Vila Andosila i ptica nevidica
| Vila Andosila i ptica nevidica Pisac: Jovan Jovanović Zmaj |
Kad su vile na zborištu bile
U gorice kod svoje vodice,
U po noći pod punim mjesecom,
Upita ih ptica nevidica:
„Je l’ vas koja kad u crkvi bila?“
Sve su vile jedno govorile:
„Malena je i najveća crkva,
Kube nisko, a zidovi t’jesni;
U crkvu se ne ulazi s krili,
A bez krila na muci je vila.
Naš je oltar širi od širina,
Naši krsti viši od visina;
Ne da s’ čuti, ne da se vidjeti
Naše bdjenje i naše jutrenje.“
Al’ govori vila Andosila:
„Čuj i mene, ptico nevidico,
Najmlađa sam, najzad imam glasa!
Kad zaslave zvona u nedjelju,
Ja se mlada kradem od sestara,
Svrgnem krila kȃ da nisam vila,
Već djevojče, ubogo siroče,
Pak dopratim protopop-Nedjeljka
Od njegova dvora do mramora,
Do mramora, praga crkvenoga,
Otud slušam protovo pojanje,
Svete r’ječi, kojim rane l’ječi.
Kad dokona hrišćansku liturgu,
Izilazi protopop Nedjeljko
Pak njegova zamiriše duša;
Ja starinu u ruku cjelivam,
On desnicom mene blagosilja,
A na meni nova krila rastu.
Kad doletim u kolo vilinsko,
Sve me drúge i grle i ljube:
’Andosila, ala si nam mila!
Gdje si bila te si tako mila?
A mirišeš kȃ da rajem dišeš!’“
Izvor uredi
- Rakitić Slobodan, Antologija poezije srpskog romantizma, Beograd: SKZ, 2011, str 353-354
|