Vizantijska kultura (J. Bidlo) 2

←< 1. glava

Vizantijska kultura Pisac: Jaroslav Bidlo

3. glava >→

II.

Dvojakost kulture rimskoga carstva; njezine dvije glavne komponente: rimska i helenistička.

Rimska kultura carskoga doba ili antikne dekadanse, izmiješana iz mnogo raznovrsnih elemenata, sinkretistička i kozmopolitska, nije nikada tako daleko dospjela, da bi se pojedini njezini elementi i komponente uzajamno tako izmiješale, da se ne bi mogle razaznati i da bi se izgubile u cjelini. Prema tome se može razabrati, analizovati njezin sastav i odrediti pojedine komponente. Među ovim su komponentama dvije, koje se ističu nad ostalima, i koje daju toj kulturi ton i izvjesnu karakteristiku. To su rimski i helenistički kulturni elementi, radi čega se i kultura dekadentne antike zove helenističko-rimskom. Najočitija je razlika među njima u njihovu jeziku, budući da su plodovi rimske kulture, koliko su našli izražaja u govoru, latinski, dok su plodovi helenističke kulture grčki. Što je rimska kultura, o tome nije potrebno na široko raspredati; to je sve ono, što su Rimljani kao narod svojim duhom i radom stvorili, počevši od rimske države i njezine uprave, prava i zakona, do proizvoda u literaturi i umjetnosti. Helenistička kultura nije samo plod grčkoga naroda — plodove grčkoga naroda zovemo helenskom kulturom — nego je mješavina, u kojoj su kod stvaranja pokraj Grka učestvovali i prednjoazijski Indoevropljani (Jermeni i Perzijci) i Semite i Hamite, stanujući u dijadoškim državama t. j. državama, što su ih poslije raspada države Aleksandra Velikoga na njezinim ruševinama sazdali njegovi vojvode i namjesnici (dijadosi) a među kojima se osobito izdigoše sirska i egipatska. Vladajući grčki elemenat, iz kojeg je potjecala vojska, činovništvo, zanatlije i trgovci u velikim gradovima, davao je toj kulturi jezični i narodni karakter, ali sam se znatno priudesio u ukusu i uopće u duševnim sklonostima novoj svojoj otadžbini, u kojoj su Semite i Hamite sačinjavali jezgru stanovništva. Budući da je to bilo stanovništvo, koje je imalo za sobom već tisućljetni razvitak visoke kulture, iz koje su i sami Grci dobivali mnoge poticaje kod stvaranja svoje vlastite kulture, to su grčki uzurpatori hoćeš ne ćeš u velikom dijelu ostavili na snazi vjekovni način vladanja, pravni poredak i običaje, kakvi su bili za domaćih vladara. U kratko, grčki se elemenat u dijadoškim državama priudesio u glavnom prednjoazijskom istoku ili se, kako to velimo, orijentalizovao.

Značenje grčkoga elementa u rimskoj državi. Uzajamni odnos između Grka i Rimljana.

Kao što su Grci u Heladi, tako su i oni u prednjo-azijskom orijentu imali bogatu, naprednu kulturu, kad su Rimljani osvajali njihove zemlje. Zato i nije romanizacija, koju Rimljani i onako nijesu na istoku provodili tako intenzivno kao na zapadu, imala osobitih uspjeha, naročito u nekadašnjim dijadoškim državama. Narodni posjed grčkoga naroda ostao je gotovo neumanjen, štaviše, sami su Rimljani podlegli nekoj vrsti grecifikovanja. Literarno i umjetničko rimsko stvaranje bijaše u početku dugo samo odsjev i nasljedovanje grčkoga. Obrazovani i viši su se rimski krugovi, odgojeni po grčkim učiteljima ili polazeći znamenite škole u samoj Grčkoj, služili grčkim jezikom u društvenom i pismenom saobraćaju. Latinština bila je doduše službeni jezik i na helenističkom rimskom istoku i zato je donekle prodrla i u neslužbeni dodir stanovništva, ali pravi jezik saobraćaja stanovništva u tim je krajevima ostajala grština, koja je time latinštini pomagala vršiti ulogu državnoga jezika. Zanimljivo je, da su grštinu tada vrlo često smatrali za puko narječje latinštine. Rimljani bijahu svjesni, da bi teško bez simpatija grčkoga elementa mogli da održe svoje gospodstvo na istoku, ali i Grci su shvaćali, da njihov položaj među tuđim narodima u tim zemljama treba političkog oslona rimske moći. Ova je svijest dizala doista štovanje Rimljana prema Grcima, a i povećavala grčku samosvijest. Ako je car Neron proglasio Grčku slobodnom, ne treba u tome gledati izražaj ludosti, nego prije nejasnu slutnju, što za Rimljane znače simpatije Grka na istoku.

