Borba državnog i revolucionarnog socijalizma u Francuskoj

Borba državnog i revolucionarnog socijalizma u Francuskoj Pisac: Dimitrije Tucović

Socijalistički pokret u Francuskoj pretrpio je za nekoliko poslednjih godina jaku krizu. Onaj mladi, bujni i napredi pokret devedesetih godina prošloga vijeka danas je malakstao i pocijepan. Jedan mnogo veći dio, bez partijske discipline i organizacije, zapao je u kolo drugih demokratskih frakcija; drugi, slab i mali, iznova počinje borbu za grupiranje sviju radnika u jednu nezavisnu radničku partiju.

Nazadak se osjeća ne samo u jednistvu i čvrstini pokreta i organizaciji već i u oduševljenju i uvjerenju. Mjesto revolucijonarne riječi Gedove[1], koja se borila u francuskoj skupštini, u njoj danas sjedi jedna grupa poslanika koja rijetko kad daje svoj glas za ili protiv; mjesto jednog pravog socijal-demokratskog programa, danas posotje dva razna pravca; mjesto revolucionarno socijalizma jako je izbujao državni socijalizam.

Ovo rasulo i nazadak francuskog pokreta tijesno su skopčani za posljednje događaje u Francuskoj, a naročito za stupanje socijaliste Milerana u kabinet Valdek-Rusoa - kabinet koji je, i pored svoje radikalno-demokratske socijalističke firme, dijelio simpatije i dobivao pohvale sve buržoazije, od modernih evropskih liberala pa do despotske Rusije i srpskih fuzionara.

Potrebno je da se i čitaoci Radničkih novina upoznaju sa prilikama u Francuskoj i istinskim stanjem socijalističkog pokreta. Utoliko je potrebnije, što svakog dana ponavljaju u buržoaskoj štampi nesporini uspjesi socijal-radikalnog ministarstva, koje je prestalo da sija u ružičastoj svjetlosti, kao što nedavno reče jedan svakodnevni list. A naročito da se pokaže koliko veze ima radnički pokret sa kabinetom Vladek-Rusoa, za čije je vlade njegovo rastrojstvo dostiglo svoj vrhunac.

I. SLUČAJ MILERANOV

Ministarstvo Valdek-Ruso došlo je na vladu da odbrani republiku od monarhističkih i reakcionarnih težnji nacionalista i klerikalaca. Uzimajući upravu Francuske u svoje ruke poslije Drajfusove afere, u kojoj je demokratsko-republikanska Francuka odnijela sjajnu pobjedu nad reakcionarnim elementima, njoj je stavljeno u zadatak da očuva tekovine mučnih napora i da se koristi onim što joj je kao pobjediocu pripadalo. U ovome ozbiljnome času demokrati i radikali morali su se obratiti i socijalistima za potporu, čak povjeravajući socijalisti Mileranu portfelj ministarstva trgovine. Iz principa, da su šire političke slobode neophodna potreba jačanju radničkog pokreta i širenju socijalisitčke misli u jednoj zemlji, socijalistima je valjalo založiti se za odbranu republike i političkih sloboda i potpomoći vladu koja radi na tome. Ali mjesto pomoći, koju je u ovim danima veoma kritičnim za republiku i političke slobode trebalo da ukaže socijalisitčka partija vladi Valdek-Rusoa, iskrslo je pitanje o stupanju socijaliste Milerana u buržoaski kabintet - događaj koji znači nemoć buržoazije i impozantnu snagu socijalisitčkog pokreta, kao što veli Lafarg, ali i događaj koji je bio od veoma kobnih posljedica za tu snagu njegovu.

Ogorčena borba koja se razvila u krilu socijalističkog pokreta u Francuskoj između dvije grupe: ministarske (Žoresove) i antiministarske (Gedove) iznijela je pitanje o stupanju socijaliste u buržoaski kabinet na dnevni red međunarodnog radničkog kongresa u Parizu 1900. Kongres je pretresao pitanje u načelu, bez obzira na francuske prilike i donio odluku ogromne većine, po kojoj stupanej socijaliste u buržoaski kabinet nije protivno socijalističkim principima, i da je ono, prema tome, pitanje socijalisitčke taktike; ali ono nikada ne smije biiti bez znanja i odobrenja partije. Međutim, stupanje socijaliste Milerana u kabinet Valdek-Rusoa izvršilo se privatnom inicijativom i na ličnu odgovornost. Tek poslije svršenog čina, ministar je dobio u žoresistima revnosne prisalice, a u gedistima vatrene protivnike. Ovo je bio poslednji i najači udar za socijalističku partiju. U međusobnoj borbi ovih dviju partija istoršena je snaga socijalisitčkog pokreta u Francuskoj.

