* * *


Boj kod Kaniže

0001 Sina ženi Brdarić Mujaga,
0002 iz Kaniže doveo djevojku
0003 za svoga sina Brdarić Aliju.
0004 Svadbu gradi čitav mjesec dana,
0005 pak četvrtak večer dolazila,
0006 pa svedoše Brdarić Aliju,
0007 svedoše ga u đerdek djevojci.
0008 Pa ujutro petak osvanuo,
0009 obuko se Brdarić Alija
0010 i opaso mukadem pojasa,
0011 za pojas je puške zadjenuo,
0012 pa je sio u šikli odaji,
0013 u odaji sio kod pendžera.
0014 Dvoraše ga Kaniška djevojka,
0015 mila kćerka ajan Mehmed-age,
0016 po imenu Fatima djevojka.
0017 Aljo gleda svadbenike mlade,
0018 prije sunca igru zaturili,
0019 nišandžije nišan zametnule;
0020 sve to gleda Brdarić Alija
0021 sa pendžera, sa visoke kule.
0022 A veli mu lijepa djevojka:
0023 „O Alija, lijepog ti zdravlja,
0024 što ne iđeš iz moje odaje?
0025 Jeste jutros petak osvanuo.
0026 Što ti sa mnom sjediš u odaji?
0027 Tebi će se rugat svadbenici.”
0028 Aljo šuti, ništa ne besjedi,
0029 već sve gleda sa demir-pendžera,
0030 oči tura poljem brdarskijem,
0031 ali poljem maglu ugledao;
0032 sve se magla diže na svrdlove,
0033 svrdli lete nebu pod oblake,
0034 dok iz magle junak ispadnuo
0035 na zekanu ko na gorskoj vili;
0036 plaho goni konja preko polja
0037 i voma je konja oznojio,
0038 od zekana načinio đoga,
0039 toliko je konja ugrijao.
0040 Sve ga gleda Brdarić Alaga
0041 njega gleda, al’ ga ne poznaje.
0042 A veli mu Fatima djevojka:
0043 „O, Alija, srce iz njedara,
0044 što li si se tako zamislio,
0045 a što li si poljem ugledao?”
0046 A veli joj Brdarić Alija:
0047 „O Fatima, draža od očiju,
0048 eto poljem jednoga junaka,
0049 od zekana načinio đoga,
0050 toliko je konja oznojio,
0051 beli mu je nekakva nevolja;
0052 ja ga, beli, poznati ne mogu.
0053 Čini mi se, na njeg gledajući,
0054 da on nije iz naše Krajine,
0055 već da nije iz vaše Kaniže?”
0056 A veli mu Fatima djevojka:
0057 „Čuješ mene, Brdarić Alija,
0058 ako bide iz naše Kaniže,
0059 ja ću beli poznat serhatliju.
0060 Da mi rekneš, Brdarić Alija,
0061 da ja priđem na demir-pendžera,
0062 neću l’ poznat momka i zekana.”
0063 A veli joj Brdarić Alija:
0064 „Hajd’ pogledaj, Fato, sa pendžera!”
0065 Pa pogleda lijepa djevojka.
0066 Čim ga viđe, odmah ga poznade:
0067 „O, Alija, ako boga znadeš,
0068 zar ne možeš svog pobru poznati,
0069 tvoga pobru Hodžić Ibrahima?
0070 Više nejmaš pobratima, Aljo,
0071 osim jednog Hodžić Ibrahima.
0072 Hodžiću je hater ostanuo,
0073 što ga nisi zvao u svatove,
0074 da on meni lahki djever bude.”
0075 U riječi u kojoj bijahu
0076 Hodžić dođe pod bijelu kulu,
0077 pa on nejde do demir-kapije,
0078 dogna zečka kuli pod ćoškove.
0079 Pod ćoškom je konja ustavio,
0080 pa zavika Hodžić Ibrahime:
0081 „Pobratime, Brdarić Alija,
0082 a tebi je do veselja tvoga.
0083 Crn ti obraz na oba svijeta!
0084 Na Kanižu udrili Madžari.
0085 Zar ne čuješ tutanj od topova,
0086 gdje pucaju veliki topovi
0087 sa bijela grada kaniškoga?
0088 Kaniža je danas dopanula
0089 velikoga hala i ahvala.
0090 Već na noge, Brdarić Alija,
0091 da letimo brate u imdata.”