Sklonost rimskih careva helenističkim nazorima u stvari pojimanja vladalačkoga dostojanstva.

Budući da je rimska kultura imala prevagu u oblasti praktičkoga političkoga, državnoga i pravnoga života, a helenistička opet u oblasti teoretskoga, znanstvenoga mišljenja i umjetničkog stvaranja, bile su obje ove glavne komponente rimske kulture carskoga doba u nekoj vrsti ravnoteže. Ali od nekog se vremena pokazivalo, da se ta ravnoteža obara u korist helenističke komponente i da ova dobiva što dalje to veću prevagu. O tome je bio bez sumnje na čistu genijalni Cezar, koji je rimsku republiku htio da preobrazi u nekakvu helenističku monarhiju, kojom će vladati neograničeni vladar. Cezarova smrt i Avgustova pobjeda spriječiše ovaj plan, tako da je Avgust pretstavnik reakcije, retrogradne težnje, koji nastoji da osigura prevagu političkom rimskom zapadnom osjećanju i nazoru nad helenističkim. Avgust teži da izmiri i poveže neuklonivu preobrazbu rimske države u monarhiju s njezinom republikanskom starorimskom prošlošću i ne će uopće da dopusti, da se elementi rimske kulture izgube u helenističkoj kulturi. Dok je Cezar htio da nivelizuje t. j. da sprovede kulturno izravnanje među rimskim zapadom i helenističkim istokom, Avgust je htio da diferencira t. j. da očuva njihove razlike i poseban značaj. Ali Avgustovi nasljednici opet se okrenuše helenizmu. Naročito je značajno, da je Neron, koji je Rimljanima utjelovljeni despota, bio oduševljen poštovalac grčke kulture. U Grka (izuzevši kršćane), osobito u nižim slojevima pučanstva, Neronova je vlada ostala u zahvalnoj uspomeni. Za autokratorske težnje Julijevaca Kaligule, Klaudija i Nerona imao je puno razumijevanje helenistički istok, gdje su nekada dijadosi neograničeno vladali kao stari egipatski, babilonski i perzijski kraljevi. Kaligula, koji se sam proglasio bogom, radio je ono, što je od pradavnoga doba bilo uobičajeno i religijom posvećeno u Egiptu, Babiloniji i Perziji. Podignuće vojskovođe Vespazijana za cara bijaše protestom zapada, koji je bio starorimskog uvjerenja protiv helenističkih sklonosti Julijevaca, ali se razvitak u tom pravcu nije dao zaustaviti. Ono, što je za Kaligule i Nerona nailazilo na tvrdokoran otpor Rimljana, to je Hadrijan (117.—137.) mogao da uradi bez njeg: on je sebi uzeo naslove »Olympios« i »Eleulherios«, što je zapravo pripadalo samo polubogovima. Poslije su se bez zapreka sami carevi proglašivali bogovima i zahtijevali za se, da im se kao takovima klanjaju. Septimije Sever (193.— 211.) htio je da svoju vojničku monarhiju osloni na kult cara i njegova rada i da ga učini središtem rimske religije. Najizrazitijim pretstavnikom ove težnje jest car Dioklecijan (284.—305.), za kojeg dobiva uopće helenlstičko-istočna kultura odlučnu prevagu nad rimskom kulturom.

Prihvaćanje helenističko-perzijskih dvorskih obreda za cara Dioklecijana.

