Vojevanje Vezira Ćuprilića na Bačku
Sultan Murat divan pokupio,
Svu gospodu tursku sakupio,
U Stambolu gradu bijelome,
U carskome dvoru velikome.
Među njima sio u stolici, 5
Pa se care ljuto zamislio;
Misli misli, gleda po divanu,
Al’ ne oće ništa da govori.
Tako sjeđe tri bijela dana,
Ne hće care ništa besjediti, 10
Ni ko drugi smije govoriti...
Kad je treće jutro osvanulo,
Ture jedno na noge skočilo,
I caru se smjerno poklonilo
I ovakvu riječ govorilo: 15
„Aman, care, od istoka sunce,
Evo ima tri bijela dana,
Odkad s’ ovi divan pokupio,
Pak ne oćeš ništa da divaniš;
Što si, care, divan sakupio?!" 20
Tada reče turski car Murate:
„Čujte, Turci, moji vitezovi,
Ka smo skoro iz Azije došli,
Dosta zemlje sebe pokorili,
Još tri vlaška cara umorili: 25
Kostadina nasred Carigrada,
A Lazara u polje Kosovo,
A Šišmana u zemlju Bugarsku.
Ma kad cara Laza umorismo,
Tad iajvećma carstvo raširismo, 30
I sve srpske zemlje pokorismo,
I sva njina dobra oduzesmo;
Još glavare njine posjekosmo,
Koji ne bi Srbe podizali,
I Turcima štetu načinjali, 35
Osim jednog vraga i belaja
U širokoj Bačkoj na krajini —
Odvrže se Dojčić kapetane,
I sagradi Banak na sred Bačke,
Oko njega široke bedeme, 40
Na bedeme stavio topove,
Na topove vojsku i topdžije,
Na kapije vojsku postavio,
Banak tvrdi i dnevi i noći,
U njeg’ skuplja Srbe sokolove, 45
Po krajina dočekuje Turke
I dobre im osijeca glave. —
Bi nam moga’ Dojčić dosaditi,
Nego treba njemu na put stati;
No je l' bula Turčina bacila, 50
Na divan ga mene opravila,
Da mu dadem vojske sto hiljada,
I stotinu od boja topova,
I vojničku haznu i zairu
I cijelu vojničku ištiru, 55
Da otide Bačkoj na krajinu,
Da poruši Banak na Krajini,
Da izgubi Dojčić kapetana —
Čestita bih njega učinio,
Do mene bi sio na divanu?" 60
Tad svi Turci mukom umukoše,
Nije lako s vojskom upravljati,
A još tezke krajine paliti,
I velike gradove oriti.
No iskoči jedno Ture zorno — 65
A to bješe Vezir Ćupriliću,
Pa je caru tako besjedio:
„Voljan budi, care, na besjedi —
Ja ću poći i povesti vojsku
I razvalit Banak na krajinu 70
I izgubit Dojčić kapetana,
No mi dadni vojsku i zairu,
I cijelu vojničku ištiru,
Pa ćeš čuti što ću učiniti."
Tad se Turci c’jeli raziđoše, 75
Telali se na noge digoše.
Telal viče, sakuplja se vojska,
Dok se skupi vojske sto hiljada.
Tad se diže Vezir Ćupriliću,
I okrenu vojske sto hiljada, 80
I stotinu od boja topova.
Vezir trenu, a vojska okrenu —
Eto vojska preko Rumelije,
Dokle dođe na tiho Dunavo;
I Dunavo vodu suminuše, 85
Kroz široka polja zaljegoše,
Ispod Banka grada bijeloga,
Ugleda ih Dojčić kapetane,
Pa povika Srbe sokolove —
Odmah Srbi šance pohvataše, 90
I kapije gradske utvrdiše.
U to Turci pod Banak dođoše,
I u polje tabor učinješe.
Vezir svilen šator poperio,
Oko grada vojsku razredio, 95
Pa oplete vrbove koševe,
U koševe zemlju uturio,
A topove na njih poperio,
Pa zakopa šanac u dolinu,
U šance je vojsku postavio, 100
Pa je sio te otpočinuo,
Pa je sitnu knjigu načinio,
A posla je Banku velikome,
A na ruke Dojčić kapetanu:
„More čuješ, Dojčić kapetane, 105
Ja sam doša’ i doveo vojsku
Da mi predaš od grada ključeve,
Da ne kvarim careve gradove."
