Blago cara Radovana: O ženi (Glava 11)

Žena ima više nežnosti, a čovek ima više dobrote; žena je velikodušna, a čovek je plemenit. Žena oprašta ali ne zaboravlja; čovek zaboravi i kada ne oprosti. Kad god je žena velikodušna, ona je to uvek prema čoveku, a nikad prema ženi. Čovek ima detinjstvo, mladićstvo i starost; a žena do kraja ostane dete, i, kao dete, sve smatra igračkom. Glupost je u prirodi, i najpametniji čovek ne uspe da tome uvek izbegne, ali žena je glupa samo po izuzetku. Na deset ljudi ima jedan uman, a na deset žena ima jedna glupa. Ljubomora je jedna forma gluposti. Na stotine ljudi nema ni polovinu koji su ljubomorni iz straha da ne bi izgubili ženu koju vole, nego su ljubomorni iz oholosti prema sebi, i iz straha da sami ne budu poniženi. Ima ih koji su uvređeni što ih je unizio drugi čovek, a ne što su izgubili svoju ženu. Zatim, ima ih koji su uvređeni samo zato što ih je ponizila njihova sopstvena žena. Međutim, svi ovi povodi dolaze iz gluposti. Ali, izvesno, čovek je najmanje ljubomoran iz ljubavi. Zato su ljubomorni samo ljudi okoreli egoisti. Žene egoista ne daje drugoj ženi ni čoveka kojeg i sama ona odbacuje. Jedan od hiljadu načina kojim čovek uspeva kod žene, to je kad se postavi između dva ženska egoizma. Ljubomoran je onaj koji hoće da bude voljen više nego što sam voli. U najvećoj ljubavi uživamo baš u onom što dajemo a ne u onom što primamo, kao kraljevi. Ljubomoran čovek, to je kao lakom siromah ili kao imućan cicija. Čovek u životu deli sve stvari na dobre i rđave, a žena na slatke i gorke. Žena u životu sve smatra za svoj nakit: kuću, ogledalo, sliku, stolicu, ulicu, psa i konja, grad i društvo, čak i čoveka kojeg voli. Znam jednu veliku rusku gospođu koja je imala nakita u biseru i briljantima što je vredeo četiri miliona zlatnih rubalja; a međutim, Kolumbo je za otkrivanje Amerike potrošio, prema računima koji se još vide sačuvani, svega četvrtinu miliona današnjih zlatnih dinara! Čak polovinu te sume utrošili su na popravku broda, što znači da je otkriće Amerike koštalo svega okolo stotinu i pedesethiljada franaka... Svakako, sve što okružuje ženu, manje je za nju od nje same, i sve je atribut njene ličnosti, koja je u sredini svemira. Da žena ne smatra sve za svoj nakit i svoje igračke, izvesno je ne bismo ni toliko voleli. Čovek voli u ženi ono što je detinjasto, jer samo detinjstvo daje iluziju mladosti, koja je za nas večna magija. Ako čovek napada ženu, to je jedino iz razloga samog spola. Kao zoološka fela, i spol je isključiv i samoživ. Ako i životinje mogu da misle, onda one imaju o nama, izvesno, isto rđavo mišljenje koje imamo mi o njima. U pogledu karaktera, postoje tri vrste žena: supruga, robinja i odmetnik. Ako nije supruga svog muža, ona je uvek supruga nekog drugog čoveka, i ovog će čoveka tražiti dokle ga ne nađe, a često ostaće mu verna i časna, i kada nije njegova žena. Žena bez sopstvene volje i personalnosti, to je žena stvorena robinja; ona je senka jednog ili drugog čoveka, ili čak obojice ujedno, uvek mučenica i uvek žrtva. A žena odmetnik, to je egoista koja ne voli nikog, niti je iko voli. Mesto volje ima prohteve; mesto ukusa, njene sopstvene načine; ona je zatočenik svoje ništavnosti; ona je malo žena a nimalo čovek; najčešće je dete i divljak za ceo život. Može da voli i da ne voli. Ruskinja kaže: možda sutra a možda nikad. Ovom tipu ženaodmetnika se najvećma približuje današnja evropska žena. Ona živi preko svoje volje u muževljevoj kući, gde jede i spava s njim bezradosno i bezžalosno, apatično i hladno. Ništa je osobito ne zadržava da ostane gde je, ili da ode sasvim drugde, gde bi bila isto tako usamljena i nepristupačna. Mnogo je manje ljubavi na svetu nego u literaturi; u jednom romanu ima više ljubavi nego u jednom velikom gradu. Ne čekajte nikakvo