Konzekvencijom je novoga, helenističko-istočnog pojimanja carskoga dostojanstva i uvođenje dvorskih običaja i ceremonija javnoga istupanja rimskoga vladara, koje je bilo preuzeto dijelom iz tradicija nekadašnjih dijadoških država, dijelom iz savremene novoperzijske države, kojom je vladala dinastija Sasanida. Za. Nerona je uvedena sjajna kruna i ognjište u carskoj palači s vječnim plamenom. Aurelijan (270. do 275.) je uveo istočni dijadem ili čeoni nakit, a Dioklecijan je preuzeo gotovo sve dvorske perzijske običaje kao n. pr. haljine iz purpurne, zlatom protkane svile, nakićene biserjem i dragim kamenjem, zlatni kolut oko glave, purpurne cipele, iskićene dragim kamenjem, dalje padanje na zemlju pred carem (proskynesis). Ovamo spada i predodžba, da je sve ono, što je u vezi s licem boga-cara, sveto (sacrum), pa odatle i službena titulatura kao sveta carska palača (sacrum palatium) i sl. Uopće je Dioklecijanova vlada najvažnijim periodom u razvitku rimskoga carstva u pravcu identifikovanja države s licem vladara-boga, koje je živjelo od pradavnoga doba u helenističko-istočnim državama.

Uvođenje vojničko-činovničkih helenističko-perzijskih uredbi.

Ujedno s ovim promjenama u shvaćanju dostojanstva i vladarske moći uvode rimski carevi i njihovi opunomoćenici prema uzoru nekadašnjih helenističkih država i perzijske države u rimsku državu tamošnje vojno i činovničko ili birokratsko uređenje, nadomještajući njime naročito republikansko-plemićske organe izvršne vlasti i ograničujući samoupravu rimskih građana. Osobito mnogo preuzeše iz Egipta, koji je dugo imao potpuno samostalan položaj u državi i gdje se vladalo na način, koji je ovdje bio prije uobičajen. Odavle preuzeše naročito uredbe, koje su se ticale državnoga gospodarstva (razne vrste poreza, gruntovne knjige, način upravljanja carskih dobara). Od vladara, koji su u tom pravcu radili, valja naročito istaknuti Hadrijana, Galijena (253. do 268.), Aurelijana, a u prvom redu Dioklecijana i Konstantina Velikoga (306.—337.). Starorimska se država isticala izvjesnim otporom protiv birokratizmu; stari su rimski činovnici bili potpuno drugoga karaktera, nego li stručno školovani činovnički stalež, koji se razvio od doba cara Hadrijana u tačno odijeljeni i prema časti udešeni državni stroj, koji je bio koncentrisan na vladarevu dvoru i kojim je vladar lično upravljao. Ova birokracija uz vojsku, i još više od vojske, postaje glavnim uporištem apsolutne monarhije i zaštitnom ogradom, koja dijeli posvećeno lice vladarevo od direktnoga dodira s podanicima i s vojskom, koja je često nepouzdana. Sve do Dioklecijana održaše se ostaci nekadašnjih republikanskih rimskih uredbi osobito time, što je senat prividno održao svoje nekadašnje pravo, da zajedno s vladarem odlučuje o državnim stvarima i da s njima dijeli pravo uprave države po provincijama. Od toga je doba ova »dvovlada« ili dijarhija potpuno prestala, a mjesto nje dolazi do isključivog prava samovlada, monarhija.

Prevaga helenizma u literaturi, znanosti, filozofiji i umjetnosti u rimskom carstvu.

