Blago cara Radovana: O mladosti i starosti (Glava 4)

Mnogo puta merimo mladost i starost prema sebi lično; naročito prema tome koliko smo naših poznanika nadživeli. Ali smrt nije nikakva mera. Umire se ne samo od starosti, nego i od bolesti. Smrt od starosti je jedina normalna, ali se od starosti retko umire; a smrt od bolesti, koja je češća i najčešća, uvek je smrt pre vremena. U prvoj padamo u smrt zbog iscrpljene moći, a u drugoj padamo i kad smo u najvećoj snazi. - Ali se događa i da telo iznemogne dok je duh i dalje u najvišoj snazi; kao što se događa i obratno: da duh posrne i kad je telo još gigantski snažno. Mi smo eto zato preživeli naše prijatelje u životu, kao što smo ih mogli preživeti u brodolomu ili u zemljotresu, znači nezavisno od naše mladosti i naše starosti. Kao sreća, i smrt je slepa. Obe je, i sreću i smrt, čovek slikao na način da pokaže kako su ove dve najviše istine sudbine nerazumljive: Sreću je slikao vezanih očiju, a Smrt bez očiju. Čak ni čovekova volja za akciju nije nikakva mera za mladost. Bilo je mnogo ljudi koji su završili svoju sposobnost za akciju baš u godinama kad je drugi otpočinju. Moralna snaga čovekova ne zavisi od fizičke snage, i to je najveća naša sreća. Mnogi ljudi, tek izlazeći iz mladosti, osećali su potrebu za najvećom afirmacijom svoje ličnosti: u četrdesetoj su počeli svoju akciju i Platon, i sveti Avgustin, i Muhamed. Atinski general Fokion nije prestajao da se bije na čelu vojske čak i u svojoj osamdesetoj. - A volja i akcija, to je jedini život. Svakako, volja za akciju je toliko isto život koliko i spolna snaga, to je jedino merilo prostih ljudi. Ne ni samo prostih ljudi, jer ovde kao i u svemu čove kovom, žena stojeći u središtu svih sreća i nesreća, postala je i glavnim merilom čovekovog veka na zemlji. Ne znam ni za jednog filozofa koji je o svojoj starosti pisao s više melan^olije negr rimski stoik Seneka. On je na svom seoskom imanju prvi put saznao daje ostario, govoreći kako ga na selu sve opominje na njegsvu starost. Jednog dana, čuvar njegove seoske kuće uverava Seneku da su troškovi oko popravke letnjikovca bili potrebni, jer je kuća veoma oronula. A Seneka se najednom gorko seti da je tu kuću on svm zidao; znači da i zidovi njegovih godina već padaju... Platani na tom imanju izgledahu Seneki nešto zanemareni; i njihovo lišće opada ali se više ne obnavlja. Čuvar ga tad uverava kako je pazio da platane što bolje očuva, ali uzalud, jer su prestareli. A Seneka se seti da je te platane on sam nekad posadio... Najzad, Seneka spazijednog starca, potpunu ruševinu, kako sedi pred ovom istom njegovom kućom. - „Ko je doveo iz mrtvih ovog ovamo?" pita se Seneka. - „Zar me ne poznajete?" reče starac. „Ja sam Felicije, kojem ste vi nekad donosili igračke, i ja sam sin vašeg negdašnjeg čuvara Filosita; a bio sam vaše ljubimče..." - Ali srećom, Seneka je stoik, koji udarce prima mirno i ponosno, i koji zatim ide dalje. Stoga taj mudrac ovde dodaje kako je starost doba i mnogih zadovoljstava, kao što je to uostalom tvrdio i Ciceron. Ne mora se, veli, starac bojati smrti većma nego mladić. govori o nekom Pakuviju, razvratniku, i pijanduri koji davaše da ga svako ve^e meću u mrtvački sanduk, i da mu uz muziku kliču iste reči: „On je živeo! On