Vanda/7
POJAVA I
Dvornica okićena oklopima, štitovima i svakojakim oružjem.
Ulaze: Bogomil i Mlada.
BOGOMIL:
Ovdje valjda razgovor nam neće
Prekidati niko. Zbori, Mlada.
MLADA:
Već se tri dni navršuju kako
U zamku nam gostuju Tevtonci,
I ja vidim da svaki dan Vanda
Vedrijim ih predusreta licem,
I ljupkijim glasom s njima zbori.
BOGOMIL:
Je li da je tako? nije mi se
Pričinilo dakle.
MLADA:
Ljubopitno
O djelima njinog kralja sluša,
Raspituje za tevtonsku zemlju,
Kakvi su joj stari običaji,
Koji su joj na glasu junaci,
Kolika je vojnička joj snaga;
Pa pošto ih sasluša do volje,
I ljubazno otpusti od sebe,
Zanese se duboko u misli.
Rok je danas presudnomu njenom
Odgovoru, pa s' nadajmo dobrom.
BOGOMIL:
Da bi, d'jete, bogovi te čuli!
Nu ne znaš li ništa izvjesnije
Da mi kažeš o namjeri njenoj,
Pa da tvojom i ja dahnem nadom?
MLADA:
O namjeri njenoj? ne reče li
Da će samo u punom je v'jeću
Izjaviti, a sve dotle da se
Ne usudi niko živ o istoj
Zapitat' je? tim je ona riječ
Zauzdala na svačijim ust'ma.
BOGOMIL:
Nije meni? ja j' upitah, ipak.
MLADA:
Pa?
BOGOMIL:
Nijema okrenu mi leđa.
Vanda, vidim, sasvim zaboravlja
Da sam glavni Lesima svećenik;
Nu boga mi čijem hramu služim,
Samo ako postidi m' i danas,
Dati ću joj tako osjetiti
Moć ovoga dostojanstva moga,
Da će ga će se sjećati do groba.
Tako ćeš joj reći.
MLADA:
Neću, oče;
Nju prijetnja samo razdražuje,
Kao što je
I opasnost stavljena u izgled
Izaziva da uporstvom većim
Prkosi joj; vidi li na protiv
Da slobodnu štujemo joj volju,
Stišaće se, te će j' u tišini
Razum lakše dužnosti privesti.
Već je, mislim, na taj put i stala,
Jer ni jednom još čovjeku nije
Tako rado Vanda pristupala
K'o što vidim da pristupa sada
Gizdavomu poslaniku, koji
Poveo je r'ječ kraljevu prvi.
BOGOMIL:
Zar Ermanu?
MLADA:
Njemu.
BOGOMIL:
Zbilja, Mlada?
MLADA:
Ponosito držanje a ljupko
Tog viteza dojsta divna, svaka
R'ječ njegova, mig mu svaki, u njoj
Izazivlju neobičnu pažnju,
I da nije Vanda to....
BOGOMIL:
Izreci.
MLADA:
Mislila bih.... više nego pažnju.
BOGOMIL:
Onda. Ljubav?
MLADA:
Ili tako nešto
Što na Ljubav našu dušu sklanja.
Nu tvrdoću znajući joj srca
Volim mislit' da po poslaniku
Samo kralja odsutnoga mjeri.
BOGOMIL:Što izvijaš misao ti pravu
Hitrim r'ječ'ma? iskreno govori:
Je li sama Ermanova ličnost
Njoj ugodna?.... lukavo se sm'ješiš!
MLADA: Kad bi tako i kraljeva bila
Njen bi otpor, mislim, lasno pao.
BOGOMIL: (Otide na stranu.)
(Gle slučaja! priklanja se njemu,
Ne znajući da je to kralj licem!
Nu kad Erman zadobi joj srce.
Kralj bi mog'o izgubit' joj ruku
Ak' ostane nepoznat i dalje.
Zapleo se sam u svoju mrežu!
Valja mu je odmah raskinuti.
Al' ako se Mlada prevarila?
Kad bih kralja otkrio, a Vanda
Odbila ga ipak?) — Jesi l' Mlada,
Uvjerena o tom što mi reče?
Da se n'jesi prevarila?
MLADA: Oče,
Teško da se u stvarima takim
Ja prevarim.
BOGOMIL: Da si oštroumna
To znam dobro. Dakle po tvom umu
Vanda dojsta Ermanu je sklona?
MLADA: I s toga bi presudnije mogda
Kraljevskog mu odbit gospodara,
Okrom ako ti načinom vještim
Ne okreneš c'jedu stvar.
BOGOMIL: To isto
I ja mislim.
MLADA: Da, ona bi mogda
S poklonima i r'ječima praznim
Otpraviti kralju poslanike,
A Ermana sebi zadržati.
BOGOMIL:Ne, to neće.
MLADA: Baš se tog ja bojim,
Pa ti gdedaj tomu da doskočiš.
BOGOMIL: Počuj, Mlada; mi smo mnogo bliže
Svomu smjeru nego što i misliš.
Daj mi ruku. Ti oštrinom r'jetkom
Znaš u svačj'u pronicati dušu,
Pa ćeš znati
Da očuvaš i svačiju tajnu.
Evo ću ti jednu povjeriti
Mnogo važnu, a ma i opasnu,
Čula si me, i opasnu.
MLADA: Zbori.
BOGOMIL: Znaš li ko je taj poslanik krasni
Što s' Ermanom zove ?
MLADA: Ko je, oče?
BOGOMIL:Kralj Ritiger glavom.
MLADA: Kralj!
BOGOMIL:To ime
Da nijesi više izustila
Pred niknjem, van pred jednom Vandom,
I to samo ako s' uzdaš tvrdo
Da smjer nećeš promašiti. Tad joj
Tajnu odaj ka' od tvoje strane.
Tim će s' ona prije odlučiti
Na odsudni korak. A vidiš li
Da izvjesna uspjeha tu nema,
Onda šuti, Bogov'ma te kunem,
Šuti, Mlada, ka' tvrda stijena,
Da se ne bi u sredini našoj
Kralj našao dvogubo postiđen.
Jesi li me dobro razumjela?..,.
Izumljena gdedaš me! Znaj, Mlada,
Ako tajnu lakoumno izdaš
Pred boga će Svetovida pasti
Jedna žrtva, a to glava tvoja.
(Otide.)
|
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Matija Ban, umro 1903, pre 121 godina.
|