stvari što su upravo materijal za saobraćaj između čoveka i čoveka! Nije se moglo trpeti da Roderik Eliston prekida onu tajnu ćutanja, kojom je svet, kako je samo bolje mogao, osigurao mir, mada nije zlo obustavio; istina žrtve njegovog zlovoljnog kazivanja imale su dosta braće da ih brane; jer po Roderikovoj nauci svako čovečije srce neguje u sebi čitavo leglo malih zmijica ili samo jednu golemu, koja je progutala sve druge.
    Svakojako varoš ne mogaše da trpi duže ovakog apostola. Tako zaiskaše gotovo svi, a najžešće oni koji su bili držani za najpoštenpje građane , da se Roderik ne pusti da i dalje gazi već primljene zakone pristojnosti, namećući svoju zmiju svakome, i potežući s njihovih tamnih mesta zmije onih ljudi, koje se o što ogrešpše.
    Na to ga njegovi srodnici uzeše i zatvoriše u jedan privatan zavod za bezumne. Kad se to proču, onda opet mnogi ljudi pođoše slobodnije ulicom prohodati se, niti više rukama skrivaše prsa svoja.
    Zatvor njegov u ludu kuću istina dobro je došao bio po mir u varoši ali ne i po samog Roderika. U samoći mu sumornost još većma pocrne. Po cele dane provodio je kao u razgovoru sa zmijom svojom i doista mu to beše jedina zabava. — Kao da i zmija s njime razgovaraše, ali oni koji slušaše ne mogoše razabrati peči nego čuše samo pisak. Kao da se jadnik izmirio sa svojim mučnikom i kao da ga je zavoleo, nego i u tome beše pomešano nešto užasa i strahote. Pa opet i ova ovako protivna osećanja mogoše da se slože; i svako od njih jačaše i pomaže drugo. Užasna ljubav — užasna mržnja zagrlile se behu u nedrima njegovim i tu se sklopile oko stvorenja što beše u njemu, što se njegovom hranom hranilo i živelo od njegova života, i što je bilo prisno skopčano s njime kao samo srce njegovo, a opet beše najgadnije od svega što je na svetu stvoreno!Nego je opet bila to verna slika nezdrave prirode.
    Po neki puta kad mu dođe te hoće čisto da pobesni gorko mrzeći zmiju i sebe sama, Roderik se odvaži da je utamani pa ma i sam sebe ubio. Jednom pokuša to glađu. Ali dok je on čisto skapavao od gladi, ono čudovište kao da se hranilo njegovim srcem, kao da se širilo i raslo veselo, upravo kao da mu prija da ne može bolje biti ono što on radi. Iza toga uze on krišom otrova, a mislio je da ubije ili nju ili sebe ili oboje u jedan mah. Nego se opet prevario; jer kad Roderik nije dotle umrьo sa svojega otrovanog srca, ni zmija ona hraneći se njime, slabo im se valjalo bojati da će im sičan što nahuditi. Doista otrovana kuga kao da beše lek protivu svakog otrova na svetu. Lekari posle pokušaše da je isteraju dimom od duhana. Ali i njime dihaše ona kao da nikada u drugom čemu ni dihala nije. Posle opet ogledaše daje opiju opijumom i umrtve pićem što uspavljuje i zabunjuje ne bi li tako ispala iz prsiju. Lepo im ispade za rukom da obneznane Roderika; ali kad mu metnuše ruku na prsa neopisani ih užas obuze kad osetiše kako se zmija vijuga i kovrči i otpušta u onome uzanome mestu gde je, na svu priliku opijumom i alkoholom neobično razdražena. Od tada se lekari ostaviše svega kušanja da ga izleče od zmije. Jadni se bolesnik opet pokori svojoj sudbini i opet počne da se s hladnom ljubavlju zabavlja sa svojim prisnim dušmaninom i proveo je tolike dane stojeći pred ogledalom s otvorenim ustima, i očekujući s nadom i strepnjom kad će da se duboko u ustima pomoli glatka zmijiska glava da je uhvati. Misli se da mu je to najposle i ispalo za rukom; jer čuvari začuše jednom strašan uzvik a kad dojuriše u sobu Roderikovu, nađoše ga na spodu u nesvesti.
