◄   XX XXI Početak   ►

Sećam se. Bila je jesen, i to jesen na izmaku. Onda, kad se ne zna ni dan, ni noć, a uvek, sa sviju strana samo šušti i razleva se jednostavna, silna kiša. I to ona jesenska, mutna, krupna kiša. Takve jedne noći, kad se, sem te kiše i gustog mraka, ništa nije videlo zakucaše na našu kapiju noćni čuvari. Umro koji od tih prosjaka, božjaka. Ne pamtim ko beše, samo znam da ga mrtvog našli negde u jendeku, u kipti, i poneli ga. Pa, pošto je naša kuća bila prva od ulice a onako visoka, okrečena odudarala od gustog mraka i kiše, to ga doneli k nama. Stara majka se odmah diže. Nas, decu, pa n oca, preseli u drugu sobu a ona ode u gostinsku da je osvetli. Slugu posla da ide i javi po komšiluku ostalim starim, viđenijim ženama a sluškinji naredi da u kujni naloži vatru, u velikom kotlu ugreje vode i sve ostalo spremi što je potrebno za kupanje mrtvaca, a ona osta u velikoj, gostinskoj sobi da je rasprema, namešta. Ubrzo zatim počeše da dolaze iz komšiluka ostale stare žene, praćene slugama s fenjerima koji su im osvetljavali put pošto se od silne kiše i mraka ništa nije videlo. Svaka je od njih po nešto nosila. Neka vosak, sveće, tamjan, neka čisto, belo platno u koje će se mrtvac uviti.

— Umro? Bog da ga prosti! — govorile su ulazeći kod babe u osvetljenu, gostinsku sobu.

Zatim kad se sve iskupiše, odoše u kujnu gde je mrtvac bio odnesen. I pošto ga tamo okupaše, urediše kao svakog mrtvaca, uviše u čisto, belo platno, onda ga, ma da su se od starosti jedva one držale — ne dajući nikome od nas mlađih ni da gledamo a kamo li što pomognemo im — same one uneše u sobu. I pošto ga, ispod ikone, na belom čaršavu polako, nežno namestiše onda ga svaka, prekrstivši se, celiva u čelo, zapali mu sveće više glave, i posle se poređaše oko njega da sede, čuvaju ga. Da mu svaki čas brižno, kao svome rođenom, ispravljaju, nameštaju skrštene ruke, lice, oči, brišu, čiste ga i paze da više glave mu bilo sveća, bilo kandilo ne ugasi se.

— Eh, zar kadgod što znalo, popilo, okusilo, zaradovalo se... Leglo u čistu, meku postelju? Nikad, ništa! — kao izgovarajući se, što ga toliko nadgledaju, govorile bi.

I tako bi one cele noći presedele oko njega mrtvog, osvetljenog, pazeći, čuvajući ga i čekajući da dan osvane, da dođu muški, dovedu popa da ga očita, opoje i posle da ga u crkvu odnesu i sarane kao svakog drugog čoveka — domaćina.