Gojeni Alil pod Udžbarom

Od kako je svijet postanuo
Nije ljepši cvijet nastanuo
Nego danas na ovu godinu
U Udžbaru gradu bijelome
Dobra šćerka od Udžbara bana.
Nju mi prose trideset serdara
I od mora sedam dženerala,
I prosi je od Beča ćesare,
Još je prosi od Budima kralje.
Svi prosiše, ne dade je bane,
Već doziva Bogosava slugu,
Pa ovako besjedio bane:
"Ču li mene, Bogosave slugo
"Hajde sidi dolje u čaršiju,
"Hajde pusti tri laka telala
"Neka viču za neđelju dana,
"I ovako zapovjedi slugo:
"Ko je dobra konja odgojio,
"Neka ide pod Udžbara grada,
"Jer sad bane učini veselje,
"On istura šćerku na košiju
"I uza nju dva tovara blaga."
Vjerna ga je poslušala sluga
Pa otide dolje u čaršiju,
Odmah pusti tri laka telala,
Oni viču za neđelju dana:
"Ko je konja dobra odgojio,
"Neka ide pod Udžbara grada,
"Bane šćerku na košiju tura
"I uza nju dva tovara blaga."
To se čudo čulo niz krajinu,
Tu se sasta kalabaluk konja:
Dvjesta ata a trista paripa,
Bedevija bečkoga ćesara,
Dva alata od grada Anata,
Dva đogata serdar-Smiljanića,
Još su došla dva Arapa crna
I doveli dva umetka vrana,
Što im pera na rameni nema,
Što im ništa pobjeći ne može,
Osim tice koja ima krila.
To začuo Gojeni Alile
U Udbinu u tursku krajinu,
Pa se moli buljubaši Muju:
"Daj mi, brate, vilena đogina
"Da otidem do Udžbara grada,
"Jer sam čuo i ljudi mi kažu,
"Bane curu na košiju tura
"I uza nju dva tovara blaga,
"Još ovako obećava bane:
"Ko najprije do đevojke dođe
"Onoga je lijepa đevojka
"I njegova dva tovara blaga;
"Daj mi, brate, vilena đogina,
"Da ja idem ogledat’ đogata
"Ne bi l’, brate, curu pridobio
"I suviše dva tovara blaga."
Progovara buljubaša Mujo:
"Hajd’, Alija, adžamijo luda!
"Ne dam đoga za života moga,
"Jer ’vakoga nema u drugoga,
"Moj se đogat u kaitu piše
"Kod tri cara i sedam kraljeva."
Onda veli trideset Turaka:
"A naš brate, buljubaša Mujo!
"Podaj bratu vilena đogina
"Neka ide ogledat’ đogata." -
"Ne ludujte, trideset Turaka!
"Tu će biti vlaha od Kotara,
"Hoće poznat’ mojega đogata,
"Hoće konja osužnjiti moga,
"A Aliji dobra biti neće.
"Znate dobro, trideset Turaka!
"Ja sam triput četu sakupio,
"I sva triput išo u Kotare,
"Sve po trides izgubio druga,
"A mene je iznosio đogo,
"I svakad sam šićar zadobio."
Opet veli trideset Turaka:
"A naš brate, buljubaša Mujo!
"Tu će biti kalabaluk konja
"Sa četiri od kraja zemalja,
"Jer smo čuli i kažu nam ljudi,
"Tuna ima kalabaluk konja:
"Dvjesta ata a trista paripa,
"Bedevija bečkoga ćesara,
"Dva alata od Anata grada,
"Dva đogata serdar-Smiljanića,
"Još su došla dva Arapa crna
"I doveli dva umetka vrana
"Što im pera na ramena nema,
"Što im ništa uteći ne može
"Osim tice koja ima krila:
"Molimo te kano starijega,
"Podaj bratu vilena đogata,
"Neka ide ogledat’ đogata,
"Pa što Bog da i sreća donese."
Tada Mujo obeća đogata:
"Hajd’ Alija opremi đogata."