    Posle svega toga nije još dugo ostao y onome zavodu. Doktori ga lepo ispitaše i nađoše da mu bolest nije bezumlje pa izjaviše da ne mogu dobri stojati za ono, što ga drže u ludnici i dalje; osobito što mu baš ovaj zatvor zlo utiče na zdravlje i može upravo tek da dođe ono, od čega kao hoće da ga leče. Njegovi su istupi bez sumnje veliki — ; ali, rekoše, svet nema nimalo pravo da ga bez boljih povoda u ludnicu šalje. Na ovu izjavu onako poštovanih ljudi pustiše Roderika iz ludnice, a on se onda vrati u svoje mesto rođenja baš jedan dan pre nego će se sastati sa Đorđem Herkimerom.
    Kad je o svemu ovome lepo čuo Herkimer gledaše da se što pre s Roderikom sastane i ode s jednim tužnim neveselim i čisto uzdrktanim pratiocem da ga pohodi u kući njegovoj. Bila je to velika i nešto tamna kuća od drveta, sa stubovima i altanom, a od ulice ulazilo se u nju kamenitim stepenima od tri terase. Nekoliki brestovi čisto su je zaklonili. Veliku i nekada lepu kuću zidao je još nekaki deda pre jedno sto godina.
    U ono je vreme zemlja bila jevtina te je oko kuće bilo dosta polja i bašte. Poznije je jedan deo od one zemlje prodan, ali je opet oko kuće bilo dosta hladovine gde bi kakav samouk, ili sanjač , ili čovek u koga je srce prepuklo, mogao po ceo dan na travi ležati u sred samoće lišća što šapućaše šuštajući, pa da zaboravi da se oko njega čitava varoš jedna podigla.
    Eto u ovaku usamljenost uvede skultora i njegova druga Scipio, onaj crni sluga, a ovome se namršteno lice čisto razvedri od miline i radosti, kad vide i kad pozdravi jednoga od ona dva pohodnika.
    „Ostani tu u senici, šanu skultor svome drugu, koji mu se beše naslonio na ruku, ostani tu pa već znaš kad i kako da izađeš.”
    „Bog će me naučiti” beše odgovor, „neka mi Bog pomogne!”
    Roderik se spustio beše pored izvora koji jednako prskaše na sunčevoj zraci s onako blistavim iskrama i onim istim zvukom vodene tišine, kao kad je u ono prvo staro doba drvlje vilo svoje senke u nedra njegova. Kako je čudesan život u izvora koji svakoga trenutka dolazi na svet i opet je star koliko i stene oko njega a daleko stariji od duboke starosti šumske! „Došao si! ja sam baš i znao!” reče Eliston kad opazi skultora.
    Sada se vladao sa svim drukčije a ne kao juče — bio je miran i učtiv i kako je Herkimer mislio pazio je i na sebe i na gosta svoga. Upravo ovo neprirodno snebivanje i bilo je što je pokazivalo da u njega nije sve baš čisto. Tek je bio otvorio na travi knjigu neku, koja eno i sad leži pola otvorena i vidi se da je prirodna istorija zmija koje behu lepo i y velikom razmeru izmolovane a još je tu
ležala i nekaka knjiga o nemirnoj savesti, u kojoj su ljudi što imadoše savesti mogli naći po nešto što im treba.
    „Eto vidiš, reče Eliston pokazujući na ovu knjigu o zmijama a osmeh mu preleti usne, ja gledam da se bolje upoznam s mojim naprsnnm prijateljem. Ali ne mogu da nađem u ovoj knjizi ništa što bi me namirilo. Ako se ne varam, moja će zmija biti sasvim nov vid neki niti će biti u svetu koje nalik na nju.”