Često se čuje da je ova borba lične prirode i da potiče iz lične mržnje vođa. Međutim, stvar stoji sasvim drukčije. Borba Gedove revolucionarne frakcije, koja je za danas, zahvaljujući specijalnim društveno-političkim prilikama u Francuskoj, u manjini, opravdana je i teorijski, i politički taktički. Od njene pobjede zavisi pobjeda revolucionarnog socijalizma nad državnim, zavisi budućnost socijalisitčkog pokreta u Francuskoj. Neosporno je da je zastranjenost Žoresova sa pravog puta i klasne borbe nesumljiv gubitak za pokret; ali neosporno je i to da se ujedinjenje i jačanje socijalističkog pokreta danas može izvršiti samo protiv Žoresa, nikako sa Žoresom, kao što tu skoro iznese redakcija Neue Zeit-a.

II. POKRET I SOCIJALIZAM

Jedina revolucionarna klasa u današnjem društvu jeste proleterijat; jer nesigurnost položaja koji on zauzima u društvu s kapitilističkom proizvodnjom i suprotnost interesa i osjećanja gone ga na vječnu borbu protiv njega; jer teret koji ga davi je kamen temeljac današnjeg društva, njegov raison d’etre. Druge društvene klase mogu se nadati čemu god od današnjeg društva, mogu očekivati ostvarenje svojih zahtjeva u društvenim reformama. Proleterijat, međutim, gleda svoje oslobođenje jedino u uništenju buržoaskog društva, u njegovu korjenitu proeobražaju. Socijalizam pak pobijedit će jedino s radničkom klasom; radnička klasa je po prirodi revolucionarna klasa; - I pobjeda je jedino na strani revolucionarnod socijalizma.

Veliki revolucionarni čin modernih vremena, veli jedan kritičar Turskog (Tur - grad u Francuskoj) programa, nije toliko stvaranje sve veće mase proleterijata razvitkom krupne industrije, koliko stvaranje jednog niza ustanova koje su upravljene protiv kapitalisitčkog režima, a koje stvara proleterijat. Sindikalne i kooperativne radničke organizacije za danas su glavna ubojna oruđa protiv kapitalizma, a za budućnost glavni elementi socijalističkog društva. Iz ovih čisto radničkih autonomnih organizacija rodit će se socijalističko društvo.

Ekonomske i političke organizacije proelterijata javljaju se kao neminovan rezultet postojećih društvenih odnosa. Krupna industrija, uništavajući sitno vlasništvo, uništava i sve prelazne redove između buržoazije i proleterijata i stvara provalu između njih. Buržoazija i proleterijat javljaju se, dakle, kao dvije društvene klase sa suprotnim interesima. Između njih započela se borba na svim poljima i proleterijat svoje ekonomske i političke organizacije ističe protiv svih ustanova današnjeg društve iza kojih se ušančila buržoazija.

Država je najopasniji neprijatelj radničke klase. Ona teži da uništi sve autonomne organizacije proleterijata, jer u njima gleda svoje odlučne neprijatelje. U njoj je oličena poltiička organizacija postojećeg društva; radnički pokret sa svojim organizacijama objavljuje novo društvo; borba između njih je neminovna.

Ovaj prirodni antagonizam između družave i proleterijata je uvjet za opstanak radničkog pokreta. Onoga dana kad nestane njega nestat će kod radničke klase klasnog instikta za organizaciojom nezavisne radničke partije i čisto radničkih ekomomskih organizacija, nestat će radničkog pokreta i socijalizma. Tada će slaviti pobjedu državni socijalizam. I tako težnja Žoresa i drugova da proletatijat uvuku u fuziju i stvore jednu veliku narodnu partiju - la democratie vulgaire postaje za radnički pokret u Francuskoj druga opasnost ne manja od prve. Socijalistima dužnost nalaže da se bore protiv dvogube opasnosti organizacijom čisto radničke, socijalno-demokratske partije.