A Alija jedva dočekao,
Pa on ljubi buljubašu Muja,
Oko njega trideset Turaka,
Pa otrka u podrum đogatu,
Te opremi debela đogata,
Pa on ode u novu čaršiju
I odvede vilena đogata,
A kad dođe bojadžiji mladu
Pa ovako njemu besjeđaše:
"Čuješ li me, mladi bojadžija!
"Možeš li se more, pouzdati,
"Da mojega obojiš đogata,
"Od đogata načiniš dorata;
"Dok otidem do Udžbara grada
"Da mom konju boja valit’ neće?"
Progovara mladi bojadžija:
"Ja se mogu, more, pouzdati,
"Da ga jašeš tri mjeseca dana
"Da tvom konju boja valit’ neće."
Tad Alija rasedla đogata.
Na đogata boju udariše
Savrh glave do zelene trave,
Od đogata načini dorata.
A kad Turčin oboji đogata,
On otide na nove dućane,
Sve madžarsko ruho uzimaše,
Što Madžari nose po Udžbaru,
A niz pleća splete pletenicu,
U nju splete tri krsta od zlata,
A vrh toga moskovsku čatiju
Što Madžari nose po Udžbaru.
Kad opremi sebe i đogata,
Pa se konju na ramena manu,
Ja kako je naljutio đoga
Ispod kule buljubaše Muja,
Pjene tura preko gospodara,
Na zlatnu se ašu dočekuju,
A gleda ga buljubaša Mujo,
Pa ovako Turčin progovara:
"Braćo moja, trideset Turaka!
"Ev’ odovud laka Madžarina
"Na doratu konju velikome,
"Od kako sam načinio kulu
"U Udbini u turskoj krajini,
"Nije ’naki Madžar prolazio,
"Nit’ je ’nakog projaho dorata,
"Baš ka da je soja đogatova."
Ne poznaje brata ni đogata.
A to sluša dijete Alija,
Pa ovako besjedi Alija:
"Blago mene, buljubaša Mujo!
"Kad ti mene danas ne poznaješ,
"Ja kako će vlasi pod Udžbarom?"
A kad začu buljubaša Mujo
Pa ovako Mujo progovara:
"Što s’ Alija đoga nagrdio,
"Što si na nj’ga boju udario?"
Progovara trideset Turaka:
"Neka, brate, buljubaša Mujo,
"Kad j’ Alija đoga obojio,
"Sad ga vlasi poznati ne mogu."
Pa ovako besjedio Mujo:
"O moj brate, dijete Alija!
"Kade sideš pod Udžbara grada,
"Čuvaj dobro mojega đogata,
"Ako tebe do nevolje dođe,
"Brz je đogo može uteknuti,
"Ako štogod bide od šićara,
"Jak je đogat može iznijeti."
Još mu ’vako besjedio Mujo:
"Ajd’, Alija, hairli ti bilo!"
Pa ovako bjesjedi Aliji:
"Dede pušti mojega đogata,
"Da te vidim jesi l’ binjadžija."
Kad poleće, tri ga jada smela"
Bakračlije crnu zemlju strgu,
A iz grive stoji piska vile.
Kud god ide, pod Udžbara side.
Ugleda ga od Udžbara bane,
Pa doziva Bogosava slugu:
"Bogosave, vjerna moja slugo!
"Eto otud laka Madžarina
"Na doratu konju velikome,
"Privatite konja pod Madžarom,
"Daj Madžara na bijelu kulu,
"Da ga pitam od zemlje koje je,
"Od koga je soja i plemena."
Vjerna ga je poslušala sluga,
Odmah strča pred bijelu kulu,
Pod Madžarom privati dorata,
A Madžara na bijelu kulu.
Kad izide dijete Alija,
On se smjerno poklonjaše banu,
Pa ga ljubi u skut i u ruku,
Pa s’ izmače, stade ga dvoriti,
A stade mu bane besjediti:
"Mlad’ Madžare, otklen te imamo?
"Od koga si grada il’ palanke?"
A besjedi dijete Alija:
"Gospodare, od Udžbara bane!
"Otuda sam junak od Kotara,
"Vjerna sluga zadarskog serdara,
"Pa sam čuo za tvoje veselje,
"Pa sam konja odgojio dora,
"Ja sam došo ogledat’ dorata."