Kad je Dojčić knjigu razumio,
On je odma drugu načinio 110
I u nju je veziru zborio:
„Ne budali, Ćuprilić vezire, —
— Ja ti ne dam od grada ključeve
Da si doša i s trista hiljada —
Grdan bi se s njega povratio." 115
Kad je vezir knjigu razumio,
Svojoj vojsci zapovijed dade:
Teke sjutra bijel dan osvane,
Da se udri na bijela grada;
Pa u zoru pređe bjela dana 120
Zveknuše mu stotina topova,
Na hiljade puške zapucaše,
Al s bedema pukoše topovi,
Na stotine puške zapucaše,
Ala banda zaturi se kavga, 125
Tu se crna proljevaše krvca,
Svakog dana a sve bez prestanka,
Dok s’ navrši godinica dana.
Dojčić brani Banak na krajini,
I siječe Turke oko grada; 130
Dnevi sjedi u pjanu mehanu,
Te ispija crveniku vino;
Notnjo ide te siječe Turke,
Kako mrkne i tamna noć dođe,
Na kapiju išćera dorina 135
Ućera ga u utrsku ordiju,
Pa siječe oko grada Turke,
Ispred zore bježi na kapiju.
Jedno jutro Dojčić zastanuo
Kod šatora Ćuprilić vezira — 140
Viđoše ga sa šančeva Turci,
On pobježe na gracku kapiju,
Na njeg’ puče stotinu topova,
Na hiljade puške zapucaše,
Ne bi li ga đule pregrabilo, 145
Al Dojčiću Bog i sreća dade,
Te mu zrno ne dovati tjela,
No uteče na gracku kapiju.
Kad to viđe Ćuprilić vezire
On povika sluge i dvorane: 150
„Čujte mene, moje vjerne sluge,
Dovedte mi Ibra barjaktara!"
Al mu sluge Ibra dovedoše,
Njemu reče Ćuprilić vezire:
„Čuješ mene, Ibro barjaktare, 155
Tebe care za mejdana rani, —
Možeš li se pouzdati u se,
Da Dojčića zoveš na megdanu?"
No mu reče Ibro barjaktare:
„Ja ga smijem pozvat na mejdanu." 160
Pa je sitnu knjigu načinio,
A posla je Banku velikome,
A na ruke Dojčić kapetanu:
„More čuješ, Dojčić kapetane:
Kako sjutra bijel dan osvane, 165
Da mi dođeš u polje zeleno,
Da junački mjedan pod’jelimo."
A kad Dojčić knjigu razumio,
Zorom rano Dojčić poranio
I izide na gracku kapiju — 170
Zajmi konja niz polje zeleno,
Susrete ga Ibro barjaktare —
Đe se sreše dva dobra junaka,
Đe se sreše tu se udariše,
Na ostra se gvožđa dočekaše: 175
Ah, kudijen Turčin udaraše,
Onudije dolama pucaše,
A ispod nje oganj sijevaše;
Ah, kudije Dojčić udaraše —
Onudije aladža pucaše, 180
A ispod nje krv crna šibaše,
I po komad mesa odpadaše,
Dok Turčinu rane odolješe,
Pa pobježe niz polje zeleno —
Poćera ga Dojčić na dorinu 185
Na dofat mu posiječe glavu,
Pa pobježe na gracku kapiju.
Turskih puče stotinu topova,
Na hiljade puške zapucaše,
Ne bili ga đule pregrabilo, 190
Ali njemu Bog i sreća dade,
Te ubježa zdravo na kapiju.
Kad to viđe Ćuprilić vezire,
Golemu se čudu začudio
Pa je sitnu knjigu načinio, 195
A posla je caru u Stambolu,
I u knjigu tako besjedio:
„Aman, care, od istoka sunce,
Evo ima već godina dana,
Od kako sam š njima zaratio, 200
Banak bijem i dnevi i noći, —
Nit odbismo klaka od kamena,
A kamo li osvojismo grada,
Jer je mučan Dojčić kapetane:
Dnevlju sjedi u pjanu mehanu, 205
A ponoći izlazi u Turke,
Te siječe oko grada Turke —
Od stotinu hiljada Turaka
Skoro mu je pola nestanulo —
No mi dobrog pošlji mejdandžiju, 210
Da Dojčića zove na mejdanu,
Ne bili ga kako izgubio;
Pređe no bi njega izgubili,
Ne bi nigda Banak osvojili."
