Vizantijska kultura (J. Bidlo) 4

←< 3. glava

Vizantijska kultura Pisac: Jaroslav Bidlo

literatura >→

IV.

Zapadnjačka reakcija u vizantijskoj kulturi i utjecaj islamske kulture.

Ma da se grčki istok poslije svoje rastave od romanskoga zapada razvijao više u pravcu helenističko-istočne kulture, ipak je prijašnja njegova stoljetna veza s romanskom sferom ostavila u njemu izvjesne zapadne utjecaje, koji su se javljali osobito u neumornom nastojanju (periodički ostvarenom), da se obnovi prijašnje političko ujedinjenje nekadašnjega rimskoga zapada s istokom ili da se obnovi rimska država u bivšem njezinom opsegu i da se očuva jedinstvena kršćanska crkva. Zato se u istočnom carstvu dugo bore dvije kulturno-političke struje: zapadnjačka i istočnjačka. Ova se borba pokazala već u monofizitskim sporovima, u kojima se mimo drugo radilo i o tome, da li će u vizantijskom društvu da pobijedi helenističko-istočno ili romansko-antikno pojimanje kršćanske nabožnosti. Evropske Grke u to doba nije još potpuno osvojio istočni duh, a pokraj toga je i romanski elemenat imao u istočno-rimskoj državi jošte znatnu snagu, tako da je bilo otpora protiv toga, da monofizitizam postane državnom vjerom. U caru Justinijanu I. (527.-565.) treba gledati predstavnika reakcije protiv istočnjačkih struja, ali ona nije dugo trajala, budući da su semitsko-hamitski dijelovi vizantijske države izvojevali sebi svojim gospodarskim, političkim i kulturnim značenjem još za cara Justinijana preokret u korist monofizitizma. Međutim ovaj preokret nije više mogao da ukloni centrifugalnih težnja semitsko-hamitskog stanovništva vizantijske države, što ih je prouzrokovao prijašnji progon njegove vjere. Semite i Hamite osvijestiše se na taj način nacionalno, što se manifestovalo osobito buđenjem literarnoga rada u narodnim jezicima, naročito u sirskom, a kad su poslije 632. god. semitski Arapi s geslom nove religije počeli da šire svoje gospodstvo u borbi s vizantijskom državom, gledali su Sirci i Kopti u njima svoje oslobodioce ispod tuđega jarma i primali bez poteškoća njihovo gospodstvo i religiju. Izgradnju svjetske islamske države treba smatrati emancipacijom semitsko-hamitskih elemenata od stoljetne vlasti Grka, koja je trajala onamo od doba Aleksandra Velikoga. Odcjepljenjem semitsko-hamitskih krajeva bijaše vizantijska država ograničena na krajeve, u kojima su pretežito stanovali Grci, osobito kad su gotovo istovremeno s arapskim osvajanjima zaposjeli veliki dio njezina teritorija Slaveni, koje Vizantijci dugo vremena nijesu mogli da pokore. U doba najveće arapske ekspanzije na štetu vizantijske države t. j. u 2. polov. VII. stoljeća činilo se, da će doći do trajnog zbliženja među Grcima i romansko-germanskim zapadom, naročito kad su vizantijski carevi pomišljali, da premjeste središte države u Italiju ili na Siciliju. Ali na kraju je ipak pobijedila, sklonost Grka istoku, kako se to navlastito pokazalo u doba ikonoklazma (u 8. i 9. stolj.). Vizantijci, ma da izgubiše semitske i hamitske krajeve, koji su imali prije veliki kulturni utjecaj na rimsko i istočno-rimsko društvo, ponovo mu podlegoše, kad se u ovim krajevima razvila na osnovu helenističkih elemenata bujna i sjajna islamska kultura, koncentrisana u nekadašnjoj Babiloniji ili u Iraku, gdje je bilo najsjajnije njezino sjedište — Bagdad. U 8. i 9. stoljeću viđamo novo jačanje istočnih, semitsko-hamitskih utjecaja na vizantijsku kulturu, koji se javljaju u religiji (ikonoklazam), u literaturi i u umjetnosti. Iz pobuda, što ih je tada vizantijska kultura dobila od islamskoga istoku, razvijaju se kasnije, osobito u 10. i 11. stoljeću najbolji i najznamenitiji plodovi duševnog vizantijskoga rada i to znanstvenog, umjetničkog i tehničkog, više manje samostalnog, koji šalje zrake svoga utjecaja daleko na zapad u sferu romansko-germanske kulture.

Utjecaji vizantijske kulture na romansko-germansku kulturu.