je živeo!" - Seneka preporučuje i ozbiljnim ljudima da ovo isto čine. Treba, kaže Seneka, misliti svako jutro kako je ovo poslednji dan života, a sebi večerom ponoviti reči: „Ja sam umro! Ja sam umro!" - Kad se i sutradan čovek probudi ponovo živ, treba da veselo klikne: „Zadobih još jedan dan!" Samo tako će, mislio je ovaj mudrac, čovek osetiti šta je odista i zadobio svakim novim danom. - Čini mi se da su ipak Rimljani gledali na smrt s mnogo više straha negoli stari Grci, naročito sudeći po lamentacijama koje su bile ispisane na grobnim spomenicima. Štaviše, u Rimu se nikad ni za koga nije reklo: „Umro je," nego: „Živeo je." da ne bi spominjali strahotu smrti. Putovanje, to je danas velika uteha ogromnog broja sgaraca. Danas putuje svako ko ima zdravlja i novca, a putuju stari kao i mladi. Sretao sam po Egiptu i po Siriji na dromedarima vojske staraca i baba iz svih krajeva sveta; a naći ćete ih takve iste po svim okeanima, i po najvišim bregovima naše planete. Za ovakav slučaj se odista nikad pre nije znalo. Ljudi su čoveka nekad smatrali starcem i pre vremena. Čak i za vreme Luja XIV, svi Molijerovi ljubavnici imali su uvek ili dvadesetinu godina, ili još manje, a njihovi roditelji su smatrani starima, iako su bili stalno za roditelje uzimani ljudi od četrdeset godina. Istina, š u antičko vreme, ni u hrišćansko doba, nisu starci nikad dao danas toliko pazili da spoljašnje lepo izgledaju, i da imaju mladićko držanje, da sportom održe stas, i da negom sačuvaju zube i kosu. Viktor Igo je umro kad je imao preko osamdeset godina, a umro je sa svim zubima i celom kosom. Antički starci odista nisu mogli biti lepi, jer su bili najčešće ćelavi i redovno krezubi; niti su mogli imati herojski stav prema mlađima, kajoš vatreno oružje nije bilo postojalo, a kad se staračkom mišicom nije mogao starac boriti ravnopravno i sa mladićem. Zato je starac bio onda u svemu bednik. - Rimljani su se zato već u izvesno doba života sasvim povlačili iz grada, i išli da žive na selu: Scipion u Laternu, Ciceron u Tuskulum, Horacije i Mecena u Tibur, Dioklecijan u Salon, Plinije Mlađi na jezero Komo. Samo starost je mogla naterati i španskog imperatora Karlosa V da se povuče i svrši kao pustinjak u manastiru Svetog Justa, pošto je pre toga za njegovu mladalačku megalomaniju prolivana krv punih pedeset godina. Mislim svakako da nema dva nesrećnija primera staraca nego što su dva najveća vladara latinske krvi: Avgust i Luj XIV. Zaisga, ko se bude sećao njihove starosti, neće se nikad plašiti smrti ako dođe i pre vremena. Pun je veselosti prema životu duhoviti epitaf Simonida, antičkog grčkog pesnika, nekom bonvivanu: „On je dobro jeo, dobro pio, i puno se nagovorio rđavog o ljudima: ovde počiva Timokreon iz Rodosa." Ali su ipak njegovi zemljaci redovno slikali starost samo crnim bojama, i to većma grčki filozofi nego i grčki pesnici. Od latinskih pisaca niko s više užasa ne opisuje starost nego Juvenal u svojoj desetoj satiri. Starac je za njega nakaza, jer ima ružnu kožu, viseće obraze, duboke brazde. Svi su mladići među sobom različiti, takmičeći se u lepoti lica, snazi i gipkosti stasa: a samo su starci u svojoj bedi svi jednaki. Drhti im glas i udovi, nemaju kose, uvek su morskog nosa kao deca, i ne mogu bez