Boj za Sutormanom
Vino pila tri dobra junaka
U Krajično pleme gluhodolsko,
U Crmnici u zemlji pitomoj,
Jedno jeste Đukoviću Marko,
A drugo je Mihaljević Đuko, 5
A treće je Kuzmanović Vuko.
A kad su se napojili vina
O svačemu zbora zađedoše
A najviše o dobru junaštvu.
Progovara Đukoviću Marko: 10
„Počujte me oba pobratpma!
Evo doba minu nekoliko,
Da s Turcima vjeru ufatismo,
Među sobom kavge da nemamo:
Od čestitog dana Đurđevoga, 15
Do jesenskog dana Mitrovoga.
Al ta vjera ne traja za dugo,
Jera turci vjeru prelomiše,
Preko vjere biju Crnogorce,
Karučane ljute Krajičnike. 20
No vas molim da se poslušamo:
Da trideset druga sakupimo,
Pa pođemo gori Sutormanu
I čekamo Tuđemilske Turke,
I Šestane krvave hajduke. 25
Ako bi nam Bog i sreća dala,
Da se braćo, s njima udesimo
I krvava boja zametnemo,
Divni ćemo spomen ostaviti
I pogibšu braću pokajati!“ 30
Kad ga čuše dva dobra junaka
Pristadoše njemu na besjedi.
Ali reče Mihaljević Đuko:
„Čuješ Marko, naša harambašo!
Ja ću poći četu sakupiti, 35
Po izboru trideset momaka:
Koji mogu stići i uteći
I dočekat’ ranu bez leleka,
I ranjena ugrabiti druga;
Al’ kad budem Sutorman planini 40
Vi ćete mi braćo kabuliti
Da pozovem Suličića Muja,
Da junački megdan dijelimo,
Đe gledaju čete obadvije!“
Kad ga oba čuše pobratima 45
Obećaše da će pristanuti,
Pa on skoči na noge lagane
I trideset sakupio druga,
Iz Gluhoga dola malenoga;
Dovede ih na Markovu kulu, 50
Te se hladna napojiše vina.
Pa se mala četa podignula,
A pred njome do tri harambaše,
Dođe četa gori Sutormanu,
I na vodu Bašu počinula, 55
Vode pila hljeba založpla.
Malo prođe ne bi nekoliko,
Dokle Marka haber dopanuo,
Da se turska četa podignula,
Od krvava sela Tuđemila, 60
A pred četom harambaša Mujo,
I izišla za Lonac planinom.
Kad je Marko glase razumio,
Na lagane noge ustanuo;
I sa njime družina uzdana. 65
Kad se četa primače Turcima,
Tad zavika Đukoviću Marko:
„Drž se dobro, Suličiću Mujo!
Krijući ti udarati neću,
Pa ne reci da je prijevara!“ 70
Pa opali pušku dževerdara,
Put Turaka nagon učinio,
A za njime trideset momaka;
Al’ su Turci krvavi junaci,
Ni malo im umaknut’ ne šćeše 75
No se biju ognjem iz pušaka,
A Mujo ih sokoli iz glasa.
Al’ pokliknu Mihaljević Đuko:
„Ču li mene, Suličiću Mujo!
Ti se vazda po Krajini fališ: 80
Da te nema boljeg u Krajini,
A i mene ne kude junaci,
No ako te bula porodila,
Izađi mi na megdan junački,
Da junački megdan dijelimo 85
Đe gledaju obadvije vojske!“
Al’ se Mujo čuti ne čujaše,
No jednako sokoljaše Turke
I sipljaše oganj iz pušaka,
Na junačke mrke Crnogorce. 90
Kad to viđe, Đukoviću Marko,
Jatagana oštra izvadio
I u Turke juriš učinio,
U to turske puške zapucaše
Te mu desnu nogu salomiše, 95
Pade Marko na zelenu travu,
A Turci se na njega zagnaše
Da mu zgodnu odsijeku glavu,
Al’ se ranjen ne da sjeći Marko,
Nego često pali dževerdara, 100
A klikuje grlom glasitijem:
„Da li rodi Crnogorka sina,
Koji bi me danas ugrabio
Da me živa ne sijeku Turci?
Od Boga mu božja vjera tvrda, 105
Da ću njemu šćana dževerdara,
Što ga boljeg na junaka nema!“
Kad ga dobar junak razumio,
Iz Limnjana Kosoviću Marko
On potrča Đukoviću Marku, 110
I iznese njega iz Turaka.
Malo prođe ne bi nekoliko
Al’ Srbima dobra pomoć dođe;
Od Limnjana trideset momaka,
A pred njima Stanović Ilija, 115
Kako doše na Turke udriše;
S jedne strane Stanović Ilija
Sa njegovim valjanijem društvom,
S druge strane Mihaljević Đuko
S njegovijem društvom valjanijem 120
Rašćeraše kroz planinu Turke,
Ka’ sokoli crne vranetine;
Ćeraju ih Srbi kroz planinu,
Doćeraše selu Tuđemilu.
Živom vatrom selo pozdraviše 125
Pa se tada natrag povratiše,
Poniješe Marka ranjenoga,
I tri mrtve od Turaka glave.
Od P. M. iz crmničkog sela Gluhog dola
Iz zbirke Dionisija Mikovića.
