Brak između hrišćana i nehrišćana (E. N. Milaš)

Brak između hrišćana i nehrišćana
Pisac: Episkop Nikodim Milaš
»Brak između hrišćana i nehrišćana« episkopa Nikodima Milaša je knjižica izdata u Beogradu 1907. godine.


Brak između hrišćana i nehrišćana nije bio dopušten ni u kakvoj hrišćanskoj državi za dugi niz vijekova, sve do prošloga vijeka. Ovo je važilo ne samo u pravoslavnim i rimokatoličkim državama, nego i u protestantskima. Razlika vjere (disparitas culpas) navodila se među glavnim smetnjama braka u svima građanskim zakonicima, od koje većinom nije se dopuštala ni dispensacija. Od ove opće norme odstupila je u prošlom vijeku prva Francuska, kad je 1804 izdan Code civil, u kojem se brak smatra kao institut isključivo građanskoga prava i kao izvor civilnih prava. Na vjersku stranu braka zakonik se ovaj ne osvrće, i prema tome priznaje zakonitim i brak između hrišćana i nehrišćana, samo ako nema drugih zakonikom predviđenih smetnji za dotični brak. Ovo je zatijem prešlo iz tog francuskog zakonika u pojedine druge zapadne države, glavnim načinom protestanske, u kojima se danas dopušta i priznaje zakonitim brak između krštenih i nekrštenih. Ali u većem dijelu ostalih hrišćanskih država brak se ovakav ne priznaje, i u dotičnim građanskim zakonicima tih država on je izrično zabranjen, i ako je sklopljen bio, uništava se kao da nije ni bio[1].

Ovako je između drugih hrišćanskih država danas i u Austriji. Po § 64 austrijskog građanskog zakonika ne priznaje se brak između hrišćana i lica, koja ne ispovijedaju hrišćansku vjeru. Razlika vjere broji se među bračnim smetnjama javnoga prava, te ako se ova smetnja pokaže pri jednom već sklopljenom braku, dužna je nadležna vlast prema odredbi § 94 istog zakonika da zvanično postupi za uništenje takvoga braka. Događaj jedan skorašnji međutijem pokazao je, da odredbe ovih paragrafa nemaju bezuslovni značaj, i da i u austrijskoj državi, pokraj svega toga što rimokatolička vjera ima veliki značaj, ipak može biti dozvoljen i priznat zakonitim brak između krštenih i nekrštenih. Ovo je izazvalo mnoštvo članaka u javnoj štampi, i osobito je liberalna štampa uzela to na nišan, obzirom na pitanje o reformi bračnoga para, što je danas na dnevnom redu u Austriji, — a za koju se reformu na sve strave živo agituje.

Ovo je taj događaj:
Jedan Jevrejin, austrijski podanik, odlučio je da uzme za ženu jednu rimokatoličkinju. Ovo nije mogao on da učini, jer takav brak zabranjuje pomenuta zakonska odredba. On se obrati rimskoj kuriji za dispensaciju, i dobije tu dispensaciju. Dotični rimokatolički sveštenik, kome se taj Jevrejin obratio, videći dozvolu rimske kurije, vjenča po propisanom crkvenom obredu istog Jevrejina sa vjerenicom mu, rimokatoličkinjom. Ali ovakav brak nije imao vrijednosti pred građanskom vlašću, jer se kosio sa odredbama građanskoga zakonika. Da bi to taj Jevrejin postigao, bez čega bi mu u životu uzaludno bilo ono crkveno vjenčanje, on se obrati nadležnoj političkoj vlasti (c. k. namjesništvu u Trstu), tražeći da mu se brak konvaliduje. I to on dobije. Takim načinom danas jedan austrijski podanak Jevrejin živi u potpuno zakonitom braku sa svojom ženom, rimokatoličkinjom.[2]

Događaj ovaj, koji je mnogo značajan za bračno pravo uopće, bilo da se brak smatra kao civilni ugovor, ili kao crkvena tajna, izazivlje potrebu osvrnuti se na to, kako stoji u istoriji bračnoga zakonodavstva pitanje o razlici vjere, kao smetnji braku, zatijem, da li razlika vjere sastavlja apsolutni uzrok za razvod braka, i u zavisnosti od toga, da li je zakonski moguća konvalidacija od strane nadležne više vlasti jednoga braka, koji je već sklopljen pri postojanju te bračne smetnje.

