Bratoubica (Radojević)

* * *


5

Bratoubica

Ili grmi, il' se zemlja trese?
Il' udara more u mramorje?
Il' pucaju na Zadru lubarde?
Niti grmi, nit' se zemlja trese,
Nit' udara more u mramorje,
Nit' pucaju na Zadru lubarde, —
Već se ženi nejaki Lazare:
Majka mu je svate iskupila:
Pet stotina, manje ni jednoga,
Za đevera nejaka Stevana;
Pa j' starica pred dvor izlazila
I Lazaru besjedila sinu:
„O Lazare, moj mileni sine!
Kada dođeš u tazbinu tvoju,
Nemoj puštit' konja ni oružja,
Dok ne vidiš tvoju vjerenicu, —
Konja šetaj oko bjele kule,
Sobom nosi svijetlo oružje.“
Otole se svati podigoše,
Idu svati gorom i planinom,
A kada su došli u đevojke,
Lijepo ih tamo dočekali, —
Primite im konje i oružje,
Pa ih vode na bijelu kulu
I časte ih vinom i rakijom:
Ćahu primit' svijetlo oružje
I svom zetu nejaku Lazaru,
Ma li ne da nejaki Lazare,
No je dobro upazio majku,
Što' no mu je stara besjedila.
Lazareve izlazile šure
Na pendžeru od bijele kule,
Pa Lazaru 'vako besjedile:
„O, Lazare, naš zete nejaki!
Osjed' konja, hajd' na b'jelu kulu!“
A Lazar im 'vako besjedio:
„Čujte mene, moje dvije šure!
Ne ću ići na bijelu kulu,
Dok ne vidim moju vjerenicu.“
A kad šure riječ saslušaše,
Na ino se njima ne mogaše,
No su svoju sestru ufatili,
Ufatili za bijelu ruku,
Pa je vode na pendžer od kule,
A digli joj sa lica maramu:
Sinu lice k'o na gori sunce
O veselom Đurđevome danu.
Kad to viđe nejaki Lazare,
On osjede svojega đogina,
Pa ulazi u bijelu kulu;
Na kuli ga dočekali divno,
I primili svijetlo oružje.
Posjedaše kićeni svatovi,
Posjedaše za sofru svijetlu,
Vino piše sedam — osam dana;
Kad je osmi danak izlazio,
Podvikuje čauš od svatova:
„Boga vama, Lazareve šure!
Iskupite svatima darove —
Svakom svatu što je za kojega:
Nekom' pero, nekom' perjanicu,
A nekome pero pozlaćeno,
A đeveru — nejaku Stevanu —
Nemu dajte lijepu đevojku.“
Kad to čuše Lazareve šure,
Na ino se njima ne mogaše,
No svatima spraviše darove
Svakom svatu što je za kojega —
Nekom' pero, nekom' perjanicu,
A nekome pero pozlaćeno,
A đevojku — nejaku Stevanu -
Nemu daše lijepu đevojku.
Otole se svati podigoše.
Izlazila đevojačka majka,
Izlazila pred bijelu kulu,
Pa je svojoj ćeri besjedila:
„Ružo moja, lijepa đevojko!
Kada budeš pro planine mlada,
Čuvaj, dušo, na licu maramu:
Ako vjetar od planine dune,
Dignu će ti sa lica maramu,
Pa će viđet kićeni svatovi,
Pa će biti među njima kavge.“
Otole se svati podigoše,
Idu svati gorom i planinom:
Kad su prvu goru prolazili,
A u drugu bili ulazili,
(Đe je sreće tu je i nesreće),
Dunu vijor vjetar od planine,
Pa đevojci podiže maramu:
Sinu lice, k'o na gori sunce
O veselom Đurđevome danu.
To ne viđe niko od svatova,
Al' to viđe nejaki Stevane:
Misli što će od života svoga;
Sve mislio, na jednu smislio,
Pa s ramena skida džeferdara,
Džeferdaru ljuti oganj dava,
I Lazara brata pogodio,
Pogodi ga po sredato pasa.
Pade Lazar niz đogina svoga,
Pade Lazar u zelena travu,
Al' još junak u životu bješe,
Pa on bere đeteline trave
I oblaga svoje rane teške:
A kada je rane obložio,
Poskoči se od zemlje na noge,
I uzjaha pomamna đogina,
Pa okrenu svojoj bjeloj kuli.
Kad je došo pred bijelu kulu,