A kad knjiga u Stambolu dođe, 215
Knjigu gleda care od Stambola,
Knjigu gleda grozne suze lije,
Pa sićušno pero dofatio,
Te je sitni ferman načinio,
Ferman posla u Aziju Malu, 220
U Bagdatu gradu bijelome,
A na ruke bagdatskom adžiji:
„O čuješ me, bagdatski adžija,
Ja sam čuo i kažu mi Turci,
Da ti imaš mila sina tvoga, 225
Tvoga sina Omer barjaktara,
Što umije mejdan dijeliti,
I ispa je dobar na megdane,
Da boljega na svijetu nema —
No mi pošlji tvog Omera sina, 230
Da ga pošljem Banku velikome,
Da izgubi Dojčić kapetana;
Ako njemu Bog i sreća dade,
Da izgubi Dojčić kapetana,
Do mene će sjesti na divanu?!“ 235
Kad Adžija ferman proučio,
On doziva svog Omera sina:
„O Omere, moj milosni sine,
Odi viđi ferman što mi piše."
A kad Omer ferman prihvatio, 240
Grohotom se bješe nasmijao,
Pa se spremi na bijelu kulu,
Sjaše Omer ka na gori sunce,
Na gotovu usjede kobilu,
Pak ju zajmi put Stambola grada, 245
A kad dođe u Stambolu gradu —
Koliko je silan i bijesan,
Ne šće svratit’ caru na divanu,
Već otide Bačkoj zemlji ravnoj.
A kad dođe u carevu vojsku, 250
Pod šatorom Ćuprilić Vezira,
On počinu za neđelju dana,
Pa je sitnu knjigu načinio,
A posla je Banku na kapiju,
A na ruke Dojčić kapetanu: 255
„More čuješ, Dojčić kapetane,
Kako sjutra bijel dan osvane,
Izidi mi u polje zeleno,
Da na sablje život dijelimo."
Kad Dojčiću sitna knjiga dođe, 260
On je odma drugu načinio,
A posla je Omer barjaktaru:
„O Omere, čuješ barjaktare —
Teke mrkne i noć tavna dođe,
Susreti me u polje zeleno, 265
Da na sablje život dijelimo."
Kad Turčinu knjiga dopanula,
On od toga glavu zanosaše,
Pa mu opet knjige otpravljaše,
Pa ga dnevno na megdanu zvaše 270
A on njemu noćno izlazaše.
Tako stoja po godine dana.
Dojčić noćno izlazi u Turke,
Te siječe oko grada Turke.
Kad to viđe Omer barjaktare, 275
Da mu Dojčić na megdanu neće,
Učinje se sužnjim nevoljnikom,
Pa otide na gracku kapiju,
Pa se krivi i dnevi i noći:
„A, za Boga, Dojčić kapetane, 280
Otvori mi na kapiju vrata,
Da ulježem u bijela grada,
Da naprosim hljeba bijeloga,
Jer umrijeh od gladi i žeđi!"
Tu se krivi za neđelju dana, 285
Dok Srbima više dosadio,
Pa povika Dojčić kapetane:
„Čuj te mene, dvanajest vojvoda,
Otvor te mu na kapiju vrata!“
Tad mu Srbi vrata otvoriše, 290
I po neki novac darovaše.
Omer minu niz uske sokake,
Te sve gleda staze i bedeme,
Dokle dođe Dojčinovoj kuli;
Al’ pred dvorom, na skale od kule, 295
Sjedi mlada Dojčinova ljuba,
A njoj Omer pomoć naturio,
I zaiska koru hljeba suva:
„0, gospođo, Dojčinova ljubo,
Da za zdravlje Dojčića tvojega, 300
Podaj mene koru hljeba suva!“
Kad to začu Dojčinova ljuba,
Ovako je njemu besjedila:
Aj da Bog da i Bogorodica,
Dojčić svoje kuće ne vidio!" 305
No joj reče Omer barjaktare:
„Što ga kuneš, Dojčićeva ljubo?"
No mu reče Dojčićeva ljuba:
„A kako što, ubogi prosjače,
Evo skoro dvije godinice, 310
Od ko su mi udarili Turci,
Nije k mene doša’ na dvorove,
Već po dnevi u pjanu mehanu,
A po noći izlazi u Turke;
Ali evo po godine dana, 315
Od kad dođe Omer barjaktare,
Njega Omer zove na megdanu,
A on njemu na megdanu neće —
Da Bog da mu okinuo glavu!
Ah da mi je viđeti Omera, 320
Ja bih njega divno naučila,
Kako bi mu okinuo glavu."
