◄   Sadržaj XXI II Manasije   ►

Jedna pada u zimu, druga u leto, pred letnjeg sv. Nikolu. A to je onda kad počnu prve trešnje da zru, i kad zemlja onako već uveliko zelena, počne da diše novim, letnjim životom. Ta je zadušnica najvažnija jer za nju vele: da se onda mrtvi, cele zime do tada zatvoreni gore, na nebu, puštaju tada s neba te da onako željni, gladni, siđu u svoje grobove i iščekuju da im toga dana njihovi živi, dođu na grob, prepoju ih, okade, zakite cvećem. I to mnogo. Ceo grob da im prekriju cvećem i drugim zelenilom, te kao da bi ih time opomenuli šta se ovamo, na zemlji, nad njima zbiva i događa. Pa pored toga da im još iznesu jelo, piće. I to opet mnogo. Jer će im to biti dosta za celo leto. Ono, istina, da se onima što su sad skoro umrli, iznosi na grob i razdaje još i svake subote i praznika, ali onima, starim mrtvacima, koji su već i po nekoliko puta prekopavani, njima se samo tada, na zadušnici, iznosi i razdaje, jer vele: oni, onako stari, odavna umrli, već i ne jedu. Dosta je njima posle samo pomen i molitva.

I zaista, na taj dan, njihovi, živi, dolaze im. Iznose im jela, pića i razdaju. Na taj dan, ma da muški ne idu na groblje, i čaršija je zatvorena. Od žena ne može da se prođe. Iz sviju maala, kapija i čaršije, stiču se i idu drumom što vodi groblju. Stare, poštapajući se, u praznična odela, sa svećama, zajedno sa obudovljenim snahama i kćerima idu napred, a iza njih nose sluge spremljena jela, piće. I to toliko, kao da će na groblju da godinuju. Cela kuća se iznosi. A još, pored toga, opet, svaki čas zastajkuju, osvrću se i vraćaju sluge da od kuće još štogod ponesu što su one zaboravile, a sad se, usput setile (a naročito je to ono što je pokojni za života rado jeo). I tako u povorkama, iz svih maala otiskuju se i žure ka groblju. A groblje nije daleko. Ono je odmah tu, blizu, do varoši. Ograđeno zidovima, sa crkvom u sredi od koje se samo njen ugnut krov i krst vidi. Veliko je i prostrano groblje! Kažu: da se četrnaest kolena ludi tu isposaranjivalo. A ovo, sada, petnaesto je koleno koje počelo da se saranjuje!

A čim se iziđe iz varoši i sagleda groblje odmah se oseti miris od tamjana. I, što bliže groblju, njegovim zidovima, tim jače iz njega tamjan, plač. Ponekad, čisto vas uplaši, kao preseče — te se trzate i zastajete, kakav iznenadan krik, cvilenje sa nečijeg groba. Ali ono odmah počne da pada i da se gubi u onoj opštoj tišmi od sveta i plača.

Na kapiju grobljansku ne može da se uđe. Ma da je ona velika, dvokrilna, na svod, uvek širom otvorena, ipak, kad se uđe, ne može od sveta: žena, dece, slugu, sluškinja koje s korpama jela na glavi i sudovima pića u rukama, zbijene, tiskajući se, jedva ulaze i razilaze se po grobovima. A groblje? Puno. Što kažu: čitava gora od grobova. Naročito oko crkve, jedno do drugo, pa i preko drugo — kao da žele da probiju zidove i uđu u samu crkvu — grobovi znanih ludi, bogataša, hadžija. Svuda upaljene sveće, tamjan. Na svakom grobu beli se prostrt čaršav, a po njemu poređano jelo, piće. Čelo groba kleče starije, matere, a u stranu mlađe: žene, sestre. I sve, unesene u plač, krijući lica o grob, plaču, nariču. Matere malaksalo, starački, a mlađe jako, zdravo. Plaču mnogo, i nekako raskomoćeno, jednako oko groba nameštajući se ugodno, slobodno kao kod kuće. I to valjda zato, što ima mnogo da se plače. Mnogo se nakupilo. Cele zime i proleća. Pa sve to ima da se isplače, izjada, iskaže mrtvima. Šta se u kući, od kako je on umro, dogodilo. Ko koliki porastao, oženio se, udao. Koliko puta on, mrtvac, u snu im došao, te se videli, razgovarali. Kakav je došao: ljut, prek. I zašta takav? I plače se dok god traje služba u crkvi. I zato, što bliže kraju služba, tim jači, užurbaniji plač. Jer čim se svrši služba, pop počne da prepojava grobove, prestaje plač, nastaje onda delenje, razdavanje jela i pića u pokoj duša. I to najviše prosjacima i drugim ubogim ljudima. Jer vele: da što se tad njima, za u pokoj duša mrtvih, dâ, da oni pojedu, popiju, kao da se samim mrtvima dalo, kao da se oni, mrtvi, digli iz grobova te sami oni jeli, pili, krepili se. I zato, čim se služba svrši, popa iziđe iz crkve, zacrni se njegova mantija preko grobova, tada sve uzavri od plača. Polete krici, praštanje, ljubljenje grobova. Tada počne ono čuveno cvilenje. Cvilenje koje se na sve strane čuje i čak u varoš dopire. A naročito cvilenje mladih matera za prvence. Praštajući se, one padaju kao u neki zanos, rasprostiru se po grobovima, viju, ljube, bacaju šamije.