Progovara od Udžbara bane:
"Hajd’ ne sprdaj, laki Madžarine!
"Nije slika nije ni prilika
"Da uteče tvoja doratina,
"Ovđe ima kalabaluk konja:
"Dvjesta ata i trista paripa,
"Bedevija od Beča ćesara,
"Dva alata od Anata grada,
"Dva đogata serdar-Smiljanića,
"I te bi ti oprostio hale,
"Al’ su došla dva Arapa crna
"I doveli dva umetka vrana,
"Što im pera na ramena nema,
"Što im ništa uteći ne može
"Osim tice koja ima krila,
"Oni će ti curu ugrabiti.
"Hajd’, Madžare, raspremi dorata,
"Sjutra ćemo ogledat’ dorata."
Ode Turčin, odvede dorata.
Tuna tavnu prenoćiše noćcu,
A kad svanu i ogrija sunce,
Svi junaci konje razgledali,
Razgledali, pa ih jaračili,
A Alija pod sedlom dorata;
Svi junaci zobi natakoše,
A kad konji zobi izobaše,
Pa ih ladnom vodom napojiše,
A najpotlje dijete Alija.
Kada dođe na vodu studenu,
Tuna nađe lijepu đevojku
I oko nje trides đevojaka,
Progovara dijete Alija:
"A Boga ti, lijepa đevojko!
"Kakva ti je golema nevolja
"Te ti roniš suze niz obraze?"
Progovara lijepa đevojka:
"Prođi me se, neznani junače!
"Nije meni do štano je tebi,
"Već je meni do moje nevolje:
"Mene prosi trideset serdara,
"I od mora sedam dženerala,
"I prosi me od Beča ćesare,
"Još me prosi od Budima kralje,
"Svi prosiše ne dade me bane,
"No me danas na košiju tura.
"Tu su došla dva Arapa crna,
"I doveli dva umetka vrana,
"Hoće oni mene ugrabiti,
"Hoće lice moje ogariti,
"Ogariti i opoganiti."
Progovara dijete Alija:
"Be ne boj se, lijepa đevojko!
"Biće ovđe i bržije konja."
Ode Alil, odvede dorata.
Dok u polje gajtan opružiše,
A za gajtan konje zavedoše,
Onda da vi’š od Udžbara bana!
On izvede lijepu đevojku,
Pa je gradu turi na kapiju,
I iznese dva tovara blaga,
A oko nje petnaes soldata,
Još ovako zapovjedi bane:
"Čujete li, petnaes soldata!
"Čuvajte mi lijepu đevojku
"I uza nju dva tovara blaga,
"Ko najprije do đevojke dođe,
"Onoga je lijepa đevojka
"I suviše dva tovara blaga."
Stan’ pogledaj, dragi pobratime!
Gajtan puče, konji polećeše.
Dok stadoše bolji izmicati,
Pobratime, gori uzmicati,
No izmakla dva Arapa crna
A za njima sura bedevija,
Bedevija bečkoga ćesara,
A za njima dva konja alata,
Dva alata od grada Anata,
A za njima dva konja labuda,
Dva labuda serdar-Smiljanića,
A za njima Alil na doratu.
A kad biše nasred polja ravnog,
Onda veli dijete Alija:
"Moj dorate, moja uzdanice!
"Što si mi se danas obl’jenio?
"Izmakoše dva Arapa crna."
Pa povadi virgazli kandžiju,
A kad šinu đoga Mujagina,
Odmah prođe dva konja đogata,
Dva đogata serdar-Smiljanića,
Dva alata od grada Anata,
Bedeviju bečkoga ćesara,
Odmah stiže dva Arapa crna,
Kako stiže odmah prolazio,
Ali Arap sa vrančića viknu:
"Saibija od konja dorata!
"Zašto bolan pokvari dorata?
"Jer ga takog nema u drugoga,
"Sve četiri ploče otpanule,
"Crna krvca bije iz tabana."