0092 A veli mu sa pendžera Aljo:
0093 „Ibro. brate, ako boga znadeš,
0094 pričekaj me malo na zekanu,
0095 dok opremim sebe i dorata.”
0096 Pa Alija na noge skočio,
0097 pa pripasa sablju demiskiju,
0098 pa dohvati vezenu šišanu,
0099 i dohvati koplje kostolomno,
0100 pa on trči niz bijelu kulu.
0101 Kada dolje na avliju sađe,
0102 pa on trči u tople podrume.
0103 Hitro svoga opremi dorata,
0104 poteže mu četiri kolana
0105 i peticu ibrišim kanicu
0106 što dorata od kolana čuva.
0107 Pa izvede konja na avliju.
0108 „Jalah”, reče, zakroči dorata,
0109 isćera ga na demir-kapiju,
0110 pa ga goni kuli pod ćoškove,
0111 pa se sasta s Hodžić Ibrahimom.
0112 Ugleda ih Brdarić Mujaga,
0113 Mujo viče Hodžić Ibrahima:
0114 „Čuješ mene, Hodžić Ibrahime,
0115 čekajte me tudi na konjima,
0116 doklen sebe i đogata spremim,
0117 dok se spreme od Brda Brdari.”
0118 Mujo viče tanke bajraktare:
0119 „Bajraktari, ako boga znate,
0120 izletite gradu na tabiju,
0121 na topčije viku učinite,
0122 nek ispale topa haberdara,
0123 a što haber po Brdima daje.
0124 A to znadu Krajišnici mladi,
0125 kad topovi puknu haberdari,
0126 bez nevolje topi ne pucaju.”
0127 Bajraktari, na grad istrčaše,
0128 sa tabije pukoše topovi,
0129 ode haber niz Krajinu kletu,
0130 niz gradove drugi otpucuju,
0131 po kulama šibe i prangije.
0132 Oprema se Brdarić Mujaga,
0133 dobro sebe i đogata sprema;
0134 spremaju se mladi svadbenici
0135 da Kaniži trče u imdata;
0136 dolijeću od Brda Brdari.
0137 Kad pođoše pa se izbrojiše,
0138 tamam druga četiri hiljade.
0139 Otlen pođe Brdarić Mujaga,
0140 pa on sađe lugu brdarskome,
0141 na lugovim konak učiniše.
0142 Kad ujutru zore dočekaše,
0143 pa pogleda Brdarić Mujaga,
0144 al’ lugove vojska pretisnula,
0145 po noći su stigli Brdarići,
0146 na zelenomu lugu mahnitome.
0147 Pa zavika Brdarić Mujaga:
0148 „Dobro su se stigli Krajišnici,
0149 tamam vojske šesnaest hiljada.”
0150 Otalen su Turci pokrenuli,
0151 lako konak po konaku grade,
0152 sve se čuje tutanj od topova
0153 sa bijela grada kaniškoga.
0154 Kud god iđe Brdarić Mujaga,
0155 pa on pade vrhu na Rosulje.
0156 Kada dođe na vrh od Rosulja,
0157 niz Rosulje aga pogledao:
0158 Rosulje su duge i široke,
0159 polje puklo četiri sahata.
0160 Udno polja ugleda Mujaga,
0161 udno polja vojska pretisnula,
0162 sve bajraci kano i oblaci,
0163 bojno koplje kano gora crna.
0164 Kad Mujaga vojsku ugledao,
0165 pa je svoju vojsku zastavio:
0166 „Čuste li me, mladi Krajišnici,
0167 možete li ferak učiniti,
0168 čija ono po polju ordija?”
0169 A vele mu Krajišnici mladi:
0170 „Mi ne znamo, Brdarić Mujaga,
0171 a da nije izvalila vojska,
0172 pusta vojska bana madžarskoga,
0173 da presječe džadu na Rosulje,
0174 da ne mogu proći Krajišnici,
0175 da pomognu gradu kaniškome?”
0176 Pa zavika Brdarić Mujaga:
0177 „Nije l’ majka rodila junaka,
0178 da on siđe na dnu do Rosulja,
0179 da on vidi čija ono vojska,
0180 da on ode, da se natrag vrati,
0181 da on vidi čija ono vojska,
0182 sva je vojska nikom poniknula,
0183 pa u crnu zemlju pogledaše,
0184 kako trava na odgojke raste
0185 baš ko dojke u mlade djevojke.