Rani zapadno-evropski srednji vijek nije mogao da bude bez kulturne pomoći vizantijskoga svijeta u doba, kad se počeo oporavljati od svog dubokog prosvjetnog pada, što ga je prouzrokovala seoba naroda. Veliki dio onoga, što je bilo važno za više potrebe odličnog ili obrazovanog svijeta, dolazio je na zapad iz vizantijske države: luksuzne tkanine, nakiti od zlata, srebra, slonove kosti, pa onda mozaičari, graditeljski i klesarski majstori, slikani ili iluminovani rukopisi i sl. U novije se doba postanje i razvitak romanskog graditeljskog stila, značajnog za rani srednji vijek, dovodi u uzročnu suvislost s vizantijskim slogom, koji se smatra, osnovom romanskoga sloga. Ne smije se zaboraviti, da su na razvitak romansko-germanske kulture uz poticaje i vizantijske uzore utjecali i poticaji i uzori islamski, tako da je n. pr. nekoje produkte antikne literature (kao Aristotelove i Ptolomejeve spise) zapad upoznao posredovanjem arapske literature i da su veliku važnost imali direktni dodiri krstaša i talijanskih trgovaca s muslimanskim svijetom. U to doba i prestaje aktivni utjecaj vizantijske kulture na romansko-germansku, koja polagano preuzima prvenstvo i postaje mjerodavnom i za vizantijsku kulturu, te ju sebi podvrgava. Vizantijska kultura postaje od izvjesnog vremena jalovom, ukočenom, pasivnom, nesposobnom, kako se čini, za dalji viši razvitak, tako da je kulturni napredak onih krajeva i društava, gdje se učvrstila vizantijska kultura, moguć samo potpunim prihvaćanjem romansko-germanske kulture na mjesto obamrle vizantijske kulture.

Ukočenost i zaostalost vizantijsko kulture.

Ukočenost, jalovost i nazadnjaštvo vizantijske kulture, nekada bujne i sjajne, teškim je problemom obzirom na to, da nešto slično vidimo i u drugih istočnih kultura (islamskoj, indijskoj i kitajskoj). Jedan od uzroka njezine ukočenosti bijaše zacijelo neprekidna teška situacija vizantijske države, koja je morala stalno da vodi na sve strane teške borbe protiv mnogih neprijatelja i što se njezina situacija pogoršala, štaviše postala direktno očajnom, kad se u redove njezinih neprijatelja stavio zapadni kršćanski svijet, koji je htio, a i trebao joj zapravo da pruži pomoć protiv muslimanskih Seldžuka. Krstaške vojne, koje su uz druge ciljeve imale i taj, dovedoše do teških sukoba Vizantije s Krstašima. Od četvrte krstaške vojne zapravo država i kultura vizantijska samo još životare. Kad je zapadno-rimska država postala plijenom Germana, istočno-rimska država branila je sebe i svoju kulturu od niza napadača i osvajača i bila je tako zaštitnicom nove zapadne kulture, koja se počela da razvija i koja se mogla povoljno i uspješnije da razvija od vizantijske kulture radi mira, koji uglavnom nije bio narušen.

Vizantijska kultura i balkanski Slaveni.

Među mnogim neprijateljima, s kojima se morala vizantijska država da bori, bili su i Slaveni, koji su u prvom poletu selenja i osvajanja oteli najveći dio Balkanskoga poluostrva. Poslije duljeg vremena uspjelo je državi, da je najveći dio balkanskih Slavena podvrgla svojoj vlasti; jedan dio bio je grecizovan, a odnarođivanje ostalih bijaše samo pitanje vremena. Ali prije nego što se to moglo da ostvari, zapala je vizantijska država naprijed spomenutim borbama u tako težak položaj, da su se podjarmljeni Slaveni mogli osloboditi njezina gospodstva i da su mogli osnovati samostalne države (Srbija i Bugarska). Razvijajući se još kao vizantijski podanici pod utjecajem vizantijske kulture, prionuše k njoj osobito djelovanjem vjere i crkve, tako da se nijesu mogli od nje emancipovati ni onda, kad su stekli slobodu. Bilo je to i zato, što im je vizantijska država bila bližim kulturnim vrelom od romansko-germanskog svijeta. Srbi su doduše neko vrijeme kolebali među zapadnom i vizantijskom kulturom, ali je politički razvitak okrenut prema istoku poglavito odlučio o pobjedi vizantijske kulture. Ali vizantijska je kultura u ono doba, kad su se Srbi i Bugari domogli svoje političke samostalnosti, bila već u stadiju propadanja. Uza sve to se opaža u srpskoj i bugarskoj literaturi 14. i 15. stoljeća neka sklonost samostalnom stvaranju, tako da se može uzeti, da bi ti nazori nesumnjivo vizantijske kulturne osnove razvijali u narodnom pravcu dalje, da je njihovo povoljno političko stanje potrajalo dulje vremena. Srpska i bugarska literatura, naročito crkvena i istorijska, znatno se raširiše, osobito u Vlaškoj i Moldavskoj, a imala je ujedno sa slavenskom službom božijom taj efekat, da se viši krugovi stanovništva ovih krajeva posloveniše, tako da je tek novovjeko narodno strujanje probudilo rumunjsku narodnost u pravcu narodnog osvještenja.