Pop prepojava. Brzo, užurbano, da bi što pre prestalo to cvilenje, plač. Zaustavlja ih. Onde diže čas majku, staru, samu, koja već iznemogla od plača, poklopljena, tiho cvili; onde čas udovicu, sestru... I tako svuda. Po gde-gde bi, ali to retko, bio kakav muški. Udovac, sam, svi mu pomrli, pa mora on da im dolazi na grob, iznosi. Nakupovao simite, penjerlije iz furundžinica. Poređao po grobu. I, ukočeno, čisto očajno pogledom moli popu da što pre dođe do njega, prepoje, te kako bi mogao da ide, pobegne, ne sluša oko sebe više taj plač, cvilenje.

— Tugo, Mito, domaćine!

— Lele, sinko! Tugo čedo! Pa što mi se čedo u snu češće ne javljaš, ne dolaziš? Dođi, sinko, javi mi se, te majka bar češće da mi te viđa... — cvili već iznemogla majka.

Ali joj pop ne daje dalje. Brzo prepoje, očita, da bi se ona digla i, utirući suze, brecajući još od plača, počela da razdaje prosjacima, slepcima, kljastima. A naročito da gleda, ako koje slepo, kljasto prosjače liči po godinama na njeno umrlo čedo, ona da njega najviše gosti, poziva.

— ’Odi čedo! ’Odi ovamo! — I da ga dovodi. Pa, kao da joj sam sinčić ustao, da ga postavlja za grob, hrani ga, trpa mu i nudi. — Uzmi, uzmi sinko. Obiđi, kusni od ovoga. Najviše ovo uzmi. Dobro je to. Slatko je. Pokojno moje čedo, najviše mi je to volelo da jede. Uzmi sinko, uzmi čedo!

Pa da i ostale prosjake zove, i njima da razdaje. Svima da dâ a nikoga od tih prosjaka, božjaka da ne propusti. A njih je puno. Iz cele varoši, svih maala. Pa čak i sumanuti, poluludi. A naročito tada, na zadušnici. To im je kao neki njihov praznik. I dok traje plač, služba u crkvi, Dok ne počne da se prepojava i razdaje svi su oni tamo, na ulazu, oko porte. Tu Menko, Taja, Naza, Stevan, Ljuba... Svi oni. I, s obe strane ulaza, lepo poređani. Neki umiveni, zakrpljeni, s velikim torbama, bisagama u koje će jelo da meću i testijama za piće. I gledajući na groblje, slušajući pojanje iz crkve, čak se neki od njih i krste. Sumanuti već ne. Oni, onako polunagi, kao bežeći ispred nečega, grče se unezvereno i uplašeno gledajući na groblje, plač, upaljene sveće: A opet svi, svaki čas željno pogledaju i iščekuju kad će da se svrši služba i počne da se razdaje. Neki još od sad probiraju lepše, bogatije grobove. A neki, i to čuveniji, stariji prosjaci, imaju naročite svoje grobove obično kakve čuvene porodice kod koje oni uvek idu tamo i stalno, uvek kao gosti, za trpezom sedaju, jedu, piju.