VIJENAC
(Ludvig Uland)
Djeva jedna cv’jeće brala,
U cvijetnoj u dubravi,
Iz zelene šume njojzi
Divotna se žena javi,
I prijazno prišavši joj
U vlasi joj v’jenac spleće:
„Još ne cv’jeta, al’će procvast’,
O, nosi ga djevo, svedje!“
Kad je djeva ponarasla,
I u noći tihe, jasne
Kad ljubavi suze j’ lila,
Prosu vjenac pupke krasne,
A kada je mladi vojno
U naručje strasno vinu,
Poljupci se rascvjetaše
U vijencu djevojčinu.
I na skoro na svom krilu
Krasno čedo ljuljuškaše,
A u v’jencu svenulome
Zlatni s’ plodi pokazaše.
A kad njenu ljubav prekri
Lednog groba crna tmina,
K’o jesenje žuto lisje
Razasu se vlas njezina.
Malo za tim, pa i ona
U grob tavni s’ v'jencem pade;
Al’ nu čuda, jer plod njezin
Kao nježan cv'jet ostade.