0186 Al’ ne gleda Hodžić Ibrahime,
0187 već Mujagi među oči crne:
0188 „Evo majka đe rodi junaka,
0189 ja ću saći na Rosulje ravne,
0190 te ću vidjet čija je ordija
0191 i opet se natrag povratiti.”
0192 Pa svojega uzjaha zekana,
0193 pa eto ga niz Rosulje ravne.
0194 Kad se bliže premaknuo vojsci,
0195 pa pogleda Hodžić Ibrahime,
0196 al’ ugleda on turske bajrake,
0197 ono vojska Ličkog Mustaj-bega.
0198 Došo haber Ličkom Mustaj-begu,
0199 gdje na Kanižu udrili Madžari,
0200 pa je Beže digo Krajišnike
0201 te Kaniži iđe u imdata.
0202 Beže vidje Hodžić Ibrahima,
0203 njega gleda pa ga ne poznaje,
0204 pa zavika Đulić-bajraktara:
0205 „O Đuliću, tanak bajraktare,
0206 ko je ono niz Rosulje ravne
0207 na zekanu, konju kosnatome?”
0208 Pogleda ga Đulić-bajraktare,
0209 čim ga vidje, odmah ga poznade,
0210 pa govori Ličkom Mustaj-begu:
0211 „Ono glavom Hodžić Ibrahime,
0212 ljuće guje na Krajini nejma.”
0213 U riječi u kojoj bijahu,
0214 doklen Hodžić pade u ordiju,
0215 pa zavika Hodžić sa zekana:
0216 „O boga vam, mladi Krajišnici,
0217 ko je ovoj vojski starješina?”
0218 „Starješina beg Mustaj-beg Lički.”
0219 Pa Hodžića Đulić dovikuje,
0220 Hodžić dođe na konju zekanu,
0221 selam dade, odjaha zekana.
0222 A veli mu beg Mustaj-beg Lički:
0223 „O Hodžiću, ako boga znadeš,
0224 ima l’ s tobom itko od Krajine?”
0225 „Ima bogme, beg Mustaj-beg Lički,
0226 jeste pošo Brdarić Mujaga,
0227 sva je Brda listom uzdignuo
0228 i ostale digo Krajišnike.
0229 Iziđosmo na vrh od Rosulja,
0230 pa smo tvoju vojsku ugledali,
0231 ne mogosmo ferak učiniti
0232 da je vojska od naše Krajine,
0233 već smo, Beže, čisto hesabili:
0234 madžarska je izvalila vojska,
0235 da nam ovdje presiječe džadu,
0236 da ne mogu proći Krajišnici
0237 od imdata kaniškome gradu.”
0238 Veli njemu Lički Mustaj-beže:
0239 „Hajd’ Hodžiću, uzjaši zekana,
0240 pa ti kaži Brdarić Mujagi,
0241 kaži za me i za moju vojsku,
0242 ja ću njega pričekati ovdje.”
0243 A veli mu Hodžić Ibrahime:
0244 „Beg Mustaj-beg, dragi gospodare,
0245 jesi l’ čuo išta od Kaniže,
0246 u kome su halu i ahvalu?”
0247 Veli njemu Lički Mustaj-beže:
0248 „Ja habera od Kaniže nejmam,
0249 ev’ imaju dva sahata ravna
0250 ka’ se čuje jeka od topova
0251 sa bijela grada kaniškoga;
0252 pa imaju dva sahata ravna
0253 otkako su pucati prestali;
0254 neka bog zna Hodžić Ibrahime,
0255 Kanižu su pritisli Madžari.”
0256 Hodžić svoga zakroči zekana,
0257 oćera ga uz Rosulje ravne.
0258 Hodžić dođe Brdarić Mujagi,
0259 sve mu što je i kako je kaže.
0260 Kad to čuo Brdarić Mujaga,
0261 pa se rukom u džepove baci,
0262 pa izvadi stotinu dukata,
0263 pa ih dade Hodžić Ibrahimu.
0264 Hodžić uze stotinu dukata,
0265 pa ih prosu po zelenoj travi:
0266 „Jagmite se, mladi Krajišnici!”
0267 Hodžić veli Brdarić Mujagi:
0268 „Što će meni tvoje madžarije?
0269 Pa ja ne znam, Brdarić Mujaga,
0270 hoće l’ meni moji trebovati.
0271 Vidiš, Mujo, u bitku iđemo.”
0272 Otlen krenu Brdarić Mujaga,
0273 a za njime silovita vojska.