zuba da mirno jedu svoj hleb. Ne znaju više odavna za ljubav, i cela noć ženskog milovanja ne bi starca oživela. Ali ni to nije sve. U teatru ne čuje glasove; jedva ako čuje i trube. Mora čovek da zaurla da bi ga starac čuo. Jedan je izgubio vid i zavidi čak i ćopavom. Sve ih boli, i na sve se tuže. Drugi ljudi im meću hranu u usta, koja drže otvorena, kao tić lastavice. I što još je gore od svega, kaže dalje Juvenal, to je što izgube i pamet. Starac se stoga ne seća više ni imena svojih robova, ni čoveka s kim je sinoć večerao, ni dece koju je sam rodio i odgojio. I kad starac najzad napravi svoj testament ne ostavlja ništa svojoj deci, nego sve samoj Fiali, bludnici, koja je godinama živela u prostitutskoj kući, i koja je starog zaludela svojim otrovnim dahom. - Najzad, Juvenal dodaje da čak ni starac koji uspe da sačuva svoju snagu, nije srećniji od drugih staraca: jer koliko se taj bednik napati sahranjujuđi ženu, i decu, i prijatelje, i poznanike. Cela starost prođe u crnini i u stalnom oplakivanju drugih. Čak i Homerov Nestor, kralj iz Pila, koji je živeo koliko i vrana, najzad kuka pitajući bogove kakvo im je zlo učinio da mu dadnu tako dug vek. A ni trojanskom kralju Prijamu nije služio njegov dugi vek nego da najzad vidi svoju Troju u ruševinama. Njegova žena kraljica, preživevši i njega, onako svirepa, počela je da laje kao kučka. - Tako govori Juvenal. Ali dodajemo ovde - za našu utehu - da su od vremena Seneke i Juvenala, promenile u našim očima svoj izgled i smrt i starost. Danas se ljudi manje plaše smrti nego ikad pre u istoriji. U viteškom srednjem veku su ratnici oblačili i sebe i konja u teški čelik, a danas se ljudi bore otvorenih grudi pred najvećim mašinama smrti, i pred otrovnim gasovima, i lete hiljade metara visoko u vazduhu, i spuštaju se u velike morske dubine. Čak se izlažu smrti samovoljno, u interesu nauke, i čak u sportu, i po ledenim polarnim predelima, i po ognjenim zemljama ekvatora. Nikad smrt nije izgledala sićušniji problem nego danas kada je život postao tako krupan zadatak. - Isto se ovako od vremena Seneke i Juvenala izmenilo i pitanje starosti. Moglo bi se reći da čovek ostari samo ako to sam hoće. Ima danas ljudi koji po velikim gradovima prožive ceo dugi čovečji vek, i ne osećajući da su stari. S ogromnim napretkom civilizacije, smrt je izgubila gospodarstvo koje je nekad imala nad ljudskim duhom. Odista, treba sebi stvoriti ne samo sredstva za život nego i ideju o životu. Hrišćanstvo nas uči kako šemu u veličini umreti, ali nas samo antička umetnost uči kako ćemo živeti u lepoti i spokojstvu; naročiti grčka umetnost, pošto je cela bila upućena da u čoveku razvije osećanje spokojstva na zemlji. - Primer pesnika Getea je bio naročito zanimljiv. Gete nije mogao da vidi u Italiji prerafaelitske slike, ni vizantijske mozaike, ni gotske ornamente, a, međutim, bio je sav zaluđen antičkim uzvišenim i smirenim delima u mramoru, ili grčkim uticajem u delima renesanse. On je zatim i celog života bežao od svega sumornog i jeJzivog koje je hrišćanstvo unelo u civilizaciju, a naročito se nije odvajao od Homera. Mirnoća i lepota Geteove strasti nije dolazila od njegovih gospodskih ministarskih sredstava za život, nego od njegovih ideja o životu. On je rado isticao