Milo Jovović

Jedan čovjek bogat dva sina imao,
Pa će jednog dana mlađi preda nj'doći;
Da bi njegov dio pripadajuć' dao,
Jer namjeru ima po svijetu poći.

I ako se ocu to dopalo nije,
Što pripada tek, uzmi! – sinu reče,
Ovaj njemu: „zbogom“ i krenu čim prije,
Da u tuđem sv'jetu bolju sreću steče.

Ali ga je ona hudo poslužila,
Te da steče samo i zalogaj kru'a,
Zapade ga služba gorka i nemila,
Kod jednoga gazde prasadi da čuva.

Avaj mene jadnom! uzdahn'o bi tužno,
Kad god bi se sjeća' očinskoga stana:
Oh kako je ovđe, nemilo i ružno,
Kakvo mi je ruho i kukavna hrana.

Nije bilo dana, kad ne bi proplak'o,
Pa na jednom smisli i odvažno reče:
Zašto da ja trpim i patim ovako?
U mog oca može milost da se steče.

Međ' njegovim slugam' mjesto će mi dati,
I tu ne ću stalno osjećat' nevolju;
Ne mogu se sinom već njegovim zvati,
Jer se ne pokorih na njegovu volju.

Za malo je dana rodnom mjestu stiga',
Te se kući stidno primiče i bliži,
U srcu mu čežnja i najveća briga,
Kako da se ocu svome bolje poniži.

Al' ljubazni otac s daleka ga spazi,
Oh radosti silne oči k nebu diže,
Hitro k njemu stupi, na susret izlazi,
Blago mene! kliče, sin izgubljen stiže.

Pritište ga k srcu, grleći ga strastno,
Sin mu ruke ljubi i milosti traži,
Stisla mu se riječ, ne govori glasno,
Jer ne može savjest svoju da ublaži.

Tek se malo prenu iz zabune silne,
Umiljatim glasom govoriti poče:
Milosti su tvoje spram' sinu obilne
Jer m' opraštaš grijeh preljubezni oče.

S velikim veseljem u kuću ga prima,
Haljine mu daje, skupocjene nove,
Pa radosnu vijest navješćuje svima
Prijateljma svojim i na gozbu zove.

Starijemu bratu to godilo nije,
Što se u čast mlađeg to veselje zbiva;
Pa tu žalost svoju ne će da sakrije,
No je ocu svome očito kaziva.

Ja sam, oče, uvjek poslušan ti bio.
I tebi sam svagda pokoran ostao;
Pored svega toga, više ti je mio
Tvoj sin mlađi, što je u sv'jet zalutao.

Za njega si eto gozbu priredio,
A za mene nikad toga bilo nije,
On ostavi tebe, on je sagr'ješio,
Nek se zato stidi i od tebe krije.

O premili sine, ti si uvjek bio
Uza tvoga oca, - a tvoj brat zaluta,
Njega bijah eto jednom izgubio,
Pa mi bješe rana golema i ljuta.

A sada ga vidim u mojemu domu,
Nek je Višnjem slava, što mi ga povrati,
Veselje se čini danas sinu momu,
Jer očinska ljubav ne mož' da s' uskrati.


Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Milo Jovović, umro 1916, pre 108 godina.

Bar, Milo Jovović, „Golub“, broj 4., u Somboru, 15. februara 1908., str. 56. i 57.