Sa sve to većom prevagom helenističke kulture u oblasti političkoga i državnoga života spaja se i njezina prevaga u oblasti mišljenja i umjetničkoga stvaranja, koja se već prije javlja, ali kasnije sve to više raste. Odlični astronomi, matematičari, liječnici i filozofi potječu većini dijelom iz helenističkoga istoka. Zemljopisac Ptolemej i filozof Plotin su Egipćani, filozofi Porfirije i Jamblihos Sirci, liječnici Dioskorides i Galenus Maloazijci. Dok latinska literatura poslije Tacita i Svetonija propada, grčka literatura nanovo cvate, osobito kad joj kršćanstvo daje neprestano bogatih pobuda, tako da crkveni oci na istoku grade pomoću helenističke filozofije čitav sistem kršćanske nauke o vjeri. Religije i misterijski kultovi, s kojima je stara rimska religija srasla u novu skupinu metafizičkih i bogosl. nazora, gotovo su mahom helenističko-istočnog podrijetla jednako kao i kršćanstvo, koje lagano zahvata čitavo društvo rimske države. Među glavnim uzrocima velikog i brzog proširenja misterijskih kultova i otkupiteljskih religija bijahu nepovoljni politički i socijalni odnosi, koji su izazvali i jačali tmurno nastrojenje i čežnju za drugim boljim svijetom. Ali to se odnosi naročito na niže slojeve. Više su slojeve privlačili i vezali misterijski kultovi svojim ceremonijama i svojom mistikom; znali su da djeluju na dušu sad strahom, sad nadom, utjecali su sjajnim funkcijama i blještavilom svojih ophoda, svojim sentimentalnim pjesmama i opojnom glazbom, podučavali su sredstvima, kojima se čovjek ovdje na zemlji može da prenese u stanje blaženosti, u kojem duša oslobođena tjelesnih okova u ekstazi gubi vezu sa svijetom i zanosi se u dodir sa samim božanstvom. Prema istočnim kultovima bila je rimska religija hladna i suha, molitve su se sastojale iz suhih formula kao notarski akt. Rimska religija i bogoslužje nijesu mogli da udovolje čežnji duše da proživljuje religiju. Orijentalni su bogovi bili bliži čovjeku, nego grčki i rimski, budući da su trpjeli, umirali i ustajali iz mrtvih. Veliko i brzo širenje istočnih misterijskih kultova po čitavoj rimskoj državi, a onda pobjeda kršćanstva, najočitijim je i najznačajnijim dokazom odlučne prevage, što ju je brzo zadobila helenistička komponenta u kulturi rimskoga carstva. Istovremeno s kršćanstvom nastaje u njezinoj kolijevci t. j. u helenističkim dijelovima rimske države, nova plastička umjetnost pod iranskim, sirskim i egipatskim utjecajima, iz koje se razvija starokršćanska, vizantijska i romanska umjetnost. Istočni majstori, osobito graditelji, dolaze na zapad, podučavaju u svojoj tehnici i šire svoju osobitu ljubav prema luksuznoj dekoraciji, polihromiji, uvode komplikovani simbolizam u religiozno slikarstvo i plastiku, uče zapad elegantnom rješavanju graditeljskih problema kao što su n. pr. kupole. A tako to biva i u umjetničkom obrtu svih struka, u zlatarstvu, u tkalačkom obrtu itd.

Nepovoljno gospodarsko stanje rimskoga zapada.