0274 Mujo dođe Ličkom Mustaj-begu.
0275 Tu su oni vojske sastavili,
0276 pa odoše niz Rosulje ravne.
0277 Pa zavika beg Mustaj-beg Lički:
0278 „Zna li itko od mojije druga
0279 kolko ima odavlen sahati
0280 do Kaniže, grada bijeloga?”
0281 Njemu veli Ličanine Tale:
0282 „Ima, Beže, osamnest sahata.”
0283 A zavika Lički Mustaj-beže:
0284 „Nije l’ majka rodila junaka,
0285 da on ode gradu kaniškome,
0286 da on dođe tamo do sabaha,
0287 pa pogleda crnijem očima,
0288 u kome su halu i ahvalu,
0289 braćo moja, Kanižani mladi,
0290 da on ode, da se opet vrati,
0291 da nas sutra u pol puta srete,
0292 da mi od Kaniže kaže,
0293 jesu li je Vlasi prefatili?”
0294 Sva je vojska nikom poniknula,
0295 pa u crnu zemlju pogledaše.
0296 Tude ne bi nikakva junaka,
0297 da će saći gradu kaniškome.
0298 Nije lasno do Kaniže saći.
0299 A zavika Hodžić Ibrahime:
0300 „Evo majka gdje rodi junaka,
0301 ja ću saći gradu kaniškome,
0302 pa se opet natrag povratiti,
0303 te ću sresti tebe i ordiju,
0304 pa ću tebi čisti haber dati,
0305 je l’ Kaniža, Beže, prefaćena.”
0306 A to reče Hodžić Ibrahime,
0307 iz ordije izagna zekana.
0308 Hodžić ode niz lugove ravne,
0309 njega viče Brdarić Alija:
0310 „Pobratime, Hodžić Ibrahime,
0311 čekaj mene na konju zekanu,
0312 ja ću s tobom do Kaniže saći,
0313 ja te sama beli pušćat neću.”
0314 To on reče i dorata pogna,
0315 isćera ga Aljo iz ordije,
0316 pa on stiže Hodžić Ibrahima,
0317 oba pobra zajedno pođoše.
0318 Tamam sabah bješe udario,
0319 oni došli na nišane stare,
0320 pogledaše gradu kaniškome,
0321 po Kaniži tama pretisnula.
0322 Tu stajaše dok ogrija sunce,
0323 pa se magla diže u krajeve,
0324 pa pogleda Hodžić Ibrahime:
0325 pogorele kuće siromaške,
0326 pocrnjele bijele džamije,
0327 Kaniža je vatrom popržena,
0328 po gradu se nitko ne viđaše
0329 osjem jednog Zengovića starog,
0330 po imenu bega Osman-bega.
0331 Ogluho je beže od topova,
0332 sam se beže na gradu viđaše.
0333 Pogledaše u polje kaniško,
0334 al’ po polju vojska pretisnula,
0335 vijaju se krstaši bajraci,
0336 sve bajraci kano i oblaci,
0337 pusto koplje kako gora crna.
0338 Pogledaše udno polja ravna,
0339 pa kaniško roblje ugledaše,
0340 roblje stoji među Madžarima,
0341 jer Madžari roblje zarobili
0342 od bijela grada kaniškoga.
0343 A što veli Hodžić Ibrahime:
0344 „Pobratime, Brdarić Alija,
0345 vidi što su Vlasi učinili.
0346 Već, moj pobro, Brdarić Alija,
0347 mi hajdemo konje pojahati,
0348 da zađemo dolje u Kanižu
0349 do čardaka Omer-bajraktara,
0350 jer je moja jauklija ondje,
0351 mila kćerka Omer-bajraktara,
0352 po imenu Mejruša djevojka;
0353 ima sada dvanaest godina,
0354 kako sam se s Mejrom zagledao,
0355 pa sam bogu jemin učinio,
0356 da se s drugom oženiti neću.
0357 Hoću, Aljo, do čardaka saći,
0358 da ja vidim, Brdarić Alija,
0359 je li moja Mejra zarobljena.”
0360 To rekoše, konje uzjahaše,
0361 uljegoše u Kanižu pustu,
0362 al’ sokaci u krv ogriznuli,
0363 po Kaniži leši pretisnuti.
0364 Pred medresu konje doćeraše,
0365 pred medresom čudo ugledaše:
0366 tu muftija bez glave ležaše,
0367 ime mu je Hasan efendija.