u životu i pitanje dužnosti, kao uslov čovekovog opstanka, i verovao da život traži od čoveka svoja prava. Ali je bio uzvišen iznad svih nasilja društva, stavljajući sebe uvek iznad njega, ne zagorčavajući sebi dane sitnicama, i gledajući stalno u najvišu tačku; a samo je tim Gete i sačuvao večnu mladost i olimpijski mir. Čak je u šezdesetoj godini bio iskreno zaljubljen u mladu Minu, verujući daje to možda prvi put što voli; a posle sedamdesete je prosio ruku male Ulrike, verujući da će biti srećan muž. Iako je bio pisac pesme o Faustu, koja je gorka priča o usamljenosti genija, i pisca nekoliko drugih vrlo tužnih knjiga, Gete je ipak svoju ljubav za život uvek stavljao iznad svog osvedočenja o životu. Proširio je svoj život i svoje duhovne strasti do krajnje mere mogućnosti. Gete je bio srećan jer je bio hrabar; i živeo je koliko i Platon, jer je verovao što i Platon. Dve su stvari održale Getea večno mladim: antički ideal i ljubav za žene, dva najčistija izvora čovekove radosti. Međutim, možda ideja o starosti dolazi uvek većma od temperamenta nego od uverenja. Gete je inače bio čovek hladan, organizovan, pedantan, samoživ, ali i bez preterane sujete. Bio je dvorski čovek, ali u jednom malom dvoru, i društven čovek u jednom malom društvu. Takav nije bio elučaj Leonarda da Vinčija, najvećeg čoveka modernog doba, i koji je Geteu u mnogom pogledu mogao biti najbliži. Leonardo je bio preterano slavoljubiv, voleo zabave, ludovao za svečanostima, a gramzio za raskoši. I on je bio dvoranin kod kneza Lodovika Mora, veliki ljubavnik, sjajan kozer, duhoviti ironist, rođen čarobnik. Kao mlad, zanosio je svojom fizičkom lepotom, otmenošću držanja, plemenitošću srca, sveobimnom učenošću. Niko mu nije bio ravan. Na obali morskoj u Pjombinu sluša more, proučavajući po kojim se fizičkim zakonima valovi razbijaju o obalu, kao što je prema svom sopstvenom zakoniku udešavao akustiku po lombardskim crkvama. Na Lodovikovom dvoru svira u neku srebrnu liru koju je sam izmislio, a po severnoj Italiji kopa kanale prema svojim novim sistemima; podiže tvrđave prema svojim planovima, a po tvrđavama izliva topove kako ih je sam zamislio. Istovremeno kad po crkvama slika najlepše Hrista koji su dotle slikani, pronalazi mašinu za letenje. Zato je starost ovakvom čoveku izgledala najveća anatema bogova. Kada je iz Milana otišao da okuša novu sreću u Rimu, onamo je zatekao Rafaela kojem je bilo trideset godina, i Mikelanđela kojem je bilo četrdeset, dok je Leonardu bilo šezdeset. Rafaelo je bio božanski lep, bogat i ljubak, i govorilo se da je u njemu ujedinjen Platon i Hristos; a Mikelanđelo je bio ružan i neprijatelj Leonarda, jer gaje ematrao nepatriotom, ulizicom bogatašv, gramzivim za tuđ novac. Zato je Leonardo, kako Vasari priča, pred smrt pao u versku ekstazu, pričestio se i izjavljivao gorka pokajanja za svoje naučne misli; a testamentom je naredio tri velike mise i devedeset malih crkvenih službi, s puno popova i ogromnim brojem kaluđera. Sve se ovo događalo Leonardu u godinama života u kojim je olimpijski Gete osećao sebe najsvežijim, i počinjao skoro novu književnu akciju, i zaljubljivao se u žene. Leonardo je umeo sve, ali nije znao kako treba ostareti. Za sujetne ljude starost je najsvirepije iskušenje.