Kad bismo se zapitali za uzroke, koji su proizveli obaranje one ravnoteže obiju glavnih komponenata helenističko-rimske kulture rimskoga doba u korist helenističko-istočne komponente, vidjet ćemo, da su među najvažnijim uzrocima bile povoljnije gospodarske prilike u helenističkom dijelu rimske države, nego u romanskom. Rimski je zapad bio obitavalištem ratnih osvajača i iskorištavanih podanika. Pokoreno je stanovništvo radilo većim dijelom samo u korist pripadnika naroda, koji je gospodovao. Na taj način iskorištavano stanovništvo nije moglo da izradi nekakvu višu kulturu, sličnu onoj, koja je od davnine cvala na helenističkom istoku. Ali nijesu je znali sazdati ni rimski osvajači, budući da je lavlji dio plijena zapao srazmjerno uski krug rimskoga plemstva i pratnju pobjedonosnih vojskovođa, dok su niži rimski slojevi sve to više zapadali u siromaštvo. Gospodarska politika vladajućih rimskih slojeva prouzrokovala je naprosto propadanje poljoprivrede u Italiji, a da nije mogla da nadomjesti srednjim slojevima ovo glavno sredstvo prehrane stvaranjem izdašne industrije i trgovine. Rim i nekoji drugi gradovi, koji su osiromašenom seoskom svijetu pružali utočište i bez ikakvog rada barem toliko, koliko je bilo dovoljno, da su mogli sačuvati život, stalno su gutali veliko mnoštvo seoskoga stanovništva, kojemu su interesi i prava velegradskih kapitalista onemogućili život na polju. Čitava se Italija polagano promijenila u goleme pašnjake, na kojima su robovi pasli stada veleposjednika, njegovali njihove masline i obrađivali njihove vinograde. Osim Rima, koji je svoje potrebe namirivao najprije sicilskim, a kasnije egipatskim žitom, dok je industrijske, osobito luksuzne proizvode, dobivao iz helenističkog i još udaljenijeg istoka, bila je Italija u cijelosti i čitav rimski zapad (osobito Galija i Afrika) obzirom na zanimanje stanovništva jednim velikim selom, gdje se ni poljoprivreda nije s uspjehom njegovala i gdje je mnoštvo siromašnoga svijeta moralo da ograničuje svoje potrebe na najmanju mjeru. Grad (kako to veli Ed. Meyer), prvotno glavna potpora kulture i uzrok golemog porasta blagostanja, uništava najposlije blagostanje, kulturu i samoga sebe. S tim je u vezi i nepovoljan razvitak trgovačkih prilika u zapadnom dijelu rimske države, budući da je velik uvoz industrijskih produkata s istoka, naročito iz Indije i Kitaja, prouzrokovao znatan gubitak zlata. To je uopće prouzrokovalo na zapadu pad novčanoga gospodarstva, te se dio poreza morao da izmijeni u poreze naturalne. Car Septimije Sever davao je radi nedostatka kovnoga novca časnicima i vojnicima zemljišta u okolini tvrđava u nasljednu baštinu mjesto plate.

Povoljno gospodarsko stanje rimskoga istoka.

U istočnim dijelovima rimske državu bilo je s te strane mnogo bolje; tamo je cvala industrija, cvala bujna gradska kultura; nesrazmjer među gradovima i selima nije dosegao takovog stepena kao na zapadu i latifundijsko gospodarstvo nije toliko uznapredovalo. Egipat, Sirija i Mala Azija bijahu veoma bogati i kulturno visoko razviti krajevi, u kojima je u doba mira uspjevala poljoprivreda, naročito pomoću sistematskog natapanja. Tamošnji gradovi Aleksandrija, Antiohija i Efez bili su tržišta svjetskoga značenja. U sredini 4. stoljeća po Is. imala je Sirija pretičak žita, vina i ulja, a sirske fabrike, izrađujući fina platna, svilu, purpur i staklo, razašiljahu svoje produkte čitavim svijetom. Sirski je purpur bio najznamenitiji medu svima, a sidonsko je staklo održalo svoju staru slavu za čitavo carsko doba. Sirija je bila pozorištem velike trgovine, koja je sezala sve do Arabije i Indije. Sirski trgovci i njihove faktorije bile su proširene po čitavoj rimskoj državi, a osobito u unutrašnjosti Galije. Tir bijaše jedno od najvažnijih središta svjet. trgovine. Viši su se slojevi glavnoga sirskoga grada Antiohije sastojali od fabrikanata i trgovaca, dok su u Rimu sačinjavali najviše slojeve veleposjednici, koji su htjeli da zavladaju čitavim svijetom i da ga iskorišćuju za sebe. Egipat je bio u carsko doba žitnicom Italije i Kima, tako da je onaj, koji je držao Egipat, bio ujedno gospodarem Italije i Rima. Egipatska Aleksandrija bila je prvim industrijskim i trgovačkim gradom rimske države, u kojem se moglo, kako se to govorilo, dobiti sve osim snijega. Tu je bilo indijske i unutrašnjo-afričke robe; ovamo su dolazili grčki, arapski, italski, sirski i indijski trgovci. Strabon zove Aleksandriju svjetskim tržištem i to s pravom, budući da je vladala svom trgovinom među Indijskim i Atlantskim oceanom. U industriji proizvodila je Aleksandrija staklo, koje je nalazilo kupaca čak u Kitaju. Dalje je Aleksandrija imala neke vrste monopola za proizvodnju papira, koja je uspjevala samo u Egiptu. Aleksandrijske tkanine imale su prođu na čitavom orijentu. Egipatski su trgovci bili jednako razasuti po čitavoj državi kao i sirski. Aleksandriju htjedoše Cezar i Neron da učine glavnim gradom svoje države. S bogatstvom koje se osnivalo na industriji i trgovini, u vezi je i taj fakat, da su Aleksandrija i Antiohija zauzele prvo mjesto u znanstvenom i umjetničkom, a naročito u kršćanskom radu. Oba su grada bila sjedištem crkvenih otaca i pisaca, i u njima se u novije doba traže počeci starokršćanske umjetnosti, a nipošto (kao prije) u Rimu. Mala Azija bijaše na glasu kao zemlja sa 500 gradova. Porezi, što su ih njezini gradovi plaćali, bijahu najizdašnijim vrelom državnih dohodaka.

