Blago cara Radovana: O sreći (Glava 6)

Svaki čovek ima onoliko pameti koliko je potrebno da bude srećan, čak i da svoju sreću sam ostvari. Već je Dekart govorio da je od svega na svetu pamet još najpravilnije podeljena među ljudima, jer se, veli, ljudi razlikuju više po njihovom pamćenju i uglađenosti, nego po njihovom zdravom razumu. Nije normalno da se bude nesrećan. Dok je čovek mlad uvek je dovoljno lep, a kad ostari uvek je iskustvom dovoljno pametan. Nije zato normalno, nego sasvim retko, ni da se bude ružan ni glup. – Nesumnjivo, ljudstvu najviše nesreće prave glupaci. Najveća je beda što glupak ne zna da je glup, kao što ni rđav ne zna koliko je rđav; a svet bi možda bio spasen kad bi glupaci znali kakva su nesreća za čovečanstvo. Glupost je nesumnjivo u osnovi svakog poroka i zločina. Trebaće najzad glupog lečiti klinički kao opasnog bolesnika. Velika je nesreća društva i države što poroci dolaze odozgo, a glupost odozdo. Od rđavih se možemo odbraniti, ali glupak je jedini zločinac koji nas unapred obezoružava. Kad je Atina prestala biti Sokratova i Periklova, i postala Atina demagoga i prostaka, grad Kleona, Pizandra i Kleofana, onda je Platon propovedao kult intelektualizma kao spasenje društva, a Aristotel kult plemstva kao spasenje društva. Ali su prostaci i glupaci već bili uzeli maha, i rulja je konfuzno posmatrala propast države i katastrofu mudrosti. – Savremenici starog Katona su, naprotiv, smatrali preterano filozofisanje u Grčkoj kao glavne uzroke njene propasti. Jedan od razloga što je vojnički Rim uvek mrzeo filozofiju, bilo je to crno iskustvo Grčke. U drugom veku pre naše ere, rimski je senat naredio da se izgore knjige kralja Hume, zato što su senatori bili našli da u njima ima filozofije. Isti senat je malo docnije proterao filozofe iz Rima, smatrajući filozofiju za perverziju, donesenu sa strane; a Karakala je proterao filozofe iz Aleksandrije, novog filozofskog središta, da tu perverziju konačno istrebi. Ta mržnja na atinsku mudrost trajala je vekovima. U šestom veku hrišćanskom, Justinijan je ukinuo ukazom predavanje filozofije u Atini, i konfiskovao velika imanja filozofa platonista, koji su zatim pobegli u Persiju.

Ima ljudi koji celog života ne reknu nijednu glupost, ali ih urade hiljadu; a ima ljudi koji sve što reknu, prazno je, a sve što urade, mudro je. Čovek lenj voli da govori, a čovek od akcije voli da ćuti, i ne daje rečima nikakvu cenu. Reč je neprijatlj zamaha i poleta. Dovoljno je da jednu svoju nameru dvaput nekom izgovorite, pa da ona odmah za polovinu oslabi. Velike snage su ćutljive u čoveku, kao i u prirodi. Napoleon je, uglavnom, bio ćutalica.

Više čoveku zagorčavaju život nesreće kojih se boji da ne dođu, nego one koje su već došle i od kojih već pati. Od svih nesreća čovek se najviše plaši sirotinje koja je, međutim, najmanje čovekovo zlo. Mi celog života nešto čekamo, a nadati se, to je pomalo očajavati. Zato su stari mudraci propovedali, kao uslov sreće ništa ne čekati. Jedan od tvoraca stoicizma Stilpon, učitelj Zenonov, govorio je da je najveše dobro biti indiferentan i neosetljiv. Summum bonum animus impaties, kaže Seneka.

Evanđelje propoveda da treba voleti neprijatelja koliko i prijatelja; a hrišćanska teorija o mučeništvu uči da čovekovo izdržavanje nepravde jeste najbolji dokaz njegove ljubavi za pravdu. Grci su već isticali da je kazna jedan deo pravde, i prezirali su bol, čak i najrazumwnjiviji. Rimljani su podnosili pravednu kaznu s manje dostojanstva nego nepravdu: pravi krivci su umirali kukavički, a pravednici bogovski. Seneka je bio u izgnanstvu na Korzici, i odande slao pisma drugima u Rim, tešeći ih za ono za što je trebalo da oni teše njega. I pobedilac kralja makedonskog Perseja, slavni P. Emilijan, kojem su baš u mesecu njegovog trijumfa umrla dva sina, sam drži pogrebni govor tešeći Rimljane za ono isto za što su oni njega oplakivali. Ali ipak niko nije znao stradati kao hrišćanin, kojeg je sama vera učila da je stradanje na ovom svetu jedino iskupljenje za onaj svet.

Ima ljudi koji mogu da nesreću trpe celog života, i da se ne osećaju nesrećnim, kao što drugi podlegnu pod prvim nesrećama. Najviše stradaju sujetni i rđavi, a dobri i iskreni lako podnose bol. Stradanje je stvar fizička i stvar temperamenta; ali je stradanje i stvar duhovna: pitanje smisla o životu i sreći. Treba se već iz detinjstva učiti šta je sreća i nesreća, kao što se uči šta je dan i noć, jer se iz velikih primera u istoriji vidi da ima u srećama sićušnosti, a u nesrećama veličine. Antički mudraci su se bavili mnogim izvorima ljudskog stradanja. Epikur je govorio da je izvor naše ljudske nesreće u dve stvari: u strahu od smrti i u strahu od Boga. I zato je pokušao da dokaže da se ni smrti ni Boga ne treba bojati, pošto ne postoji ni smrt ni Bog drukčije nego u čovekovom mračnom uobraženju. Prema ovom, prisustvo božje mudrosti nije bilo ni potrebno pri stvaranju kosmosa. A pošto ne postoji sudija, ne postoji, učaše, Epikur, ni strašni sud, taj otrov ljudske misli i života na ovom svetu. Stoici su isto ovako bili slabo religiozni, jer nisu verovali u besmrtnost duše, niti u ma kakvu vrstu života s onu stranu smrti. – Platon je govorio da se bol ne da izbeći, ali se stradanje da suzbiti, govoreći svako svojoj bedi: “Dogodine neću misliti na tebe, jer te više neće biti.“ Platon dodaje da to isto treba reći i svakoj radosti. Istina, ovo vodi stanju u kojem ne bi bilo ni prave sreće, ni prave nesreće; ali u tome baš i jeste, misli Platon, cilj mudrosti: ukinuti suvišak i jednog i drugog.