    „Ali kako da dostaneš take nevolje” upita skultor.
    „Moj crni prijatelj Scipio,” odgovori Roderik, „priča o nekakoj zmiji koja je u ovome izvoru, što tako čisto i nevino izgleda, živela još od pamtiveka. Kažu da je bila ulazila y prsa i mojemu pradedi i nekoliko godina mučila jednoga starca do samrtnih muka. Na kratko to je osobina naše porodice. Ali da ti istinu kažem ja ne verujem ni malo u to. Moja je zmija samo moja i ničija više.”
    „Ali kako je došla do tebe?” pitaše Herkimer.
    „O, y srcu čovečijem ima dosta otrovna jeda da izleže čitavo leglo od guja,” reče Eliston s podmuklim smehom. „Zacelo si čuo o mojim propovedima poštovanim građanima. Ozbiljski da govorimo, ja se držim da sam srećan što imam samo jednu zmiju. Istina ti nemaš nikaku pa zato i ne možeš da se slažeš c ostalim svetom. Kolje me — kolje me!”
    Ovako uzviknuvši Roderik se opet zanese i polegnu po travi, pa se od muke stade previjati te se Herkimeru učini da mu pokretanje naliči na ono kako se zmija vijuga. Na onda je opet pisnulo nešto i pištalo je po češće ne smećući govoru i rečima Roderikovnm nego se kroz njih čulo.
    „Doista ovo je strašno!” poviče skultor. — „strašna je to kazna pa bilo da je samo uobraženje ili da je u istinu! kaži mi Elistone, zar nema leka ovome gadnom besu?”
    „Jest, ima, ali se dobiti ne može,” mucaše Roderik onako ležeći i preturajući se po travi „kad bih mogao samo za jedan trenutak da zaboravim na sebe, zmije bi nestalo. Ovo bolešljivo zabavljanje samim sobom dovelo je i odnegovalo nju!”
    „Pa zaboravi sebe moj supruže!” reče jedan meki glas iza njega, —„zaboravi jednom sebe za ljubav nekome drugom!”
    Ruža je bila izašla iz senice pa se nagla nad njime, sa senkom od njegove strepnje u licu svojemu nego opet tako pomešano s nadom i nesebičnom ljubavlju, da se činilo da ono strepenje nije drugo nego zemska senka i san. Ona dodirnu Roderika rukom svojom, a njime prođe laki drhat. A u tome trenutku, ako je istina što pričaju, skultor opazi po travi nekako vijuganje i začu gde nešto bućnu kao da nade u vodu. Nego je cela istina da se Roderik Eliston podiže kao čovek po drugi put rođen i beše slobodan od dušmanina koji ga savlaćavaše na bojištu u njegovu srcu.
    „Ružo,” poviče on strasno i čisto grcajući, nego opet ne onako divljački kao do tada, „oprosti! oprosti!” Njezine suze od sreće orosiše mu lice.
    „Kazna je bila strašna,” reče skultor, „i pravda bi ovde već oprostila a neće li nežnost žene! Elistone, bilo da je tvoja sumornost izlegla y glavi tvojoj zmiju ili bilo da je ona u istini postojala, svakojako nauka je istinita i jaka. Svojeljublje je — koje se u tebi pojavljivalo kao surevnovanje — strašan dušmanin koji se ikada ulegao u srce čovečije. Može li biti čisto srce ono, gde je kuga ona toliko dugo bila?”
    „O zacelo” reče Ruža nebeski osmeškujući se. „Guja je bila samo crna misao a što je dovede bilo je tako tamno kao ona sama. Što je bilo, ma da je mračno i sumorno, neće nam zaseniti budućnost. Dosta je da je se sećamo ali samo kao priče u životu našem!”

Izvor uredi

1865. Vila, list za zabavu, književnost i nauku. Godina prva, brojevi 7-8, str. 88-91,99-103.