Vučistrah/1
| ←Naslovna | Vučistrah Pisac: Petar Kanavelić Prolog |
Prolog drugi→ |
Buona sera, signori [dobar večer, gospodo]! Evo nas opeta na ovemu istomu palku [pozornici] gdje smo bili i u četvrtak, s onom istom kompozicijoni [djelom] i oni isti rečitanti [glumci]. Mi poznamo veoma dobro da je ovo ostinacijon [tvrdoglavost]; ma za mantenjat ime, koje smo stavili, od Nedobitnijeh, potrebno je da ukažemo da našu zelenu pomu obaliti ne može ni grad ni led ni snijeg, ni vihar ni vjetar, ko su ove zle godine, — to vele dobro zna invidija [zavist] i malinjita [zloba]! Asikurani smo od pametnijeh i znanijeh. koji nas naravnijem očima gledaju a ne kroz oćale, da ova naša komedija nije za mantenjat bufonarije [lakrdije] negoli jedna skula i nauk. Zato je opeta repetiškavamo, neka nam ne samo u pameti negoli i u srcu ostane. U kraljici ungarskoj, ostinutoj u ljubavi, naučiti se lijepo može kako jedan čovjek ne svojijem afetima [osjećajima] negoli svojom kreposti ima vladati se; ova ista, u čas jedan obraćena u ljubav potištena čovjeka, ima nam dati ezempijo [primjer], da nije dobro prid oči jednoga čovjeka dovoditi okazijon [priliku] od pomankanja, zašto slaba naša narav lasno se popuze, navlaštito na zlo. U Laušu, sinu českoga kralja, viditi ćemo da tko se pušta svojijem sensima [čuvetvima] vladat srne s očma zatvorenima svakčas na smrt; — u smionstvu Miroslava pengatura i bana Mikleuša, da trebuje tentati [pokušati] svaki način za augmentati svoje imanje, però [ali] ne onako prečipitozo [plaho] ko i oni, za ne obaliti se ko i oni, nego pozanom [razboritom] pameti i razabranijem i svijesnijem naucima i načinima. U Danici, koja progoni Miroslava, vidićemo kako se zlo vara ko se s jačijem od sebe hita, i kako do svrhe od života progonjen ostaje, ako ga ne otme iz ruka svoga progonitelja nevolja. U kralju Vučistrahu — ne mihnitu, kako ste zamislili, zašto ko se mahnit rodio lijeka nejma, negoli čovjeku fjere [divlje] i usione naravi, promijenjenu u blagos u hip jedan, — naučićemo kako je čovjek gospar pridobiti samoga sebe i opaku narav svoju. U banu Radomiru kraljevu i u Selomiru kraljičinu učitelju naučićemo da tko druzijeh vlada nejma o drugomu nastojati ni drugo misliti negoli pomoći onega koga je nebeska ruka u njegove ruke pustila. Ostalo iijesu drugo nego abelimenti [uljepšavanja], koje ne spjegavamo [tumačimo], za ne biti dugi. Ako ćete slušat pomno sve riječi, naćete lijepijeh stvari; tko hoće smijeh, ovdi ga ne išti, er je diferente [različite] naravi ova kompozicijon od smješnica. Tko pak neće slušat, njega nijesmo ni zvali; tkomu nije ugodio, neka ne bješe dohodit, er zna što je, a „lud je ko se pušti dva puta privarit".
Reference
uredi
