◄   IX Paraputa XXI XII Copa   ►

Uvek u govoru, i to onom brzom, dokazivajući, kao kad se čovek pobije ili prisustvuje nekoj pogibiji pa odlazeći od nje, prestrašen, priča o tome, dokazuje... Takav, zanesen u tome govoru, svagda se viđao. Nestane ga, i to cele zime. Kažu da je tada obično u svome selu i da tamo radi, kao da se smirio, došao k sebi. Obilazio bi manastire, crkvišta, i tek jednoga dana opet bi se pojavio u varoš. I to uvek na jednom istom mestu, ulazu, dolazio je u varoš, isto onako zanesen u govoru, u dronjcima, visok, suv i sitna, crna lica.

Čim uđe u čaršiju, sluge, šegrti iz pojedinih dućana kao nekog svog davnašnjeg poznanika dočekuju ga. Zivkaju, šale se, dajući mu duvan i mešajući barut da bi posle kad u cigari bukne barut i oprži mu lice, bradu, on od toga preplašen, sasvim pobesneo, krešteći sumanuto da se cela čaršija uzbuni, počeo da ih juri, gađa kamenicama i to — smrtno. A to je šegrtima i bilo glavno. Pa da tako preplašen, pobesneo, celog dana posle krešti po čaršiji, juri.

— Izedoše me, braćo, izedoše!...

— Ko, Menko, ko?

— Asan-paša... — I zaprepašćeno počne da se dere i priča: — Ne li Begler-beg dođe po desetak!...

I onda bi nastala ona njegova zbrkana, ubezeknuta priča: o tom begu, o kupljenju njegova desetka u selu. A to bi nagnalo čaršilije da se sete njegove nesreće od koje je Menko tako šenuo, te da bi posle između se pričali: kako taj Begler-beg, Dok Menko bio mlad, tek se oženio, nov domaćin, kad je kupio desetak u Menkovom selu bacio oko na njegovu ženu. Menko sa još nekima uhvatio bega i izbio. Ovaj otišao, vratio se sa zaptijama, Menka vezao, kuću mu zapalio i na njegove oči obeščastio mu ženu kojoj posle odsekao glavu i bacio u krilo vezanom Menku.