0368 Tu su oni konje razjahali,
0369 u avliju oba uljegoše,
0370 na avliji čudo nalaziše,
0371 sitne djece tamam šest stotina,
0372 po avliji sva djeca poklata.
0373 Kad to vidje Hodžić Ibrahime,
0374 Hodžić pisnu kano ljuta zmija.
0375 Iz avlije oba izađoše,
0376 pa u ruci konje povedoše,
0377 niz Kanižu oba okrenuše,
0378 od lešah su jedva prolazili.
0379 Pa su došli bijelu čardaku,
0380 baš čardaku Omer-bajraktara.
0381 Na čardaku kuka kukavica.
0382 To ne bješe sinja kukavica,
0383 veće ljuba Omer-bajraktara,
0384 a viče je Hodžić Ibrahime:
0385 „O punice, nesuđenice,
0386 hod’ izađi ti pred čardak amo!”
0387 Kad to čula bajraktarevica,
0388 ona pozna Hodžić Ibrahima,
0389 pa izađe pred čardaka vrata,
0390 a veli joj Hodžić Ibrahime:
0391 „Moja mati, bajraktarevice,
0392 a kamo nam Omer-bajraktare?
0393 a kamo mi jauklija Mejra?”
0394 „O moj sine, Hodžić Ibrahime,
0395 ti za jade nemoj ništa pitat.
0396 Pogino je Omer-bajraktare,
0397 evo njega mrtva za čardakom,
0398 a Mejru su Vlasi zarobili.”
0399 Kad to čuo Hodžić Ibrahime,
0400 ljuto pisnu kano zmija ljuta.
0401 Ibro veli Brdarić Aliji:
0402 „Pobratime, Brdarić Alija,
0403 ti ćeš ostat ovdje pred čardakom,
0404 ja ću moga uzjehat zekana,
0405 pa ću dolje do logora saći,
0406 da upitam ko je starješina,
0407 starješina pred madžarskom vojskom.”
0408 To izreče, uzjaha zekana,
0409 a veli mu Brdarić Alija:
0410 „Kad, Hodžiću, budeš do logora,
0411 ja te molim baš ko brata svoga,
0412 da ne udriš na vlaškog logora.”
0413 Ode Ibro na zekanu svome,
0414 pravo iđe poljem kaniškijem,
0415 madžarska ga vojska ugledala.
0416 A ko li je vojsci starješina?
0417 Starješina Tukelija bane.
0418 Ugledaše Hodžić Ibrahima,
0419 opružiše srčali durbina,
0420 pa gledaju njega i zekana.
0421 A zavika Tukulija bane:
0422 „Ko je ono na konju zekanu?”
0423 A veli mu Radule serdare:
0424 „Gospodaru Tukelija bane,
0425 ono glavom Hodžić Ibrahime.”
0426 Straži blizu Hodžić dolazio,
0427 na njeg straža puške opružila:
0428 „Stan’, Turčine na konju zekanu!”
0429 Hodžić stade na zekanu svome,
0430 a zavika Tukulija bane:
0431 „Što će amo Hodžić Ibrahime?”
0432 Ode straža Ibru besjediti:
0433 „O Turčine, Hodžić Ibrahime,
0434 tebe pita Tukulija bane,
0435 što ćeš amo do našeg logora?”
0436 A Hodžić im ode besjediti:
0437 „Hajd’ pitajte Tukulije bana,
0438 hoće li mi bane opremiti
0439 milu kćerku Omer-bajraktara,
0440 ime joj je Mejruša djevojka?
0441 Ima puno dvanaest godina,
0442 kako sam se s njome zagledao.
0443 Ako mi je opraviti neće,
0444 na logor ću naćerat zekana,
0445 pa na logor ja ću udariti,
0446 dok poginem na zekanu mome
0447 silu ću vam učiniti kvara.”
0448 Pa kazuju Tukuliji banu:
0449 „Išće Hodžić Mejrušu djevojku,
0450 milu kćerku Omer-bajraktara.
0451 Ako cure opraviti nećeš,
0452 on na logor hoće udariti.”
0453 Kad to čuo Tukulija bane,
0454 pa na mlađe viku učinio:
0455 „Ko je Mejru curu zarobio?”
0456 Progovara Grgora-serdare:
0457 „Ja sam Mejru curu zarobio,
0458 al’ djevojke opraviti neću.”