1.

Po prirodnom svojem karakteru, brak je nerazlučna veza i postojana zajednica između muža i žene za cio život.

Ovako su pojimali brak od najstarijega doba svi narodi, kod kojih je u životu i običajima vladalo etičko načelo, nezavisno od vjere koju su oni ispovijedali. Ovakav brak nije mogla hrišćanska crkva da osudi, jer je on u sebi imao i glavne elemente hrišćanske etike. A ovo crkva pokazuje na djelu i danas, priznavajući brakove judejske, musulmanske i slične, potpuno zakonitima sa crkveno-pravnoga gledišta, šta više ona ih za takve smatra i tada, kad jedna porodica judejska ili musulmanska prijeđe u hrišćanstvo.

Ali priznavajući i uvažavajući etičke elemente zakonitoga, braka, sklopljenoga van hrišćanske zajednice, crkva je ujedno zahtijevala od svojih pripadnika da sklapaju svoje brakove slijedeći propisima jevanđelja, i da takvi njihovi brakovi budu samo u Gospodu (I Kor. 7, 32). Zahtijevala je ona, da u braku njenih sinova, pored fizičkog jedinstva između muža i žene, i pored etičke strane braka, koja se mora sastojati u potpunoj i nerazlučnoj općnosti sviju odnosa života između njih, bude također i jedinstvo vjere, koje bi služilo vidljivim izrazom, da je takav brak u punome smislu u Gospodu. Ovo je crkva zahtijevala i morala je da zahtijeva od svojih sinova, što brak, već i po rimskom pojmu o njemu, mora biti potpuna zajednica ne samo etičkih i pravnih, nego i vjerskih odnosa između muža i žene;[3] a takve zajednice u punome smislu ne može biti, ako nema vjerskog jedinstva u braku, ako muž ispovijeda hrišćansku, a žena neku nehrišćansku vjeru. Ovo stanovište hrišćanske crkve u pitanju braka između njenih pripadnika pojmljivo je i jasno, a da mu ne treba razjašnjenja. Apostol Pavle, ističući da hrišćani treba da sklapaju svoje brakove samo u Gospodu, kako bi muž i žena bili vezani među sobom jedinstvom vjere i u toj bi vjeri odgajivali porod svoj, napominje im, da nije ni prirodno da oni vuku u tuđem jarmu nevjernika (II Kor. 6, 14).

Učenje ovo o braku hrišćana novozavjetnog sv. pisma postojalo je slično i u starozavjetnom, u kojem je Judejima zabranjeno bilo stupati u brak sa određenim narodima, koji nijesu ispovijedali istinitu vjeru u Boga (I Mojs. 27, 46; II Mojs. 34, 16; V Mojs. 7, 23; 20, 14—18). Isto učenje razvili su oci i učitelji crkve, počinjući od prvoga doba hrišćanske crkve. U početku III vijeka čuje se oštra napomena o tome kod Tertulijana: »Fideles gentilium matrimonia subeuntes, stupri reos esse constat.«[4] Kartagenski episkop Kiprijan, koji je živio malo poslije Tertulijana, slijedi u tome Tertulijanu, pa navodeći kako novozavjetno pismo osuđuje brakove krštenih sa nekrštenima, kaže: »iungere cum infidelibus vinculum matrimonii, prostitnere membra Christi est.«[5] Pod imenom »infideles (nevjerni)« razumijevali su se tada na prvom mjestu Jevreji, zatijem neznabošci (gentiles) i na posljetku i svi oni hrišćani, koji nijesu imali pravilno krštenje, t. j. koji nijesu kršteni onako, kako je to Hristos zapovjedio (Mat. 28, 19), i koje je crkva nazivala jereticima (haeretici) u strogome smislu.[6] Krštenje dakle, i to pravilno krštenje, bilo je glavno što se uzimalo u obzir pri suđenju o razlici vjere, kad se imao neki brak sklopiti. U ovome smislu govore o razlici vjere, kao smetnji hrišćanskom braku, i kanoni. Laodikijski sabor (343) u dva svoja kanona govori o tome: u 10 kanonu zabranjuje uopće hrišćanima da sklapaju brakove sa nevjernima, t. j. sa onima koji nijesu kršteni ili su nepravilno kršteni; a u 31 kanonu dopušta im to samo pod uslovom, ako će nekrštena strana primiti hrišćansku vjeru.

