Vjerenica cara od Stambola na silu
(Kate Murat)
Knjigu piše care od Stambola
a na ruke kralja budimskoga;
ovako mu u knjizi kitio:
»Sv’jetal kralju b’jela od Budima!
Čuo care jesam od drugoga 5
da ti imaš l’jepu sestru svoju
po imenu mladu Margaritu;
daj je meni za ljubovce moje,
ja ću tebi blago silnovito.«
A kad kralju b’jela knjiga pade, 10
kad vidio što mu care piše,
on mi caru drugu otpišuje:
»Sv’jetal care, dragi gospodare!
To ko ti je, care, lagovao,
da b’ n’jednoga dobra ne vidio, 15
da ja kralju moju sestru imam?
Nemam, kralju, od roda nikoga;
kore mene budimska gospoda
da sam mladi, kralju, hurjadine.«
Iza toga do malo bremena, 20
kad je kralju na objedu bio
s Margaritom, svojom sestrom dragom,
kralju sestru često pogleđuje
i sestri je svojoj govorio:
»L’jepa ti si, draga sestro moja! 25
Lijepo ti imaš lišce tvoje!
Ljubi mene, brata rođenoga;
bolje mene nego tuđinoga.«
Kad je Marge svoga čula brata,
u lišcu je kolur prom’jenula; 30
muči mlada kolik’ da ne čuje.
Drugi joj je volat govorio:
»Margarito, draga sestro moja!
Lijepo ti imaš lišce tvoje!
Ljubi brata, mene, rođenoga; 35
bolje mene nego tuđinoga.«
Sv’jetlu kralju sestra odgovara:
»Što to rečeš, brate, dobro moje,
što to rečeš, da od Boga nađeš?
Kad bi bratac sestrice ljubio, 40
bi se vedro nebo raspuknulo,
iz neba bi dolećele str’jele,
udarale i tebe i mene,
pod nama se zemlje raspuknula,
proždrla bi i tebe i mene!« 45
Kad je kralju svoju sestru čuo,
ž’o mu bilo, ništa joj ne reče;
iza sopre na noge skočio,
pođe kralju svoje u kamare
i uzimlje divit i artije, 50
stane kralju b’jelu knjigu piše
i šalje je Stambolu b’jelomu
a na ruke caru od Stambola;
ovako mu u knjizi kitio:
»Sv’jetal care, dragi gospodare! 55
Mo’š li znati al’ se spominjati,
gospodaru, nije damno bilo,
kad si moju ti sestru prosio?
Ja sam, kralju, tebi lagovao
da ja nemam drage sestre moje; 60
imam, care, dragi gospodare,
imam l’jepe mlade Margarite:
da t’ onaka ka Stambolu dođe,
bi Stambola b’jela pomamila
i u njemu čestitu gospodu. 65
Nego, care, dragi gospodare,
ti sakupi tridesti Turaka,
š njima pošlji mlada vezijera,
ti ih pošlji pod Budim na vodu;
ja ću kralju ’svojom sestrom doći, 70
š njom ću šetat’ krajem vode hladne;
nek’ poskoči tridesti Turaka
i uhiti dragu sestru moju,
dovede je tebi, gospodare;
ja ću kralju u Budim pobjegnut’.« 75
A kad caru b’jela knjiga pade,
kad vidio što je nakićeno,
od veselja u knjigu celiva,
od milosti u njedra je baca,
vez’jeru je care govorio: 80
»O vez’jere, moj po Bogu brate!
Sakupi mi tridesti Turaka,
sve plemića i gospodičića,
š njima pođi pod Budim na vode:
hoće doći od Budima kralju 85
š l’jepom Margom, dragom sestrom svojom,
šetaće se krajem vode hladne;
neka skoče tridesti Turaka
i uhite mladu Margaritu,
slugo moja, meni dovedi je; 90
l’jepo ću te care darovati.
Ako mladu ne dovedeš Margu,
ti ne hodi Stambolu b’jelomu:
bi te Bo’ zna care objesio
na vratima bijela od grada 95
kud prohodi malo i veliko.«
A kad ga je vez’jer razumio,
skočio se na noge lagahne
i l’jepo se vez’jer uresio;
a kad se je uresio l’jepo, 100
on sakupi tridesti Turaka,
sve plemića i gospodičića,
š njima ide pod Budim na vodu.
