Vojislavu
Protekô je danak. Na daljnom zapadu
Odavna je sunce utopilo zrak.
Nad zaspalim svijetom, po selu i gradu,
Spustio se sanak čaroban i lak.
Umukla je pjesma veselog mornara.
Sve se u spokojstvu tihano odmara.
Na obali mora, pod granom "citrona",
Na ćilimu cvjetnom samac sjedim ja.
Sa vedroga neba, s božijega trona,
Bleđanoga lika puni mjesec sja;
I kô slatka nada, puna svete vjere
U mlađanom srcu, zvijezde trepere.
Niže mene vali tihani i mali -
Kô pjesmice gorske kad zarudi maj -
Nestašno i blago pričati mi stali
U šaptanju slatkom zadovoljstvo, raj;
Pričaju mi blago neke mile bajke,
Što ih samo slušah na kriocu majke.
A s pučine daljne sa širokog mora,
Kao onaj sveti heruvimski poj,
Čujem slatke glase tajanstvenog hora;
To Sirene šalju noći pozdrav svoj,
A slavujak, što se u zagranku skriva,
Milozvučnom im se pjesmom odaziva.
Sve je tako bajno, sve milotom zbori,
Al' je moje lire još slabačak glas
Da u jednu pjesmu sve miline stvori
Što ih oko gleda u taj blažen čas;
Ja sam jošte tiče koje kuša krila
Da ga vinu tamo u stanove vila.
Oj ti sine dični Šumadije drage,
Što ti vila sveti poklonila dar,
Dođi Jadran-moru, žicom lire blage
Ti si kadar ovu opjevati čar;
Ja sam jošte tiče koje kuša krila
Da ga vinu tamo u stanove vila.
U Dubrovniku, 1890.