Bog nikom dužan ne ostaje (Matica)

* * *


Bog nikom dužan ne ostaje

Pošetala duždevica mlada,
Od dvorova do bijele crkve,
Pred njom ide Maksa dete mlado,
Te joj nosi fenjer jasnu sveću,
Da on svetli kud mu majka šeta; 5
Za njom ide Kumrija robinja,
Skute nosi, da se ne urosi,
A rukave, da biser ne kruni.
Al’ govori duždevica mlada:
„Ao Makso, moje čedo drago, 10
Da lep ti si ti u struku majki,
Još si lepši u bijelu licu!
Da mi oćeš obljubiti lice,
Dala bi’ ti po duždeva blaga
I duždevu tananu košulju, 15
U njoj dužde pred gospodom šeće.”
Al’ govori Maksa, dete mlado:
„Ne budali, moja mila majko,
Ne budali, kad budala nisi.
Nit’ je bilo, niti može biti, 20
Da sin majki belo lice ljubi.”
Al’ govori duždevica mlada:
„Ako li mi ne obljubiš lice,
Ako li te ne opadnem babi,
Otpalo mi meso sa kostiju!” 25
Kad su ot’šli svome belom dvoru,
Al’ govori duždevica mlada:
„Ao dužde, dragi gospodaru,
Ti ne raniš za tebe izmenu,
Već ti raniš za tebe ortaka; 30
Ako li mi ne veruješ, dužde,
A ti pitaj Kumrije robinje. -
Kaži, Kumro, kao što je bilo!”
Al’ govori Kumrija robinja:
„Nisam čula, duždevice mlada, 35
Ja ne mogu ogrešiti duše.”
Razljuti se dužde gospodaru,
Pa povika svoga vernog slugu:
„Vataj konje u nove kočije,
Vodi dete na gornju planinu, 40
Priveži ga konj’ma za repove
Nek trzaju na četiri strane.”
Kad je sluga saslušao reči,
Vata konje u nove kočije,
Vodi dete na gornju planinu, 45
Priveza ga konj’ma za repove,
Trzaše ga na četiri strane:
Gdi j’ od Makse kapi krvi palo,
Tu se same užižale sveće;
Gdi je Maksa sam sobom panuo, 50
Tu se bela sagradila crkva. -
Razboli se duždevica mlada,
Na postelji za devet godina,
Pa doziva dužda gospodara:
„Aoj dužde, dragi gospodare, 55
Vataj konje u lake intove,
Pa me baci u to more sinje.”
Odnese je na to more sinje,
Moru baca, more je izbaca.
Al’ govori duždevica mlada: 60
„Aoj dužde, dragi gospodaru,
Zakopaj me u tu zemlju crnu.”
Uzima je dužde gospodare,
Zemlji baca, zemlja je izbaca.
Al’ govori duždevica mlada: 65
„Ao dužde, dragi gospodaru,
Nosi mene Maksimovoj crkvi,
Ne bi li mi oprostila grehe.”
Odnese je Maksimovoj crkvi.
Koliko je ugledala crkva, 70
Sama su se zatvorila vrata.
A iz crkve svetac progovara:
„Bolovala, duždevice mlada,
Bolovala još devet godina
Dok ti trava kroz kosti ne nikla, 75
Sitna sita oko grla bela,
Guje ti se oko srca vile,
A gušteri čarne oči pili,
U glavi ti zimu zimovali.
Ti si mene omrazila s babom!” 80

Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg


Napomena

  • Matica, IV, 31. X 1869, 30, 693-694.
  • Srpske narodne pesme, br. 1, iz zbirke Aleksandra Mušickog.
  • Napomena zapisivača: „Ovu mi je pesmu kazivao neki Stanko Cvejić, crkvenjak u Prvu, u Sremu.”

Reference

Izvor

  • Zoja Karanović, Narodne pesme u Matici, Novi Sad : Matica srpska ; Beograd : Institut za književnost i umetnost, 1999., str. 175-177.