Voljela se dva cvijeta
Duž dvadeset i dva ljeta,
Voljela se dva cvijeta!
Jednog dana sudba banu,
U Nikšića župu ravnu;
U Goliji nraj Nikšića, 5
Od ljubavi teška pića,
To Pejović bješe Žarko,
Ko na istok Sunce jarno!
I njegoaa ljubavnica,
Miloj majci jedinica, 10
Baš Milica cura mlada,
U Žarka se ona nada!
Žarko ljubav dobro krije,
Al' Milica ne umije.
To začula sza Golija, 15
Milica mu najmilija!
I Žarkova majka stara
Pa i sina Žarka kara;
A i otac za to znade,
Pa Milicu krivo gleda, 20
Sastati se njima neda.
Za Milicu svašto zbore,
Svoga sina da ukore.
Zaludu mu majka zbori,
Miličin’ ga ljubav mori! 25
Garabina svoga uze,
Pa proliva grozne suze;
Pa ga eto preko luga,
Obuze ga neka tuga.
Do planinskog gustog lada, 30
Đe ga čeka cura mlada.
„Dobro jutro” momak viče,
Iz cvijeća cura niče!
On pokraj nje sede mlade,
Pa joj priča teške jade: 35
„Moja majka jaka soja,
Pa mi neda da si moja!”
Viđe cura nema druge,
Poče čupat kose duge:
„Mio Žarko, ti me ubi’, 40
Nemoj drugi da me ljubi!”
Puče pušna gromovita,
Pade cura jadovita!
On je malo poispravi,
Pod glavom joj namen stavi! 45
Iz oka joj suza blista,
Ko s izvora voda čista!
Žarko srca žalosnoga,
Pa doziva strica svoga:
„O moj striče, mio rode, 50
Žarko večnoj kući ode!
Kaži ocu, kaži majci,
Neka dođu svi rođaci,
Neka dođu brže k meni,
Kaži Žarko da se ženi!” 55
Garabina svoga pali,
Kraj Milice on se svali,
Kraj Milice mrtav osta,
Neka im je ljubav prosta!