Prema svemu ovome zadatak minimalnog program može se lako odrediti. Njega je Ged istakao u riječima da program treba da bude sredstvo da prikupi radničku klasu rasturenu po raznim buržoaskim partijama, da je odvoji od onih čiji su interesi dijametralno protivni njenim interesima, da je organizira u zasebnu silu sposobnu da uništi današnju društvenu sredinu. I Karlo Kaucki u svome djelu Bernštajn i socijalno-demokratski program veli da programi više služe da odvoje radničku klasu od najbližih buržoaskih elemenata nego od otvorenih neprijatelja.

Međutim, Francuska je sitnoburžoaska zemlja, bez jakih industrijskih centara, a sa veoma razvijenim protekcionističkim sistemom. Takva Francuska neobično je podesna za razvitak društvenog socijalizma. Krupna industrija još nije regulirala odnose klasa i jasno povukla liniju između buržoazije i proleterijata. To se jasno pokazuje u političkom grupiranju, gdje se se mogu vidjeti frakcije svih političkih boja, od krajnjih konzervativaca do krajnjih revolucionara.

Ove društveno-političke prilike čine Francusku neobično podesnom za Bernštajnovu politiku pomirljivosti i društvenih reformi. To se pokazuje u cijelom držanju Žoresove frakcije i provijava kroz svaki redak njenog programa, koji je usvojen prošle godine na kongresu u Turu.

Lagardel, urednik socijalisitčkog pregleda Le Mouvement Socialiste, ocjenjujući Turski program, veli da teorijski dio predstavlja neodređeno objašnjenje principa, a praktični dio pokazuje program reforma, gdje čovjek može naći sve osim socijalizma.

Radi boljeg poznavanja francuskog pokreta i Žoresove frakcije, iznijet ćemo u idućem članku u izvodu Lagardelovu kritiku Turskog programa.

III. REVIZIJA SOCIJALNO-DEMOKRATSKIH PROGRAMA I TURSKI PROGRAM

Francuska ima danas dva socijalno-demokratska programa. Jedan, program revolucionarnog socijalizma, bazira na principima marksizma i ne odstupa od drugih socijalno-demokratskih programa. Drugi je Turski program, program reformistički, predstavlja frakciju Žoresovu i teži novoj socijalisitčkoj taktici.

Politička uloga Žoresove frakcije i njegov Turski program jesu prvi pokušaji da se Bernštajnova teorija svede u praktiku. Oba ova socijalistička pisca napuštaju staru socijalističku misao i akciju: jedan se javlja kao reformator socijalisitčke akcije, drugi kao reformator teorije i principa. Osim toga, jedna zajednička osobina sviju kritičara marksizma jesu neobično velike pretenzije. Kao što je Bernštajn zamišljao da je on taj koji je došao na svijet da usavrši marksizam, da ga spase nedoljednosti, i da je on jedino razumio Marksa i Engelsa kako treba, više no ijedan njegov učenik, tako isto i Žores zamišlja: da je njemu pala u dio ta historijska uloga: da uništi stare programe, da otkrije nepoznatu istinu i da iz osnova obnovi socijalističku misao i akciju, kao što veli naš kritičar. Međutim, i Bernštajnov i Žoresov pokušaj, kao i većine kritičara markszma ma u kom pravcu, pokazuje ne napredak, usavršavanje teorije ili akcije, već nazadak, vraćanje na staro gledište.

Nijedan marksista - pa ni najrevnosniji od njih, nazvani ortodoksni - ne misli, kao što ni njihovi učitelji nisu mislisli, da je marksizam posljednja riječ nauke i da su ovi programi savršeni. Oni, naprotiv, drže da razvijanje života ne samo daje nove predmete za ispitivanje i nove probleme za rješavanje, već i nove teorije za rješavanje tih programa, i da, prema tome, mora doći čas revizije današnjih programa. Oni samo da sačekaju taj čas, i tada će uspješno izvršiti zadatak, za koji se danas kočopere reformatori, i neće se survati u najveći fijasko, kao što veli Lagardel. Oni će to izvršiti samo onda kada revizija programa uslijed samog društvenog razvitka postane jedna historijska potreba, a ne zavode se bilo kratkovodišću u procesu društvenog razvitka bilo raznim političkim i krtičarskim kaprisima. Takva revizija programa jeste jedan historijski čin motiviran životnim potrebama pokreta. Taj čin je ispunjen dosada u nekoliko mahova, ali ne od marksista revizionita, već od ortodoksnih marksista. Tako, na primjer, prošle godine na kongresu austrijske socijalne demokratije u Beču, izvršena je revizija Hajnveldskog programa. Revizuju su diktirale nove pojave i tendencije u društvu, koje jedan radnički program treba da obuhvati. Zato su Kaucki i Adler, tvorci prošlog programa, bili glavni suparnici u redakciji novog programa, koju je činio cio kongres. Interesantno je da je Žores svoj Turski program pročitao i prtoumačio za nekoliko sati i da je primljen, dok je novi austrijski program priman točku po točku sa velikom pažnjom i rađen šest mjeseci. Tako je Turski program od značaja ne samo za francuski socijalistički pokret već i za međunarodni, jer propas njegova objavit će propast i drugih takvih pokušaja i neosnovanost nove Bernštajnove teorije, kojoj oni čine ustupke.