Materijalno propadanje rimskoga zapada.

Da je rimski zapad bio u stadiju materijalnoga propadanja u isto doba, u koje je istok materijalno i kulturno cvao, o tome svjedoče porezni zaostaci, koji su iznosili kod Hadrijanova stupanja na prijesto (117.) 900 mil. sestercija (= 4 i pô mil. din). Za Marka Aurela (161.—180.) bilo je još gore; porezi se nijesu uplaćivali, razmahala se bijeda i glad, stanovništvo je opadalo radi zaraznih bolesti, tako da je car samo uz napinjanje svih sila mogao da dovrši borbu s Markomanima. Ovo se slanje kasnije nesamo nije popravilo, nego se još više pokvarilo, kad su rimski zapad sve to više ugrožavale provale i navale Germana. Te su navale postajale od polovine 8. stoljeća sve to više opasne. Neutješljivo stanje rimskih građana pogoršalo se s nerazmjerno velikim napinjanjem njihovih gospodarskih snaga i ograničenjem njihove produkcione i građanske slobode za ciljem koncentrisanja svih snaga za obranu države.

Političko težište rimske države premješta se u helenističke krajeve.

Ma da je i rimski istok imao istovremeno posla s neprijateljskim navalama, koje su proizlazile iz partske države, a od godine 226. iz novo perzijske države, postao je on ipak uporištem i pravom jezgrom rimske države. Ne treba se čuditi, da se najposlije ovamo pomaklo, i njezino političko težište, naročito onda, kad su carevi u težnji da odstrane ostatke republikanskoga uređenja i da promijene državu u apsolutno vojničko-činovničku monarhiju teokratskoga karaktera (t. j. u državu, u kojoj vladar, smatran bogom ili njegovim sinom ili njegovim namjesnikom, odlučuje bez razlike o vjerskim i svjetskim stvarima), za koju su helenistički krajevi imali mnogo više razumijevanja od romanskoga zapada, premjestili onamo svoje sjedište. Dioklecijan nije više uopće uzeo obzir kod svog novog uređenja države na Rim i odabrao je za svoje sjedište Nikomediju u Maloj Aziji. Njegov je nasljednik Konstantin Veliki osnutkom novoga Rima (kasnije prozvanog Konstantinopolom) htio (god. 326.) zauvijek da uništi značenje staroga Rima kraljeva i središta države i da stvori novo središte, koje bi više svojim položajem i značenjem bilo u skladu s izmjenom, koja je nastala u odnosu rimskoga istoka prema zapadu s prevagom prvoga nad drugim.

Politička prevaga rimskoga istoka nad zapadom.