Kad su vodu došli na studenu,
posjeli su oko vode Turci. 105
Kralju sestri svojoj govorio:
»L’jepa Marge, draga sestro moja,
sestro moja, ho’mo u pošedbe,
ne do dalje, draga sestro moja,
ne do dalje neg’ do vode hladne.« 110
Sv’jetlu kralju sestra odgovara:
»Tebi fala, brate, dobro moje!
Ja ti sestra u pošedbu neću.
Otkad mi je preminula majka,
n’jesam Marge u pošedbi bila; 115
neć’ ni danas, brate, dobro moje.
Ja sam noćas malo spala sanka,
malo spala, čudan mi se sn’jeva:
da sam Marge u pošedbu pošla
s tobom kraljem, bratom rođenijem, 120
da se s tobom oko vode šetam,
iza vode Turci poskočili
i đevojku mene uhitili;
a ti da si u Budim pobjeg’o,
ja da sam te, brate, dozivala 125
i živ’jem te Bogom zaklinjala
da me ne daš u turaške ruke;
ti da n’jesi nimalo hajao,
nego da si u Budim pobjeg’o;
mene Turci vode kroz planinu 130
u Stambola, bijeloga grada,
a na ruke caru od Stambola;
da nijesam, brate, dobro moje,
živa stojni u Carigrad došla,
neg’ da mi je živo puklo srce; 135
prije neg’ sam Stambola viđela,
da sam mrtva ka Stambolu došla;
da me žali care od Stambola,
da me mrtvu u Budim vratio
a za tvoju veliku sramotu; 140
da me žale gospoda budimska,
da su tebe, brate, uhitili
a i tvoju krunu ugrabili,
tebe jadna da su objesili
sred Budima, grada bijeloga, 145
a za tvoju veliku sramotu;
a gospoda mene ukopali.«
Kad je kralju svoju sestru čuo,
sv’jetal kralju sestri govorio:
»A ne luduj, draga sestro moja! 150
U san, sestro, vjerovat’ ne valja:
san je klapa, a Bog je istina.
Sestro moja, neg’ se resi l’jepo,
ho’mo, moja, u pošedbu, sestro,
ne do dalje neg’ do vode hladne.« 155
Kad to čula Margarita mlada,
ona se je stala resit’ l’jepo,
pa đevojka u pošedbu ide
’sv’jetlijem kraljem, mil’jem bratom svo’ijem.
Kad su bili b’jela preko grada, 160
išetalo malo i veliko
za gledati mlade Margarite
erbo ima godinica dana
da je njome preminula majka;
nije Marge prozor otvorila 165
ni na prozor glave iznosila.
Čudila se budimska gospoda
kako Marge u pošedbu ide
’sv’jetl’jem kraljem, mil’jem bratom svo’ijem.
U to oni prođu preko grada, 170
zdravo došli vodu na studenu.
Đevojka se oko vode šeta
’sv’jetl’jem kraljem, mil’jem bratom svo’ijem;
iza vode poskočili Turci
i đevojku l’jepu uhitili 175
i vode je Stambolu b’jelomu.
Đevojka je brata dozivala:
»Sv’jetal kralju, brate, dobro moje!
Tako t’ Boga i svetoga Luke,
ne daj mene u turaške ruke!« 180
Sv’jetal kralju i ne haje za to,
nego b’jeli u Budim pobjeg’o.
Turci Margu vode niz planinu;
cmili Marge kako zmija ljuta
i moli se carevu vez’jeru: 185
»Pusti mene, dragi gospodare!
Daću tebi perje i prstene
što valjadu blaga nebrojena.«
Govori joj carev vezijere:
»Margarito, draga dušo moja! 190
Dušo moja, bih pustio tebe,
živo si mi srce izranila;
ma ne smijem, draga dušo moja
erbo mi je care zapr’jetio,
ako tebe ne dovedem njemu, 195
da će mene care objesiti
a o vrata od Stambola grada
đeno gleda malo i veliko.
Bor ubio kralja, brata tvoga,
koji te je on caru prodao!« 200
Moli mu se mlada Margarita:
»O vez’jere, dragi gospodare,
a tako ti sunca i mjeseca
i tvojega sveca Muhameda,
uzmi korde, os’jeci mi glave 205
baci mene gore u zelene
da me ije od gore zvjerenje;
ne vodi me Stambolu b’jelomu
a na ruke cara čestitoga!«
A kadar je vez’jer razumio, 210
niz lišce je suze oborio,
on mi taži mladu Margaritu;
đevojci je vez’jer govorio:
»Nemoj cmilit’, draga dušo moja!