U prošlom članku rečeno je što je zadatak socijalističkih programa i na kome se principu oni izgrađuju. Sada ćemo iznijeti nekoliko točaka u kojima Lagardel napada Turski program.

Po mišljenju našeg kritičara, dvije su karakterne osobine ovog programa: a) što nema ničega čisto socijalisitčkog; b) što je jedan običan program državog socijalizma.

U njemu se govori o demokratizaciji prosvjete, o demokratskoj i čovječnoj organizaciji pravosuđa - stvari koje traži i naprednija buržoazija. Da li onda može takav program odgovarati svome cilju da odvoji radničku klasu u jednu nezavisnu partiju? Te stvari socijaliste mogu tražiti i traže, ali one nisu principijelne, glavna, da se moraju unositi u jedan minimalni program. Što je potrebno da se jedan program nazove socijalistički, koji pretendira da će da iznese nove poglede, govori o uništenju senata, o zakonskim mjerama za obezbjeđenje tajnog glasanja, da traži najgrublje suzbijanje antirepublikanskog rada crkve, itd, itd. Sve ovo služi samo jednoj stvari: da približi proleterijat demokraciji i time da oslabi napadnu i odbrambenu snagu proleterijata.

U Turskom programu nema nijedne riječi o kooperacijama! Gotovo nema ni riječi o razvitku radničkih sindikata! Značaj proleterskih ekonomskih ustanova malo se ticao kongresista u Turu.

Turski program je nesumnjiv trijumf državnog socijalizma. To se naročito vidi iz njegovih izlaganja zadatka radničkih sindikata. Kroz njega se pokazuje težnja da se buržoaska država načini pokroviteljkom ciju sindikata.

Koliko su pisci Turskog programa bili zanijeti idejom državnog socijalizma vidi se i iz toga što su tražil ida država monopolizira nastavu. Međutim, dužnost je socijalista da što više oslabe utjecaj države na nastavu.

U vezi sa ovim Lagardelovim mislima o Turskom programu, a radi boljeg upoznavanja sa jačanjem državnog socijalizma u Francuskoj, iznijet ćemo u idućem odjeljku njegovo mišljenje o vladi Valdek-Rusoa.

IV. TEORIJA I DJELA VLADE VLADEK-RUSOA

Još su pisci Komunističkog manifesta, koji je izašao 1847. godine, odvojili napredniju buržoaziju od nazadnije i pokazali da proleterijat treba da potpomogne napredniju bužoaziju, kada se ona bori sa nazadnijom za šire političke slobode. Prema tome, francuski socijalisti trebali su da potpomognu vladu Vladek-Rusoa u djelima koja su zasluživala njihovu pomoć. Tada ta njihova pomoć ne bi bila uzrokom njihove vlastite propasti.

U prijašnjim člancima bilo je govora o tome kakav je položaj zauzimala jedna a kakav druga socijalisitčka frakcija prema vladi, i pokazane su za pokret kobne poljedice tog servilnog držanaj ministrovaca prema njoj. Bez obzira na to, da razgledamo sada da li je kabinet Valdek Rusoa zasluživao potporu socijalisitčke frakcije i ukoliko je zaslužiovao.

Ministarstvo Valdek-Rusoa, čija je politička borba bila: odabrana republike, pokazalo se krajnje slabo i popustljivo. To se pokazalo domah u početku njegove neodlučne demokratske karijere u amnestiji onih koji su pobijedili u Drajgusovoj aferi. Ovaj događaj, pored ostalog, obijeležava neizvjesnost protivurječnosti i sve veće ustupke reakciji ove ultrarepublikanske vlade. Borbu demokratske Francuske protiv militarizma, od čije je obijesti opasnost zaprijetila republici, dokazala je rehabilitacijom velikih starješina i slavljenjem pokolja u Kini. Kažnjavanje nekolko kaluđera i progornstvo Deruleda čine njenu bortbu protiv klerikalaca i nacionalista.