No joj reče Omer barjaktare:
„Bi li po čem poznala Omera?“
„Ja bih lako poznala Omera: 325
Za ramo mu j’ od međeda šapa,
A u kosi bič vučije dlake,
A na mišku ruka od hajduka
I u ruci sablja okovana."
Kad to začu Omer barjaktare, 330
Ćelavicu baci u zobnicu,
A zavrnu uz ruke rukave,
I ukaza tri biljega prava.
Kad ih viđe Dojčićeva ljuba,
Ona tako besjedi Omeru: 335
„O, Omere, žalosna ti majka,
Nemoj njemu ia megdan izaći,
Dojčić ima devet amajlija,
Devet Dojčin nosi u perčinu,
Druge devet u grivi dorinu, 340
Te ga sablja posjeći ne može,
No ti pođi opet u ordiju,
Ja ću poći u pjanu mehanu,
Ukrast’ ću mu devet amajlija!"
Tad joj Omer tako besjedio: 345
„Baš aferim Dojčićeva ljubo,
Kad bi tako mogla učiniti,
Da izgubim Dojčić kapetana,
Bih t’ uzeo za vjerenu ljubu!"
Al’ mu opet mlada progovara: 350
„Hajd’ ne misli, Omer barjaktare,
Pa ga sjutra zovi na megdanu."
Omer pođe opet na kapiju,
Te izađe u svoju ordiju,
No da vidiš Dojčinove ljube, 355
Ka ošeta u pjanu mehanu,
Kod Dojčića, svoga gospodara,
Ali Dojčić u postelji spava.
Sjede mlada kod njeg u postelju,
Pa mu turi u perčinu ruke, 360
Ukrade mu devet amajlija,
Pa Dojčića šakom udarila,
I ovaku riječ govorila:
„O, Dojčiću gori od đevojke —
Evo ima po godine dana, 365
Od ka’ dođe Omer barjaktare,
Pa te Omer zove na megdanu,
Ne smiješ mu poći na megdanu."
Trenu Dojčić kada se pomami,
Kad ugleda vjerenicu ljubu, 370
Od sebe ju šakom udario.
Koliko ju lako udario,
Četiri joj zuba salomio.
Tad zakuka Dojčinova ljuba
I otide doma kukajući, 375
Osta Dojčić u pjanu mehanu.
Malo bilo mnogo ne trajalo,
Dok evo ti pošta knjigonoša,
Knjiga zove njega na megdanu.
Tad je Dojčić na noge skočio, 380
Jer je lako ukorit junaka,
Pa otide na gracku kapiju,
Srbi njemu otvoriše vrata,
Te izađe u polje zeleno,
Susrete ga Omer barjaktare. 385
Će se sreše dva dobra junaka,
Na ostre se sablje dočekaše.
A kudije Dojčić udaraše,
Onudijen aladža pucaše,
A ispod nje oganj sijevaše, 390
Te sasipa u oluk kobili,
Al’ kudijen Turčin udaraše,
Onudijen dolama pucaše,
A ispod nje crna krv šibaše
I po litra mesa odpadaše 395
I Dojčiću vranca krvavljaše.
Kad Dojčiću rane odolješe,
On pobježe niz polje zeleno,
Ali nešto ciknu u oblake,
Ciknu, pisnu, kao zmija ljuta: 400
„O, Dojčiću, kukala ti majka,
A nu baci u perčinu ruke,
Ka ti nema devet amajlija,
Uzeti ih tvoja nevjernica,
Nego viđi, e si poginuo; 405
No, Dojčiću, žalosna ti majka,
Baci ruke u grivu dorinu,
Te potraži devet amajlija,
Pa njih uzmi u bijelu ruku,
Pa njih stavi sebi u perčinu, 410
Pa na kolo povrati dorina."
Kad se Dojčić na muke vidio,
Baci ruke u grivi dorinu,
Tako njemu Bog i sreća dade,
Odmah zgodi dvije amajlije, 415
Pa ih sebi baci u perčinu,
Pa na kolo povrati dorina,
I na susret dočeka Turčina.
No drugom se sabljom ošinuše;
Kudijen ga Turčin udaraše, 420
Onudijen oganj sijevaše,
A kudijen Dojčić udaraše,
Onudijen oganj sijevaše,
Doklen Dojčić manu po doratu,
Na dofatu, po turskome vratu, — 425
Odjednom mu nakrivio glavu,
Drugom manu, dok mu glavu smanu?
