Boj na Kosovu
Na Kosovu polju širokome,
gusta se je tama podignula,
baš uoči dana Vidovdana,
nebo se je čudno natuštilo,
za oblake sunce se sklonilo, 5
i krvave zrake zemlji šalje,
ko da sluti veliku nesreću,
što će srpski narod zadesiti;
gavranovi nad njime lijeću,
i zloglasne krike ispuštaju, 10
ko da žale za srpskijem carstvom,
što će sutra prestat da postoji,
pa kricima Boga prizivaju,
da u pomoć Srbima prigkoči,
i mrtvoga Kraljevića Marka, 15
da sa Šarcem među Turke dođe,
ne bi li ih skupa oterali,
sa srpskoga polja širokoga.
Kad ujutru danak osvanuo,
dvije su se sile sudarile, 20
jedna drugu spržiti morade.
Lab krvavi žalosno žubori,
žuboreći kao da nariče,
za svojijem prvim gospodarem,
vidi, tužan, jad što mu se sprema, 25
da će turskim robom postanuti,
da je srpska sila potisnuta,
od poganog plemena turskoga,
pa tekući obalama priča:
kako j hrabro Miloš poginuo, 30
pogubivši starog turskog cara,
a od ruke Muratovog sina,
od prokletog mladog Bajazita;
al će Miloš doživotno živeti,
slavljen biti u srpskom potomstvu, 35
kao simbol vere i junaštva.
Još žalosno obalama priča,
kako s drugi srpski velikaši,
časno svoje pogubili glave,
braneć blago svoje dedovine; 40
govori im o kneževoj smrti,
i njegovih devet milih šura,
i staroga tasta Jug Bogdana,
o dvojici hrabrijeh Milana,
i drugima silnim junacima, 45
što krv svoju uzaludno daše,
ne mogavši majku sačuvati,
od zlobnoga njena dušmanina;
još Lab setno pominjaše Branka,
što zakasni sa svojom pomoći, 50
da pokuša ne bi li pomogo,
da se s mukom dedovina spase,
i kunjaše, mada dobro znaše,
da bi zalud i on glavu dao,
jer je sreća ratnička donela, 55
da se Turčin pobedom veseli,
a Srbija u crno zavije.
