Vadili sir iz bunara

Pripoveda se kako su se Plavanci vraćali noću s pazara kući, a bila mesečina, pa svrate na jedan bunar te zaprepnu vode da piju, pa udno bunara ugledaju pun mesec. Najprvi koji ga je ugledao zaviče: Braćo, eno nam sreće! Eno u bunaru nekome panulo tvorilo sira koliko naš seoski mlin, a žuto kao maslo! Svi mu reknu: Šuti, ne viči, da sve selo ne čuje! Tad oni navale kapama, fišek-kesama i opancima crpiti vodu iz bunara kako bi mogli sir izvaditi. U toj njihovoj radnji zađe mjesec za brdo, a njima sira nestane u bunaru s očiju. Svak jedan drugome postade lupež, te jedan drugoga počne po torbicama i njedrima prebirati, a kad ne nađu ni kod koga, počnu se od čuda krstiti što bi od onolikoga tvorila sira! Najstariji od društva stade misliti, pa ozbiljno i jetko reče: Ama vi zborili ili ne zborili, pravdali se i ne pravdali, vi mi ne možete prodati rog za sveću; sir nije voda proždrla, no ili nečiji pas ili neko od vas, ama niste vi krivi no ja koji se s ludijem družim.