Vučistrah1/11
| ←Govor deseti | Vučistrah Pisac: Petar Kanavelić Govor jedanaesti |
Govor dvanajesti→ |
DANICA (sama): Ovako čini ljubav u omrazu promjenjena: srce ovo, koje se moglo ražeći na plam od ljubavi prema Miroslavu, ugasit je moglo svoj oganj u ledu od njegove krvi. Nepoznan došo je u dvor ćajka moga i zrakom svoje ljeposti mene je na svoju pritego ljubav; nu, neharan i nepoznan, mrzje svekolike one načine kojijem ja željah njega uzvisiti, i zamamljen od pogleda jedne dvorkinje, ne bi mu mučno meni istoj rijeti da mrzi moju ljubav; i videći mene u jed pritvorenu i znajući da rasržba od mogućijeh koliko docnije pade, toliko teže udre, uteče iz dvora moga. Ali ja, ne moguć nasitit požude od osvete negoli mojijem rukami, u ovijem haljinam otidoh slijediti ga, i prigodi mi se danaska u ovoj dubravi dostignut ga i ubiti.
VUČISTRAH: Ah lijepa mladca, ah ugodne prigode! neka je meni: sad ću se utažiti. (Ovdi hita za pas Danicu i nosi u spilu.)
RADOMIR: Što je to, nesvijesni Vučistraše? koje se to bezakonje od tvoje zlobne ćudi vidi? I još hoćeš tvoju onaku narav u zlobami uzdržati živu? (Ovdi je [Vučistrah] puštava i bježi sam u spilu.) — Ti, mladče, slijedi mene i čuvaj se unaprijeda po pustošim tako sam skitat se.
DANICA: Sreća je moja, viteže uzmnožiti, tvoja blagodarnos; i strah koji ovi divji čovjek ima od tvoga gospostva mene je od smrti zaštitio. Zato, za neharan se ne ukazati dobročincu tako blagu, molim ti se da mi tvoje ime odkriješ, neka u kojegodi mogu doba ukazati tebi da nijesi ovu službu učinio negoli jednomu koji te može na velike uznijeti čestitosti.
RADOMIR: Hodi sa mnom, molim te; pogodiću ti sve što hoćeš.
DANICA: Idem, za moć samo zapisati u srce ime jednoga komu ću se držan do smrti nahoditi.
Reference
uredi