Stara ga je susretala majka,
Malo bliže pred njeg' išetala,
Pa Lazaru sinu besjedila:
„O, Lazare, moj nejaki sine!
Kamo svati, kamo li đevojka?
Ja sam ti se, sine, prepanula,
Da nijesu svati izginuli.“
Tada Lazar majci progovara:
„Prođi me se, moja stara majko!
Loše si mi svate iskupila,
Još lošije konje pod svatove:
Moj je bolji od svakoga, majko,
A ti si ga, majko naučnla,
Da mu davaš zobi i sijena,
Pa mi bješe teško ogladnio,
Te mimođe sve svatove redom.
No čuli me, moja stara majko!
Ja sam junak trudan i umoran,
Nego hajde na bijelu kulu
I prostri mi mekana dušeka,
Oću malo trudan počinuti:
A kad dođu kićeni svatovi
I dovedu lijepu đevojku,
Neka piju i nek se vesele
Dokle sjutra bijel dan osvane;
Meni pošlji lijepu đevojku,
Pošalji je u moju kamaru.“
Kad to čula Lazareva majka,
Brže pođe na bijelu kulu,
Prostrije mu mekana dušeka
Tri četiri jedan vr' drugoga;
Ode Lazar u meke dušeke.
Postojalo i dva i tri sata,
Kad evo ti kite i svatova,
Vode svati lijepu đevojku;
Dočeka ih Lazareva majka.
Pa ih vodi za sofre svijetle
Tu svatovi redom posjedali,
Vino pili i veselili se.
Al' da vidiš Lazarevu majku,
Snahu svoju ufatila bila,
Odmaknula od đevera svoga,
Pa j' Lazaru vodi u kamaru,
I kamari zatvorila vrata,
Pa se opet u svatove vrati
I začinje pjesme svakojake,
Te veseli sve svatove redom.
Al' da vidiš nejakog Lazara
Đe govori lijepoj đevojci:
„O Ružico, lijepa đevojko!
Tako mlada sreću zadobila,
Zadobila što se ne kajala,
Nemoj brata uzimati moga,
Brata moga, a krvnika moga,
No se vrati tvojoj miloj majci,
Čini mi se da ću umrijeti!
Još čuli me, Ružico đevojko!
Nemoj bunit kićene svatove,
Neka piju i nek se vesele
Dokle sutra bijel dan osvane,
A ti noćas pričuvaj mi stražu.
Još čuli me, Ružico đevojko!
Primakni se podigni mi glavu,
Čini mi se sad ću umrijeti!“
Primače se Ružica devojka
I podiže Lazarevu glavu;
Čime mu se glave dotaknula,
Preminu joj na desnici ruci.
Đevojka je mlogo vjerna bila,
Svu noć mu je prečinila stražu.
Kad u jutru, jutro osvanulo,
Podvikuje Lazareva majka:
„O, Lazare, moj mileni sine!
Rano li ti omilje đevojka!
A ja sam se u te pouzdala,
Da će jutros rano uraniti,
Dvor pomesti, vode donijeti.“
Kad to čula Ružica đevojka,
Od kamare otvorila vrata,
Pa ovaku riječ besjedila:
„O, svekrvo moja nesuđena!
Kami ću ti rano uraniti, -
Lazar ti je sinoć preminuo!"
Kad to čula Lazareva majka,
Otrčala u tanku kamaru:
A kad viđe svog Lazara sina,
Đe on mrtav leži na dušeku,
Potrčala kroz tanku kamaru,
Pa ce baci niz pendžer od kule -
Ni zemlja je živu ne dočeka.
Ukopaše staru i Lazara,
Ukopaše jedno do drugoga.
Al' da vidiš Ružicu đevojku,
Pokupila ruho materino
I otiđe natrag kukajući!
Za njom prista nejaki Stevane,
Pa joj 'vaku riječ besjedio:
„Vrat' se natrag, lijepa đevojko,
Uzmi mene mjesto brata moga!"
Progovara lijepa đevojka:
„Bolija se zvati utopnica,
Pa se s ribom zagrliti mlada,
Nego tvoja nazvati se ljuba!"

Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg


Reference

Izvor

Srpske narodne pjesme iz okoline hercegnovske i dubrovačke, skupio i za štampu priredio Veljko Radojević, Izdanje skupljačevo Fresno, Kal. 1912., str. 31-38.