Ja ne mogu učiniti ino, 215
nego valja dovesti te caru.
Nemoj cmilit’ ni suze prol’jevat’,
nemoj žalit’, draga dušo moja,
ti Budima grada bijeloga.
Ovo ti se mojom vjerom kunem; 220
kad ti dođeš Stambolu b’jelomu,
kad ti vidiš Stambola b’jeloga,
po Stambolu velike ljepote
i careva dvora bijeloga,
oko dvora bočje i naranče, 225
sinje more i po njem’ đemije,
na đemijam’ momke i mrnare,
nećeš cmilit i suze prol’jevat’.
Ti ne ideš caru za gospođe.«
Kad to čula mlada Margarita, 230
gore se je pomamila mlada,
nikako se utažit’ ne može,
od jada joj živo srce puklo,
na vez’jera naslonila glavu.
Kad vidio carev vezijere 235
da je mlada umrla đevojka,
cmili vez’jer i žali đevojke
i proklinje kralja budimskoga:
»Proklet bio, od Budima kralju!
Proklet bio što si učinio! 240
Što na silu prodaješ sestrice?«
U to vez’jer ka Stambolu pade.
Kad je bio preko b’jela grada
a na pogled od careva dvora,
gled’o ga je care sa prozora; 245
vidi care s visoka prozora,
vidi l’jepu na konju đevojku,
ne zna care da je preminula
nego misli care od Stambola
da je tihi sanak uhitila, 250
na vez’jera glavu naslonila.
Šeta care pred bijele dvore,
pod vez’jerom konja usprimao,
jes’ ovako care govorio:
»Dobar doš’o, mlađahan vez’jere! 255
Što mi se je umorilo drago
i na konju sanak uhitilo,
na te, sinko, glavu naslonila?
Daj je meni na bijele ruke
da je nosim moje u odaje 260
neka mlada tihi sanak spava.«
Ali mu je vez’jer govorio:
»Prođi me se, moj čestiti care!
Nije mlada sanak uhitila,
nego cmili goricom zelenom; 265
ja je tažim, dragi gospodare,
nikako je utažit’ ne mogu:
njoj od jada živo srce puklo.
Ja je mrtvu vodim put Stambola
er se, dragi, strašim, gospodare, 270
da ti meni ne bi vjerovao,
da me ne bi jadna objesio.«
Kad vez’jera care razumio,
niz lišce je suze oborio
i proklinje kralja budimskoga: 275
»Proklet bio, od Budima kralju!
Proklet bio što si učinio!
Što na silu prodaješ sestricu?«
I vez’jeru care govorio:
»O vez’jere, moj po Bogu brate, 280
vodi mi je ispred dvora moga
da ne gledam ljepote đevojke,
da ne puca živo srce moje!
Odvedi je Budimu b’jelomu,
sve recite što je i kako je; 285
i da sam ih care pozdravio,
u pozdravlju njima poručio
da đevojku ukopaju l’jepo
a u Budim, u svoju državu;
da uhite svijetloga kralja 290
pa da čine što je njima drago.«
Kad je vez’jer cara razumio,
đevojku je u Budim vratio
a na ruke čestitoj gospodi,
sve im vez’jer po istinu kaže, 295
po istinu kakono je bilo:
»Sv’jetal vas je pozdravio care,
u pozdravlju vama poručio
da đevojku l’jepo ukopate
a u Budim, u vašu državu; 300
a vi sv’jetla kralja uhitite
i činite što je vama drago.«
Kad viđeli budimska gospoda
mrtvu jadnu kraljicu đevojku,
tu se kupi malo i veliko 305
za gledati lijepe đevojke;
tu su grozne suze prol’jevali.
Glas dopade budimskomu kralju,
to je kralju puno žao bilo,
teško se je kralju prepadnuo, 310
stane b’ježat bijela iz grada.
Ma gospoda njega uhitili
i sv’jetla su kralja objesili
sred Budima, bijeloga grada,
za njegovu veliku sramotu, 315
a đevojku l’jepo ukopali.
Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg
