Vanda/1
ČIN PRVI
POJAVA I
Hram boga Svetovida u dnu šume. Naprijeda sa obje strane kamenite sjediljke pod drvetima. Desno od hrama kladenac. Zveče lovački rogovi. Bogomil izlazi iz hrama.
BOGOMIL:
S ove strane zvek rogova čujem;
To s'i danas Vanda u lov digla,
Jer ničiji drugi ne bi smjeli
Da s' oglase u dubravi ovoj
Četvor-glavom bogu posvećenoj. —
Čudna, dojsta čudna ženska glava!
Blažena je kad na konju juri
I zv'jerove obara strijelom,
A nada-sve kad se kopljem mjeri
Sa momačkim mišicam najčvršćim!
Otkud u nje taki duh? Ja mislim
Da je Perun s nebeskih visina
Ispustio ispod krila svojih
Mušku jednu dušu, a ta dolje
U tijelo dijevino pala.
To je, ništa drugo. Pa i nek je
Moja Vanda taka; nije li je
Krak viteški začeo u krvi
Sestre moje? ne sjedi li ona
Na stolici ponositih Leha?
I ne treba da joj ko vrlinom
Duh nadvisi.... Ali srce, srce!
Ovo opet trpjeti ne mogu
Da ostane duže nesavladano.
Kraljevstvu je dužna nasljednika,
I daće ga... dati mu ga mora.
|
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Matija Ban, umro 1903, pre 121 godina.
|