Pa pobježe na gracku kapiju.
Na njeg’ puče stotinu topova,
Ne bn li ga đule pregrabilo, 430
Ali njemu Bog i sreća dade,
Te mu više rane ne zadade,
No uteče na gracku kapiju,
Pa otide u pjanu mehanu,
Te se vida puni mjesec dana, 435
Pa kad malo rane izliječi,
Onda pođe među vojvodama,
Pa je takvu riječ govorio:
„O čujte me dvanajest vojvoda,
Kako sjutra bijel dan osvane, 440
Da junački udrimo na Turke,
Pa što Bog da i sreća od Boga."
Kako rekli tako učinjeli:
Teke svanu i ogrija sunce,
Od Banka se otvoriše vrata, 445
Dok izleće Dojčić na dorinu,
A za njim su dvanajest vojvoda,
A za njima Srbi vitezovi.
Teke Srbi u polje dođoše,
S Turcima se na gvožđa udriše. 450
Sad ne puče topa đavoljega,
Već se biju puškam mlatimice:
Stoji zveka sablje i handžara,
Stoji vriska mladijeh momaka,
Stoji jeka mrtva i ranjena: 455
Neki vika: stan polako, druže,
Neki vika: pridavi me, druže,
Došla mi je u kotalac duša,
Da mi kažeš ostaraloj majci,
Đe je mene ispanula duša. 460
Tu sve jači nejačega davi,
Sve nejači pada na koljena,
A jači mu skače na ramena;
Zdravi breči, a ranjeni ječi,
Zdravi skače, a ranjeni plače, 465
Dok lješevi polje pritiskoše,
A polje je pritisnula tama,
Sve od pare konjske i junačke,
No da vidiš Dojčić kapetana,
Su njegove dvanajest vojvoda — 470
Sve razgone i sijeku Turke,
Tu ne znadu umoriti ruke,
Osobito Dojčić kapetane,
Ne zna Dojčić umoriti ruke
Dok umori pod sobom dorina, 475
Pak se vrati Banku na bedemu
Pa s’ pomoli Bogu po zakonu,
Da mu pune vjetar od planine
Da rašćera maglu po poljani
Što molio Boga umolio, 480
Vjetar dunu, maglu rašćerao.
Kad pogleda Dojčić po megdanu,
Al’ Turčina đavoljega nema,
No pobjegli glavom bez obzira,
Ponajprvi Ćuprilić vezire — 485
Neka bježi crn mu obraz bio,
Da se fali caru na divanu
Kako mu je Banak porušio
I svom caru sbraz osvjetlio.
A ni on im uteć ne oćaše, 490
No je rano vezir umakao,
Al se vidi strašna kasapnica,
Po razboju Ćuprilić vezira:
Sve lješevi polje pritisnuli,
Ka svezano snoplje po baštini, 495
Pa doziva Dojčić kapetane:
Aj, đeste mi, moje vojevode!"
Pa se spušti gradu niz bedeme,
Ošeta se niz polje zeleno,
Đe susrete sedam vojevoda, 500
Ah kakvi su sedam vojevoda —
Krvave im ruke do ramena,
A zeleni mači do balčaka,
Pa sve Srbe na jedno skupiše
I pogibšu braću okupiše, 505
Što u tome boju pogiboše
I divno im tjela saraniše,
Ostali se u grad povratiše,
Višnjem Bogu slavu podigoše.
Eto Dojčić na dvorove dođe, 510
Susrete ga ljuba nevjernica,
Pod Dojčićem dora prifatila,
No ju Dojčić nogom udario,
Koliko ju lako udario —
Prevrnu se nekoliko puta, 515
Pa povika sluge i dvorane:
„Ufatite moju vjernu ljubu,
Svucite joj đuzel odijelo,
Obucite voštanu košulju,
Zapalite j’ jabi izgorela, 520
Da se druga ne bi prevarila
I izdala svoga gospodara."
Drugu sebe ljubu dobavio,
Pa još bolje Banak pritvrdio
A veliki mejdan zadobio 525
I junaštva dosta učinio
I junačku slavu zadobio,
Da Dojčiću ime ne umira,
Dokle sunce preko neba ide (!)
Ova pjesma Srbu na dospljenje, 530
Nama, braćo, zdravlje i veselje
Od men’ pjesma, a od Boga zdravlje!...
Pribilježio: Mihail Milićev Vukotić - Piper
Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg
