Vinovoj lozi
Ti si stablo, koje griješ
Omrznute naše grudi.
Ti veseliš, ti nasmiješ,
Visoko te c'jene ljudi.
Pa s toga baš krivo nije,
Što me želja k tebi vodi;
Da izrečem r'ječi dvije
O kr'jepostnoj tvojoj vodi.
Čudne moći u tvom rodu!
U njima je sila vruća,
Zaslužuju l'jepu odu
Plodonosna tvoja pruća.
Dvostruka bi žalost bila,
Među nama da te nije;
I mene bi tuga svila,
Da me vince ne nasmije.
Pa vili još bilo pravo,
Kad pozovem goste moje;
Da im s' vodom rečem: zdravo!
A ne s vincem rujne boje?
Plodi uvjek lozo, plodi,
I veseli srce naše;
Ne dopuštaj nikad vodi
Mjesto vina da j' u čaše.
|
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Milo Jovović, umro 1916, pre 108 godina.
|
U Baru (Crna Gora), 1895., Milo Jovović, „Slovanski svet “, broj 11., u Trstu, 16. marta 1895., str. 99.