Od toga doba, što se težište političkog i kulturnog razvitka rimske države premjestilo na helenistički istok, a osobito pak od osnutka Novoga Rima, izmijenila se rimska država u cijelosti u neke vrste novog izdanja helenističke veledržave Aleksandra Velikoga s tom razlikom, što su njezine istočne granice sada ležale na Eufratu, a zapadne na Atlantskom oceanu. Romanski zapad, gospodarski i kulturno pali i izvržen neprekidnim varvarskim navalama postao je u toj državi samo privjeskom, koji je što dalje, to manje značio. Dok su prije Rimljani prevagom svoje politike i svoje ratne valjanosti pokorili helenistički istok, sada je istok kulturno osvojio zapad, a kao posljedica toga bila je politička nadmoć helenističkoga istoka nad romanskim zapadom, kako to svjedoči niz zanimivih fakata iz doba prije god. 476. (osobito u god. 395.-476.). Ali istok ipak nije imao toliko snage, da trajno održi zapad u svojoj moći. Isti uzroci, koji su najviše djelovali na to, da je preoteo istok mah nad zapadom, imali su i taj dalji efekat, da se zapad (kojim su dašto već zavladali Germani) nesamo oslobodio političke nadmoći istoka, nego se i potpuno odijelio od rimske države. Uzrokom tome bio je niz velikih geografsko-etnografskih promjena, koje su se u sjevernom susjedstvu rimske države zbivale u nekoliko stoljeća i koje su na nju utjecale, a koje u kratko zovemo riječima: »seoba naroda«.

Seoba naroda i propast zapadno-rimske države.

Seoba naroda zajedno s teškom neprekidnom borbom rimske države na istočnoj fronti (s Partima i Perzijcima) bijaše povodom, da se ukinulo političko jedinstvo države. Najprije je uređena tetrarhija pod prividnim vrhovnim gospodstvom cara Dioklecijana, a kasnije (poslije nekoliko pokušaja da se princip jedinstvenog gospodstva poveže s potrebom razdiobe uprave) je država trajno podijeljena u dvije države: zapadno i istočno-rimsku. Taj se događaj obično stavlja u god. 395. posl. Is., kad je car Teodozije Veliki podijelio državu među svoja dva sina: Arkadija, kojega je zapao istok, i Honorija, kojega je zapao zapad. Međutim to ne znači nikakav prevrat, budući da i Teodozije nije zamišljao u bitnosti ništa drugo, nego što i Dioklecijan i drugi njegovi prethodnici; ni Teodozijevi nasljednici nijesu u tome vidjeli trajnu i faktičnu diobu. Prema Teodozijevoj nakani imala je država da bude razdijeljena samo u pogledu administracije, a jedinstvo države imao je da predstavlja vrhovni zapovjednik čitave vojske carstva Stiliho. Obje su države trebale da imaju iste klauzule, zakone i uredbe i još je god. 438. izdao car Teodozije II. zakonik, koji je vrijedio za obje države. Rimski su građani u obje države imali jednako puno građansko pravo i mogli su u obje države vršiti državne službe. Tek dalji razvitak seobe naroda dao je naročito toj diobi značenje, kakvo ona prvotno nije imala: da se naime svaka država u cijelosti razvijala sama za se, tako da faktom god. 395. zauvijek prestaje političko jedinstvo rimske države.

Istočno-rimska država, ma da je bila mnogo snažnija i čvršća, imala je sama dosta posla, da se održi protiv Perzijaea i Germana i prema tome nije mogla da zapadnoj državi u najteže doba pritekne u pomoć protiv drugih Germana. Ova, budući potpuno osamljena i prepuštena svojim vlastitim snagama, pade polagano kao plijen u ruke germanskih varvara. Germanski su kraljevi, koji osnovaše na njezinu posjedu svoja kraljevstva, priznavali doduše istočno-rimskoga cara za svog vrhovnog gospodara, čija se vlast teoretski prostirala i na teritorije zapadnoga carstva i istupahu kao namjesnici istočno-rimskoga cara, ali su de facto teritoriji nekadašnjeg zapadnog carstva zauvijek bili izgubljeni za istočno carstvo i političko jedinstvo rimskoga zapada bijaše samo još fikcijom i idealom. Krajevi nekadašnjeg zapadnog carstva dobiše polagano sasvim drugo političko uređenje, nego što ga je imala istočno-rimska država i tamo se zbivao drugi kulturni razvitak na osnovu miješanja romanskoga stanovništva s germanskim.