0459 Skoči bane od zemlje na noge,
0460 pa turskome roblju dolazio.
0461 Po polju je roblje pretisnulo,
0462 pa zavika Tukulija bane:
0463 „Ko je ovdje Mejrema djevojka,
0464 mila kćerka Omer-bajraktara?”
0465 To začula Mejruša djevojka,
0466 pa od zemlje na noge skočila,
0467 pa zavika grlom bijelijem:
0468 „Ja sam Mejra Omer-bajraktara.”
0469 „Hajde, Mejro, između logora,
0470 tebe čeka Hodžić Ibrahime,
0471 pa ti s njime hajde u Kanižu.”
0472 Ode Mejra između logora,
0473 a zavika Grgura-serdare:
0474 „Ne dam, bane, lijepe djevojke.”
0475 Pa dohvati bistra džeferdara
0476 i on ode između logora
0477 i oćera Mejrušu djevojku.
0478 Kada Mejra opazi serdara,
0479 bolje bježi poljem zelenijem,
0480 ne more je Grga dostignuti.
0481 Djevojka je iz vojske izašla,
0482 gotovo je do Hodžića doći.
0483 Kada vidje Grgura-serdare,
0484 gdje djevojke dostići ne može,
0485 pa opruži bistra džeferdara,
0486 na djevojci nišan sastavio,
0487 pa je Grga pušku isturio.
0488 Kad mu puče puška od očiju,
0489 đe je sreća, tu je i nesreća,
0490 pa djevojku kuršum pogodio,
0491 u leđa je kuršum udario.
0492 Cura pade u zelenu travu
0493 pa zavika grlom bijelijem:
0494 „A Hodžiću, moje rane grdne.”
0495 Kad to čuo Hodžić Ibrahime,
0496 i on vidje gdje se rani Mejra,
0497 pa na logor naćera zekana.
0498 Na Hodžića puške zapucaše,
0499 u Hodžića dobra sreća bila,
0500 sve su njega puške promašile.
0501 U logoru zaturio kavgu.
0502 Puške čuo Brdarić Alija,
0503 pušći doru poljem zelenijem.
0504 Kad je bio blizu do logora,
0505 Aljo nađe ranjenu djevojku.
0506 Hotijaše proćerat dorata,
0507 poznade ga ranjena djevojka,
0508 ona viče Brdarić Aliju:
0509 „Bogom brate, Brdarić Alija,
0510 nemoj mene ovdje ostaviti.”
0511 Kad to čuo Brdarić Alija,
0512 do djevojke doćera dorata,
0513 položi je po konju doratu,
0514 uze curu za bijelu ruku,
0515 pa je za se baci na dorata.
0516 A veli joj Brdarić Alija:
0517 „Drž’ se dobro, lijepa djevojko.”
0518 Pa Alija natrag pobjegnuo
0519 i odnese ranjenu djevojku.
0520 Pred čardak je Aljo dolazio,
0521 pred čardaka Omer-bajraktara.
0522 Curu skide sa dorata svoga,
0523 pa djevojku majka dohvatila,
0524 pa se Aljo natrag povratio,
0525 pa na logor i on udario.
0526 Tamam Aljo udri na logora,
0527 vojska stiže Ličkog Mustaj-bega.
0528 S tri im strane Turci udariše,
0529 puška puca kako šmrekovina.
0530 Vojske su se slatko udarile.
0531 Kolko su se slatko udarile,
0532 sve je jedno drugo prefatilo
0533 za vratove i za kose crne.
0534 Nikako se puška ne čujaše,
0535 veće zveket od britkoga gvožđa.
0536 Polijeću sa junaka glave,
0537 jeka stoji ljuta ranjenika,
0538 prolijeću konji bez junaka,
0539 a junaci bez dobrije konja.
0540 Neko veli: „Jao, moja majko!”
0541 Jedni viču: „Ne pomaže majka,
0542 mač i sablja, i otac i majka.”
0543 Tukelinu razbili su vojsku,
0544 vas su sibjan Turci povratili.
0545 Pobježe im Tukelija bane,
0546 ufatiše Grgora serdara,
0547 uhvati ga Hodžić Ibrahime.
0548 Vratiše se u Kanižu Turci.


Izvor

Narodne pjesme muslimana u Bosni i Hercegovini, Iz rukopisne ostavštine Koste Hermana, redakcija, uvod i komentari Đenana Buturović, Sarajevo, 1966.