Prepade se dijete Alija
Da bratskoga iskvari đogata,
Pa odjaha od konja đogata,
Pa ogleda ploče na đogatu,
Stoje ploče kao što su bile,
Al’ prođoše dva Arapa crna.
Odmah Ture pojaha đogata,
Opet stiže dva Arapa crna,
Kako stiže, odmah prolazio.
Opet Arap sa vrančića viknu:
"Saibija, da od Boga nađeš!
"Pukoše ti četiri kolana,
"S konja će te vjetar oboriti,
"Slomićeš se ne treba t’ đevojka."
A Turčin se bješe uplašio,
Odmah sjaše sa konja đogata,
Al’ kolani kako što su bili.
Viđe Turčin da je prijevara,
Pa Mujina ošinu đogata,
Odmah prođe dva Arapa crna,
Jošte stiže gradu i kapiji.
Odmah Turčin razjaha dorata,
A cura mu privati dorata,
Pa se konju savi oko vrata,
Pa ga ljubi među oči crne:
"Moj dorate, moje dobro prvo!
"Zdravlje Božje gospodaru tvome!
"Moj dorate i tvome i mome!"
Dok drmnuše po gradu topovi,
A puškama ni esapa nema.
Bože mili, čuda velikoga!
Iskupi se malo i golemo
Da gledaju čuda velikoga,
Ko ugrabi banovu đevojku
I uza nju dva tovara blaga.
Đe je sreća, tu je i nesreća:
Vrag donese Komlen-barjaktara,
Barjaktara od vlaškog Kotara,
Da ogleda dobroga junaka
Što ugrabi banovu đevojku.
A kad dođe Komlen barjaktare,
Zađe Komlen, ogleda dorata,
Na Aliju oči popriječi:
"O Alija, od kurve kopile!
"Što si bratskog obojio đoga
"Da odvedeš Srpkinju đevojku?
"Ne ćeš izić’, ni iznijet’ glave,
"A kamo li izvesti đevojku."
Progovara Gojeni Alile:
"Ne turči me bez nevolje danas,
"Dok mi nije za nevolju bilo."
Progovara Komlen barjaktare:
"Ne krsti se bez nevolje, Alko,
"Jer Boga mi sad ćeš za nevolju:
"Ja poznajem đoga Mujagina,
"Poznajem mu vrata širokoga."
Pa povika svoje Kotarane,
Na Aliju juriš učiniše
Čare nije, živa uvatiše,
Vajde nema, savezaše ruke
Od lakata taman do nokata,
Iz nokata crna krvca pišti,
Odvedoše od Udžbara banu,
Pa kazuju šta je i kako je.
A kad bane začu lakrdiju,
Još ovako progovara bane:
"Daj Aliju na dno u tamnicu,
"A đogata u podrume moje."
A uzima lijepu đevojku,
Pa je dade Komlen-barjaktaru:
"Na poklon ti moja šćerka mila,
"Da ne ide vjera za nevjeru,
"I uza nju dva tovara blaga."
Ode Komlen kući pjevajući,
A Alija sužan kukajući.
A kad začu buljubaša Mujo
Đe Alija zapo u tamnicu,
Pa ovako sitnu knjigu piše:
"Gospodare od Udžbara bane!
"Ja te molim ka i starijega,
"Puštaj mene dijete Aliju,
"Dobar sam ti prilog učinio,
"Na poklon ti đogo od megdana,
"Što takoga nema u drugoga."
A kad banu knjiga dolazila,
Pa kad bane knjigu pregledao,
Knjigu gleda, a smije se na nju:
"Ne vala ti, buljubaša Mujo!
"Nego vala Komlen-barjaktaru
"Što poznade đoga i Aliju."
Pa doziva Bogosava slugu:
"Hajde, slugo na lednu tamnicu,
"Izvedi mi dijete Aliju."
Vjerna ga je poslušala sluga,
Te izvede dijete Aliju,
Dovede ga od Udžbara banu,
Besjedi mu od Udžbara bane:
"Čuješ li me, dijete Alija!
"Hajde idi u tursku Udbinu,
"Te se fali što si zadobio
"Pod Udžbarom gradom bijelijem."
Od’ Alija tužan i žalostan.