Ovo stanovište crkve da hrišćani treba da uzimlju hrišćanke za žene, i da se hrišćanke udaju samo za hrišćane, usvojeno je bilo i građanskim grčko-rimskim zakonodavstvom. Odredbe toga zakonodavstva spominju specifično Jevreje, s kojima je hrišćanima brak zabranjen.[7] Prva je zabrana brakova između hrišćana i nehrišćana izdana carem Konstancijem 339 godine, dakle gotovo u isto vrijeme kad i laodikijskoga sabora, i prijeti se kapitalnom smrću svakom hrišćanskom podaniku, koji u takav brak stupi.[8] Kašnje (388) izdan je bio drugi zakon, u kojem se brak ovakav proglašuje preljubom, te se hrišćanski suprug podvrgavao kriminalnim zakonima.[9] Ovaj zakon primljen je zatijem IX vijeka u Bazilike, i tijem postao općim i stalnim zakonom za Vizantijsku Carevinu za dalja vremena.[10] Unesen je isti zakon i u opći kanonski zbornik pravoslavne crkve, u Nomokanon XIV naslova, i tijem odredba toga zakona postala je mjerodavna i za crkveni forum u bračnim pitanjima.[11]

Shodno sada pomenutoj zakonskoj odredbi grčko-rimskog zakonodavstva i crkveno istočno zakonodavstvo izdalo je nekoliko svojih odredaba o brakovima između hrišćana i nehrišćana. Poslije pomenutih laodikijskih kanona, sličan je kanon izdan bio 393 godine na hiponskom saboru, a to je 21 kanon kartagenskoga sabora 419 godine. Ovijem se kanonom određuje, da sveštenički sinovi i kćeri ne smiju stupati u brak sa nekrštenima.[12] Kanon ovaj govori o svešteničkoj djeci, ali po riječima komentatora, ovo se tiče jednako i djece i svjetovnjaka.[13] Na halkidonskom IV vaseljenskom saboru 451 godine raspravljalo se o ovome pitanju. Povod je bio, što su odredbe i laodikijskog i hiponskog sabora bile tek pomjesne odredbe, koje u raznim pomjesnim crkvama nijesu smatrali obaveznima za svu crkvu, te su se i dopuštali brakovi između hrišćana i nehrišćana; a ovo su činili čak i neki, koji su imali niže stepene sveštenstva (čaci i pojci crkveni). Sabor ovaj vaseljenski morao je o tome da izda normu, koja bi bila za sve hrišćane obavezna, te je svojim 14 kanonom zabranio brak hrišćana sa nekrštenima, osim ako dotično nekršteno lice obeća da će primiti pravoslavnu vjeru; a ko postupi protiv ovog podleži kanonskim kaznama. Ovu istu odredbu ponovio je 691 godine trulski sabor svojim 72. kanonom.

Ovaj trulski kanon zajedno sa 14 kanon hadkidonskim privedeni su uporedo sa pomenutom odredbom grčko-rimskoga zakonodavstva 388 godine u Nomokanon XIV naslova, i tijem je priznato za svu pravoslavnu crkvu, da razlika vjere čini smetnju za hrišćanski brak, drugim riječima, zabranjen je brak između hrišćana i nehrišćana.

2.

Bračna ova smetnja osniva se pa pozitivnom pravu, i, prema tome, nije dozvoljena dispensacija od iste smetnje. Ovako bi po pravilu moralo biti, jednako kao i za svaku drugu odredbu pozitivnoga prava; tijem više pak, što u tome pravu nema nigdje spomena, da bi nadležna vlast mogla od toga odstupiti, i u danom slučaju dozvoliti da jedan kršteni uzme za ženu nekrštenu, ili da se jedna krštena uda za nekrštenoga. Ali postoji odredba, i to upravo toga prava, da razlika vjere nije bezuslovni uzrok za razvod braka sklopljenog između krštenih i nekrštenih, nego da se takav brak može pri potrebi konvalidovati. I ova okolnost navodi prirodno na misao, da možda ne treba uzeti u apsolutnom smislu pomenutu zabranu dispensacije od one bračne smetnje. Da se ovo razjasni, potreba je najprije razgledati, šta kaže pozitivno pravo o razlici vjere u pitanju razvoda braka, koji je već sastavljen po jednoj od onih raznih formi sklapanja braka, koje su postojale i koje i danas postoje.

Slušajući apostolsku pouku već prvi hrišćani izbjegavali su brak sa nehrišćanima, i pazili su da bi samo sa hrišćanskim licima svoje brakove sklapali. Da ovo nije moglo biti uvijek lako da se učini, po sebi se razumije, kad se samo pomisli, koliko je malen bio broj hrišćana u početku i da je mnogo vremena trebalo dok se broj njihov umnožio tako, da bi bez velikoga truda mogli oni naći sebi bračne drugove jednakoga vjerovanja, Ovo je bio uzrok da, pored strogo hrišćanskih brakova, bilo je i takvih, u kojima je muž bio hrišćanin a žena nije, ili žena je bila hrišćanka a muž nije. Pri čemu se vodilo računa o tome, da se i kroz brakove hrišćana sa nehrišćanima mogu lako ovi posljednji obratiti u hrišćanstvo; i osim toga, pri postojećim tada u državi zakonima o braku, na koje su se morali hrišćani osvrtati radi priznanja njihovoga braka zakonitim sa građanske strane, vrlo često im je bivalo gotovo nemogućno da svagda i strogo postupaju u pitanjima braka po apostolskoj pouci. Sve ovo crkva je morala uzimati u obzir, i stoga ona je snishodila, i priznavala je u danim prilikama brakove svojih pripadnika i ea nehrpšćanima. A mogla je ona da to čini, jer u hrišćanskom moralnom učenju nije balo nikakve izrične odredbe o tome, kao što nije bilo odredbe da bi bezuslovno bio zabranjen brak između hrišćana i nehrišćana. Naprotiv, postojala je u novozavjetnom pismu zabrana, da se raskida brak između muža i žene radi toga samo što jedno od njih nije ispovijedalo hrišćansku vjeru. »Ako koji brat ima ženu nekrštenu«, kaže u tome pismu, »i ona se privoli živjeti s njim, da je ne ostavlja; i žena ako ima muža nekrštena i on se privoli živjeti s njom, da ga ne ostavlja; jer se posveti muž nekršten ženom krštenom, i posveti se žena nekrštena od muža krštena« (I. Kor. 7, 12-14). Ovo mjesto iz novozavjetnoga pisma pokazuje mnogo jasno ne samo to, da se može trpjeti u hrišćanstvu brak hrišćana sa nehrišćanima, nego, ako je takav brak sklopljen bio, zabranjuje se raskidati ga. Motiv takve odredbe novozavjetnoga pisma o ovakvim brakovima, osim gorenavedenoga, sastojao se još u nadi, da se takvim brakom može lakše skloniti da primi hrišćansku vjeru strana, koja tu vjeru ne ispovijeda; »jer šta znaš, ženo, da ako muža spaseš, ili šta znaš, mužu, da ako ženu spaseš«, piše na istom mjestu novozavjetnoga pisma, koje je goro bilo spomenuto. Ovo je posljednja riječ u novozavjetnom pismu o brakovima između hrišćana i nehrišćana, i ovo ostavlja dogmatičko učenje hrišćanske crkve. Hrišćani treba da sklapaju brakove sa hrišćanima; je li pak bio sklopljen brak između dvoje, od kojih je jedno kršteno; a drugo nije, i brak takav odgovara u sebi i po prirodnom karakteru braka, u takvom slučaju takav se brak u hrišćanskoj crkvi priznaje, i zabranjeno je uništavati ga.

Sa ovoga gledišta sudili su o braku između hrišćana i nehrišćana i oci i učitelji crkve. Vasilije veliki u svom 9. kanonu, govoreći o uzrocima razvoda braka, navodi sada spomenuto mjesto iz novozavjetnoga pisma i zabranjuje raskidati brak, koji je sklopljen bio između krštenih i nekrštenih, spominjući onaj isti motiv, koji spominje i novozavjetno pismo; drugim riječima, ne priznaje uzrokom razvoda brava razliku vjere (disparitas cultus).[14] Slično se izražava i Jovan Zlatoust, Vasilijev savremenik.[15] Avgustin pak sa onakvim autoritetom, kakav je imao on sam u prvoj polovini V vijeka na zapadu, ističe u svojem dogmatičkom spisu De fide et operibus, da u sv. pismu on nije nigdje našao, da bi trebalo razvrgnuti brak, koji je sklopljen između hrišćana i nehrišćana;[16] a u svojem spisu De adulterinis coniugiis nazivlje prosto preljubom, kad hrišćanski suprug napusti svoju nehrišćansku suprugu, i hoće da stupi u drugi brak.[17] Poznato je pak da su mnoge pobožne hrišćanske žene bile u braku sa nehrišćanima: Evnihija mater Timotija, učenika Pavlova, Eulalija mater sv. Lete, Nona mater Grigorija Nazijanzina, Monika mater Avgustinova, Anastasija, Publija, Cecilija i druge mnoge, koje su crkvom uvažene kao svete žene.[18]

Crkveno zakonodavstvo dalo je sankciju ovome, što je postojalo predanjem i običajem u crkvi. Spomenuti 9. kanon Vasilijev primljen je na trulskom vaseljenskom saboru kao kanon obavezni za svu crkvu; a ovaj isti sabor u onom istom svom kanonu (72.) utvrdio je ovo. Zabranivši ovaj sabor da se sklapaju brakovi između pravoslavnih hrišćana i onih koji ne ispovijedaju čistu pravoslavnu vjeru, naređuje ujedno sabor ovaj, da ne treba uništavati brak, ako su u tom braku supruzi raznoga vjerovanja, i navodi ono isto mjesto iz novozavjetnoga pisma, koje je spomenuo Vasilije veliki, i po kome je zabranjeno raskidati postojeći brak radi razlike vjere među supruzima. Ovaj trulski kanon, kao posljednji po vremenu između općeobaveznih za svu crkvu kanona, važi i mora važiti kao opća crkveno-pravna norma u pravoslavnoj crkvi, i po tome zabrana da se uništava postojeći već brak radi razlike vjere među supruzima, osniva se na pozitivnom pravu crkve. Druga je sasvijem stvar, ako u jednom hrišćanski sklopljenom braku jedno od supruga odstupi od hrišćanske vjere, - o čemu je na drugom mjestu već govoreno bilo.[19]

Iz ovoga učenja crkve, da je zabranjeno uništavati brak radi toga, što jedno od supruga ispovijeda hrišćansku vjeru a drugo ne ispovijeda tu vjeru, slijedi, da crkva u načelu priznaje zakonitim i brak između hrišćana i nehrišćana, ako takav brak postoji i ako on inače odgovara prirodnom karakteru braka. Ovo priznanje crkve zakonitosti takvoga braka, potiče iz one više težnje, koja je izražena u pomenutom mjestu novozavjetnoga pisma, i iz onog općeg načela kojega se crkva uvijek držala, i danas drži, da valja popustiti u vanrednim prilikama od strogosti ustanovljenih općih normi, kad to zahtijeva potreba vremena i lica, i kad će tijem da se otkloni moguća sablazan i porodička ili društvena šteta, a u izgledu je da se postigne neko dobro; naravno, ako neće od toga popuštanja pretrpijeti opće načelo morala i prava, i neće postradati značaj i ugled crkve. Popuštanje ovo crkve od strogosti općih pravila u pojedinim slučajevima i snishođenje ljudskim slabostima i potrebama vremena, vidi se izraženo u životu crkve sviju vremena, od najstarijih.[20]

Ovo što vrijedi za priznanje zakonitim braka već sklopljenoga između hrišćana i nehrišćana, mora dosljedno vrijediti i kad neki radi izuzetnih i vanrednih svojih prilika ištu da im se dozvoli sklopiti takav brak. Identični motivi važe i za jedan i za drugi slučaj. Ako crkva radi tih motiva nalazi da prizna brak između hrišćana i nehrišćana, koji već postoji, radi istih motiva ona može i da dozvoli da se takav brak sklopi, kad je dotični za to zamole. Ako ona može po pozitivnom pravu da konvaliduje jedan takav brak, ona tada može i da dozvoli da se takav brak sklopi, ako samo rečeni motivi postoje, može dakle da dade dispensaciju od bračne smetnje, koja biva od razlike vjere. O ovome se u pozitivnom pravu crkve ne spominje, ali u običajnom pravu njenom svjedoči o tome ne jedan primjer. Valsamon u svojem komentaru 72. kanona trulskog spominje, da su u njegovo doba (XII vijek) pojedini episkopi davali dozvolu za brakove između hrišćana i nehrišćana, i kao da je toga moralo mnogo bivati, jer se on na to žali, i da bi trebalo to ograničnti.[21] A da su ovakvi brakovi osobito između hrišćana i musulmana, bivali, počinjući od XIII vijeka pa u naprijed, i da je crkva to dozvoljavala, ovo je dobro poznato iz istorije.

Iz ovoga što je do sada rečeno vidi se ovo:
1) Razlika vjere sastavlja smetnju braka, i dakle nije dozvoljen brak između hrišćana i nehrišćana. Kao takva, ova smetnja (impedimentum) ne spada u red apsolutnih, nego u red uslovnih smetnja; a ne spada ona ni u apagoreutičke (impedientia), koje čine samo nedozvoljenim dotični brak.
2) Od ove apagoreutičke smetnje, može nadležna viša vlast dati dispensaciju i dakle može biti dozvoljen brak između dvoje njih, od kojih jedno ispovijeda hrišćansku vjeru, a drugo nehrišćansku, ako postoje za to vanredni uzroci, koji su osobitoga obzira dostojni i koje je nemogućno odstraniti, i ako je obezbjeđen prirodni karakter braka, pri tome dotičnom suprugu zajemčena je potpuna sloboda vršenja hrišćanskih vjerskih dužnosti i upliv na porodični život.
3) Razlika vjere nije po sebi uzrok da se uništi jedan brak, ako je već sklopljen, osim slučaja da nehrišćanska strana u braku priječi hrišćanskoj da ispovijeda svoju vjeru, ili je primorava da vrši nehrišćanske vjerske obrede.

3.

Od prilike isto ovako je i u rimokatoličkoj crkvi u pitanju braka između hrišćana i nehrišćana. Učenje Tertulijana i Kiprijana o ovome pitanju imalo je presudni značaj; a počinjući od elvirskoga sabora 305 godine nekoliko je odredaba izdano bilo kroz dalje vijekove na raznim zapadnim pomjesnim saborima, koje su zabranjivale brakove između hrišćana i nehrišćana. Nekolike se takve odredbe nalaze u Gracijanovom dekretu,[22] i prema značaju toga dekreta na zapadu, mogle su iste odredbe imati i općeobavezni značaj za svu rimokatoličku crkvu, Adi to se nije dogodilo, i sve do XVIII vijeka postojala je na zapadu u ovome pitanju sasvijem nejednaka praksa, i bivalo je da su u nekim oblasnim crkvama ovakve brakove zabranjivali, a u drugima opet dopuštali i priznavali ih zakonitima i sa crkvenog gledišta. Tada je papa Benedikt XIV bulom jednom od godine 1749 riješio za sva vremena to pitanje.[23] Ustanovljeno je tada bilo, da ne vrijedi brak, koji je sklopljen između krštenih i nekrštenih; ali ujedno zadržano je višoj crkvenoj vlasti (papi), da u danim prilikama može takav brak dozvoliti. I ovakve dozvole su izdavane bile vrlo često od te vlasti. A takva je i ova, koja je dala povoda ovoj radnji.

Kod protestanata je drukčije. Već Luter je izrekao, da je brak svjetovni posao, i prema tome razlika vjere ne može imati nikakva značaja pri sklapanju brakova.[24] Svakom je protestantu slobodno uzeti sebi za ženu Jevrejku, ili ma koje druge nehrišćanske vjere bila ta žena. Ovo u ostalom nije primljeno ni kod svih protestanata, jer na primer u Švedskoj zabranjeno je protestanskim podanicima stupati u brak sa nehrišćanima. A ne odobravaju onakvo odlučno učenje Luterovo o tome ni svi protestantski učitelji crkvenoga prava.[25]

4.

Građansko zakonodavstvo dotičnih hrišćanskih država razvijalo se u ovome pitanju nejednako, ali većim dijelom u zavisnosti od crkvenoga prava. Na zapadu preokret se u bračnom zakonodavstvu pokazao u XVII vijeku u Francuskoj, kad je počela sekularizacija braka. Kako je ovo svršilo u toj državi, kazano je u početku ove radnje.

Pokret o sekularizaciji braka prihvaćen je bio u Austriji u XVIII vijeku, i našao je izraza u Ehepatent 1783 godine dara Josifa II. Suvremeno je isti pokret prešao i u Njemačku, i pokazao se u pruskom općem Landrecht 1791 godine. Tu se ovo do poslednjih granica razvilo, i u današnjem građanskom zakoniku, koji je stao na snagu 1. januara 1900. o braku između hrišćana i nehrišćana ne spominje se, a dosljedno ni o zabrani takvoga braka. Jednako je i u pojedinim drugim njemačkim državama.[26] U Austriji pošlo je bilo istim putem kao u Njemačkoj, ali se to zaustavilo zbog osobitih vjerskih prilika, u kojoj se ova država nalazila. U općem austrijskom građanskom zakoniku, koji je proglašen 1 juna 1811 godine, § 64 određuje: »ne može se valjano sklopiti ženidba među kršćani i osobami, koje nisu kršćanskog vjerozakona«. A ako je slučajno bio sklopljen takav brak, on se ima smatrati kao da nije ni bio, i »nevaljalost ženidbe, kojoj smeta (između ostalih) zaprijeka navedena u § 64 ima se istraživati službeno«, određuje § 94 istog zakonika.[27] Dispensacija od ove smetnje bračne nije dopuštena, kao ni od ostalih bračnih smetnja javnoga prava.[28]

Ovo je danas zakon za austrijske podanike.[29] Od ovoga se sada zakona odstupilo, kao što pokazuje izvedeni u početku događaj sa onim Jevrejinom i dotičnom rimokatoličkinjom. Od bračne smetnje, koja se tu sastojala u razlici vjere, nadležna vlast politička dala je dispensaciju, i pozvala se zato na § 83 građanskoga zakonika, u kojem se određuje, da »iz važnih uzroka« može se izdati dispensacija od bračnih smetnja. Ali nije kazala ta vlast u svojoj odluci vrstu one bračne smetnje, niti kako je ona dovela u sklad ovaj § 83 sa pomenuta dva paragrafa građanskoga zakonika i sa načelom austrijskoga sudstva, da nije dopušteno davati dispensaciju od bračnih smetnja javnoga prava. I ovijem se tumače sve one razne bilješke i članci u javnoj štampi, u kojima se nazivlje neobičnom i protivnom postojećim zakonskim odredbama ista odluka. Druga bi naravno stvar bila, kad bi se moglo suditi o toj odluci nezavisno od tih odredaba. Ali ovako kako je danas u Austriji sa pitanjem razlike vjere kao smetnje braka, mora se priznati, da je potpuno opravdana ona opća današnja težnja i radnja o reformi bračnoga prava, i uopće o reviziji građanskoga zakonika.

Beleške

uredi
  1. Građanski zakonik u Srbiji u § 79 određuje: »Brak između hrišćana i nehrišćana nema sile ni važnosti, i uništava se kao da nije ni bio.« Isporedi § 93 tačka 8.
  2. Vidi Juristiche Blätter (Wien), № 31 vom 5 August 1906.
  3. Po definiciji rimskoga prava »nuptae sunt coniunctis maris et feminae, consortium omnis vitae, divini et humani iuris communicatio«. Dig. 23, 2, 1. Cf. Basilic. 28, 4, 1.
  4. Ad uxorem. II. c. 3.
  5. Ad Quirinem. III. c. 63.
  6. O značenju riječi »jeretik« na jeziku kanonskoga prava, i da u tom značenju jeretik je isto što i nehrišćanin, vidi 34. kan. odgovor Valsamonov (Leunclavii Jus graeco-romanum. I, 380), i komentare istog Valsamona i Zonare 72. kanona trulskoga sabora (Beuregii Synodikon, I, 241 - 242).
  7. Zabrana braka između hrišćana i neznabožaca (barbari, gentiles), o kojoj spominje jedna novela 566 godine cara Justina (između Justinijanovih novela 154), osnivala se na tome, što ovi neznabošci nijesu bili rimski građani i dakle nijesu mogli sklopiti matrimonium civile, legitimum, sa ovima, dok su Jevreji bili rimski građani.
  8. Cod. Theod. 16, 8, 6.
  9. »Ne quis Christianam mulierem in matrimonio Judaeus accipiat, neque Judaeae Christianus coniugium sortiatur; nam si quis aliquid huiusmodi admiserit, adulterii vicem commissi huius crimen obtinebit, libertate in accusandum publicis quoque vocibus relaxata«. Cod. Justin. 1, 9, 6.
  10. Basilic. 1, 1, 38.
  11. Nomocan. 12, 13.
  12. »Similiter placuit, ut filli clericorum gentilibus vel haereticis matrimonio non coniungantur«. (Revereg. Synodik. I, 546, gdje ce ovaj kanon nalazi pod broj 24).
  13. »Sed nec laicorum liberi haereticis in matrimonii communionem comiunguntur«. (Bever. Synod. I, 547).
  14. »...sed etiam ab infdeli viro non jussa est mulier separari, sed manere propter incertitudinem eventus; quid enim scis mulier, an virum sis servatura?« (Bever. II. 64),
  15. Chrysost hom, 19. c 3 in I Cor. cap. 7.
  16. Cap. 14.
  17. I, cap. 25.
  18. Vidi o ovome Kutschker, Die gemichten Ehen, Wien, 1842. S. 246. fg.
  19. Milaš, Crkveno pravo (II. izdanje), strana 675.
  20. Isporedi kanone: 12 prvog vaselj. sabora, 102 trulskoga sabora, 10 Petra aleksandr., 4, 5, 6, 7 i 8. Grigorija nisk., 1 Vasilija vel., poslanice Kirila aleksandr. Genadiju arhimandritu i Maksimu djakonu. A ovo je izraženo bilo u posljednje doba (1864) u jednoj poslanici carigr. patrijarha Sofronija.
  21. Bevereg. Synodik. I. 242.
  22. Decretum Gratiani P. II. C. XXVIIII. Quasat. 1. c. 10, 11, 12, 16 et 17.
  23. »Singulare nobis« od 9 februara 1749 godine (Bullar. Bened. XIV. T. III, rad. 560 sq.)
  24. »Darum wisse, dass die Ehe ein äusserlich, leiblich Ding sei Handthierung. Wie ich nun mag mit einem Heiden, Juden, Türken, Ketzer easen, trinken, schlafen reden und handeln, also mag ich mit ihm ehelich bleiben. Kehre dich an den Narren Gesetze nicht.« Riječi su ovo Luterove.
  25. Vidi na prim. Ae. L. Richter, Lehrbuch des Kirchenrechts VIII. Auf. § 279.
  26. Vidi o ovome Leske u. Loewenfeld, Die Rechtsverfolgung im internationalen Verkehr. Berlin. 1904, IV, I fg.
  27. Tekst ovih paragrafa priveden je ovdje po A. Rušnov, Obći austrijski gradjanski zakonik. Zagreb, 1885.
  28. »Ein Ehehinderniss des öffentlichen Rechtes kann durch Dispens nicht behoben werden«. Ovo je utvrdila austrijska najviša sudska vlast (k. k. Oberste Gerichtshof) riješenjem od 4 aprila 1905 br. 3981.
  29. U Ugarskoj po današnjem bračnom pravu (XXXI zakonski članak godine 1894) razlika vjere ne sastavlja bračnu smetnju. Kako je danas u ovome pitanju kod romanskih naroda (Italija i Španska) i u Engleskoj vidi Holtzendorff, Encyklopädie der Rechtswissenschaft. Leipzig, 1903 I, 838, 861. Isporedi također Leske und Loewenfeld, Die Rechtsverfolgung. IV, 329, 391, 413, 489. - Vrlo je interesno pročitati šta piše o braku u opće sa filosofskoga gledišta dr. Unger u svojoj radnji: Die Ehe in ihrer welthistorischen Entwicklung. Wien, 1850.


 
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Episkop Nikodim Milaš, umro 1915, pre 109 godina.