Bolnik
U tiho, mirno doba, kad anđô sanka lijeta
I nečujno krilom šumi poviše grešna svijeta,
Kad ciglog glasa nema da se otkuda čuje,
U sobi bolnik sjedi samcat, u tihom miru,
I oslabljenom rukom on željno grli liru,
Lagano žice dira i žice skladno bruje
Kao anđelski hor.
Al' kakav šum prohuja? - Gle! "Pod vijencem mirisni' ruža"
Pred bolnika blijeda sa neba anđô sleti
I blago zborit poče ta neba čista duša:
"Čuo sam tvoju liru; pjevô si pjesmu sreće,
Njom dizô narod sveti,
I tvoja duša nije nigda za tugu znala,
Al' sudba, eto, hoće da ti počupa cvijeće;
Ja sam anđeo tuge i žalim tebe mlada".
To reče, a suza čista mu s oka kanu.
Sad bliže bolniku stupi, u skladne žice dirnu,
I lira tužno zabruja kroz tihu ponoć mirnu.
Al' bolnik snagu skupi, pa živom riječi planu:
"Ta zašto zvuci tuge da teku s moje lire?
Srpske sam krvi ja!
Pa i oblaci nek se po mome nebu šire,
Viš' moje mlade glave; duša mi nema strave,
U njojzi nada sja.
Pjevaću pjesme one koje sa duše gone
Milog mi roda plač.
Ne, tužiti neću! Kô tvrda, jaka stijena,
Zavičaja mi milog snosit ću bola jad, -
Ja nisam slaba žena!
Hladno ću, ako treba, dočekat smrti mač!"
I na te žive zbore vinu se anđô gore.
A s crkvice malo zvono navijesti početak danka,
I sunce zlatno granu. Iz čudnog tog sanka
Trže se bolnik mlad.
U Dubrovniku, 29. decembra 1889.