Držanje vlade Valdek-Rusoa prema socijalistima bilo je veoma preko. Ona je u više prilika protjerala i Francuske strane socijaliste samo zato što su se uzdali u njeno gostoprimstvo, a što nije učinila nijedna vlada prije toga. Ona je otjerala s univerziteta socijalistu Hervea, i time zadala smrtan udarac slobodi i nezavisnosti nastave.

Vanjska je politika dostojna njene unutrašnje poltiike. Dočekali smo danas rusko-francuski savez baš u trenutku kada u carajevoj imperiji, pravoslavnoj Rusiji, najsvirepiji pritisak kupa u krvi herojske i neumorne napore sviju onih koji se tamo bore za skoru revoluciju.

Prema radničkom pokretu ministarstvo Valdek-Rusoa imalo je naročitih obzira. Ono je težilo da mu ubrzga nove impulse, ali ne u korist radničkog pokreta. Sve što je uradilo jestda proširi oblast državne kontrole i njegovog autoriteta na štetu automnih organizacija proleterijata i socijalisitčkog pokreta. U tome mu lijepo izlazi u susret Turski program, što pokazuje očiglednu dekadenciju pokreta. Zato je dužnost sviju onih koji se bore da organizcuju proleterijat u nezavisne organizacije da mu z adobiju naova prava i usade novo uvjerenje i nov moral, da pozovu proleterijat protiv pokušaja državnog socijalizma. Utoliko prije što ti pokušaji potiču i od same vlade, koja ne može služiti u isto vrijeme i proleterijatu i buržoaziji. Treba samo pogledati u statistiku štrajkova u Francuskoj za vrijeme Mileranovog ministrovanja, pa da se vidi da ih je više ugušeno oružjem nego prije. Najzad, na koga je vojska izvođena u Šaloni u Martiniku?!

Takvoj vladi slijepo je služila ministarska socijalistička grupa. U svojoj zaslijepljenoj predanosti ministru Mileranu oni su gledali: da samo ministru ne nanesu neprijatnosti, da predstavljaju njegova djela kao idealna, da preuveličaju značaj nejgovih reforama ili projekata, da sakriju od proleterijata sve ono od politike vladine što bi po prirodi bilo protivno njegovom klasnom instiktu ili što bi mu osvijetlilo svijest - jednom riječju - da varaju i sebe i druge.

Za ovim je došla korupcija, svađa intrige, podozrenja, itd. U radničkim organizacijama uvuklo se podozrenje između najadekvatnijih i najvsjesnijih radnika. Nastalo je pravo rasulo u francuskom socijalističkom pokretu.

To su bile posljedice nesocijalsitičke akcije Žoresove socijalističke grupe. Ona je zbrkala akciju socijalista s akcijom vlade. Tražila je da zakiti socijalističkim imenom i ono što jedva može biti demokratsko. Time je spriječno normalno držanej socijalista prema ministarstvu Valdek-Rusoa - pomoći ga u korisnu rada, a boriti se protiv njega u mnogobrojnim momentima popustivosti i slabosti.

Zaključak. Socijalizam grupira radničku klasu na njenom vlastitom terenu. On budi kod nje svijest o nesavladljivom antagonizmu njenih interesa i kapitalisitčkog društva. On stvara nezavisnu radničku partiju i samostalne proleterske organizacije, koje sve više paraliziraju i preotimaju značaj države.

Ministerijalizam, međutim, slama duh mase. On pomjera težište radničke akcije. Ubije kod proleterijata uzdanje u njegovu rodđenu snagu i zavarava ga varljivim nadama u državu. Dokle je revolucionarni socijalizam doktrina borbe i energije, očekujući da sve dobije smao svijesnim naporima proleterijata, dotle je državni socijalizam princip malaksalosti i slabosti, koji se nada da ostvari posrestvom vlasti ono što sam nije u stanju. Prvi se razvija u zemlji bujne industrije; drugi, pak, je proizvod naroda čija je industrija u opadanju.

Željeti je što skorije ujedinjenje i oporavak francuskog pokreta, sa devizom revolucionarnog socijalizma: Oslobođenje radnika mora biti djelo samih radnika.

Izvor: Druga internacionala, Beograd, 1951.

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Dimitrije Tucović, umro 1914, pre 110 godina.