Vizantijska kultura i Rusi.

Vizantijsko-slavenska literatura i kultura uopće raširila se iz Balkanskoga poluostrva u Busiju. Rusija je brzo postala najvažnijim i najistaknutijim predstavnikom vizantijske kulture, a u mnogom pogledu i baštinicom kulturno-političkih. a naročito i vjersko-političkih misli i težnja vizantijske države. Ali ruska kultura nema kao osnov samo vizantijsku kulturu, nego je mnogo komplikovanijom pojavom. Ne uzmemo li u obzir prethistorijske susjedne dodire ruskih Slavena s neslavenskim narodima n. pr. s germanskim Skandinavcima, Turko-Tatarima i Fincima, vidimo, još prije nego što je vizantijska kultura, razvijajući se na obalama Crnoga mora, naročito na Krimu. mogla odatle dublje da prodre u unutrašnjost Sarmatske nizine, da su ruski Slaveni bili u živom, trgovačkom i kulturnom spoju s muslimanskim svijetom, koji je za kulturno-političkog procvata bagdadskoga kalifata sprovodio živu trgovinu po Volgi sve onamo do obala Baltičkoga mora i do Skandinavije. U državi tursko-tatarskih Kazara, koji su zavladali velikim dijelom ruskih Slavena i bili potpuno pod utjecajem islamske kulture, koncentrisala se ta trgovina, a odatle su nesumnjivo arapsko-islamski utjecaji djelovali na ruske Slavene, od čega se sve do danas očuvaše tragovi u mnogim riječima arapskoga podrijetla u ruskom jeziku, po kojima se može suditi, da se njihovi zanati razvijahu pod umjetničkim i obrtničkim utjecajem arapsko-islamskih produkata i da su se možda ruski Slaveni barem do izvjesne mjere i na arapsku odijevali. Noviji istraživači misle, da su i proslavljene ruske »biline« t. j. epske pjesme po svojoj građi arapsko-islamskoga podrijetla. Tek kad je bagdadski kalifat postao plijenom Seldžuka, dobiva vizantijski. utjecaj prevagu u Rusiji. Da su se u Rusiji borili različiti kulturni utjecaji, dokazuju nam pričanja, kako su predstavnici raznih vjera kušali da predobiju kneza Vladimira za svoju vjeru. Kulturni je vizantijski utjecaj pobijedio i ojačao naročito na osnovu trgovačkih veza Rusije s Carigradom i vizantijskom državom, čijom je glavnom žilom kucavicom bio Dnjepar i stara trgovačka cesta, koja je po Dnjepru vezala Vizantiju sa Skandinavijom. Ali kad su vezu po Dnjepru prekinuli Pečenezi i Polovci, nastanivši se na njegovu donjem tijeku, bili su znatno oslabljeni kulturni utjecaji Vizantije. Kad je poslije god. 1224. Rusija podlegla Tatarima, vršili su Tatari u Rusiji i znatan kulturni utjecaj. Vizantijski je kulturni utjecaj ojačao opet tek poslije pada vizantijske, bugarske i srpske države, kad su mnogi grčki, bugarski i srpski iseljenici tražili u Rusiji utočište i kad su moskovski vladari za svoje osvajalačke planove na Balkanskom poluostrvu nastojali da se kulturno zbliže s Grcima i s njihovom crkvom. Ali ta je težnja imala kao posljedicu raskol u ruskoj crkvi, kad su naime vladari počeli stare narodne ruske običaje u njoj da nađomještavaju grčkim običajima i kad su htjeli da prema grčkim obrednim knjigama poprave ruske knjige. U to se već doba pokraj i mjesto nadovezivanja na obamrlu vizantijsku kulturu počela Rusija otvarati utjecajima i uzorima zapadno-evropske kulture, koja je od kraja 17. stoljeća počela očito da cvate i buja i počela da ovladava polagano čitavom zemaljskom kugljom.