dobro od ženine pameti, nego samo od ženinog srca. Ja pamet čoveka računam po onom šta kaže, a pamet žene po onom što ne kaže. Možda sam već napred pomenuo:žena moral smatra estetikom a čovek logikom; a to znači da je moral kod nje u osećanju, a kod njega u glavi. Zato je žena moralnija nego čovek. Ali je još kanda opštija i sigurnija podela žena na ova tri tipa: supruga, ljubavnica, majka. Često se u jednoj istoj ženi nađe ljubavnica i majka; a često surpuga i majka; ali najređe supruga i ljubavnica. Skoro nikad nisu sva tri tipa ostvareni u jednoj istoj ženi; a da su ostvareni, to bi bio odista vrhunac božje mudrosti i božje ljubavi za čoveka. Žena ljubavnica i žena majka, to su žene instinkta, gde posredi nema ničeg isključivo čovečanskog, što ne bi postojalo čak i među nižim zoološkim felama. Dobra majka se nalazi čak i među zverovima, a dobra ljubavnica među pticama i među insektima. Skoro u najvišem broju slučajeva, žena je ili samo supruga, ili samo ljubavnica, ili samo majka. Francuskinja nije supruga nego ljubavnica i majka; Talijanka je supruga i majka; Španjolka je majka a Ruskinja je ljubavnica. Srpkinja je od svih drukčija: kad je najčistiji tip, ona je čoveku sestra. Stvarno, žena ima dve svoje misije na zemlji: da bude majka i da bude supruga. Ona je od prirode stvorena da bude majka, a samo je ljudskim zakonima naterana da bude supruga. Zato se žena skoro uvek odazove svojoj prvoj dužnosti, prema božanstvu i prirodi, a prilagođava se, sa manje ili više uspeha prema zakonima braka koji su ustanova čovekova. U toj vezi s prirodom, ona je velika i moćna; ali u toj vezi s čovekom, ona je slaba i često bedna, a zato i lažna. Prva njena misija je instinktivna, a druga razumna; prva nerasudna i mračna, a druga svesna i zato labava. Stoga se može istovremeno biti savršena majka ali rđava žena, jer su to dva razna puta i dva razna zakona. Žena je najviša u svojim bespolnim ljubavima; u ljubavi majke, sestre ili kćeri čovekove. Stari grčki tragičari su dali izvanrednih primera ovakvih ljubavi; one su i danas uzbudljivije nego savremena književna intriga ljubavnika i ljubavnice. Bilo je u antičkoj tragediji supruga koje su se takmičile u svojoj ljubavi ne samo sa ljubavnicama svojih muževa, nego čak i sa ljubavlju muževljevih roditelja za svog sina. Alekstida je umrla za svog muža da bi pokazala da ga voli većma nego što ga vole i njegovi roditelji, pošto ona odlazi s njime u smrt, a njegovi roditelji ostaše posmatrači, nemajući srca da i oni umru zajedno sa svojim sinom. Euri pid je od ove ljubavi napisao dramu, a Platon je pominjao ovaj slučaj u svojoj poznatoj teoriji o ljubavi. Ljubav kćeri i sestre se vidi u samoj Antigoni koja je dignuta do božanstva. Ljubav između brata i sestre je kod Grka dignuta do hrišćanske čistote. Ovo je tim uzvišenije što su se u tim istim stolećima persijski kraljevi ženili svojim kćerima i sestrama, kao i u faraonskom Egiptu, i kao mnogo docnije u ptolomejskom Egiptu, gde se Kleopatra bila udala za svog brata, kralja egipatskog. Ljubav između brata i sestre, tu uzvišenu ljubav dvoje mladih, koja je tako čista od svakog nereda spola, opevala je, sa grčkom uzvišenošću, još samo srpska narodna pesma. Prema ovoj čistoj ljubavi, izgleda da je svaka druga ljubav između čoveka i žene samo jedno fizičko slepilo, ili računsko prijateljstvo: jer svako od ovih dvoje ljubi na svoj način, u svoje vreme iz svojih razloga, sa svima protivrečnim sukobima pameti i krvi. U španskom Romanceru, mlada Himena, koja je najpre molila kralja da kazni Don Rodriga, ubicu njenog oca, docnije moli istog kralja da joj dadne Don Rodriga za muža, jer mladi hidalgo prolazi svaki dan ispod njenih prozora. ("Kako je lep ubicamog oca!") Čim žena počne da istinski voli čoveka, onda ga voli pomalo kao majka: tepa mu sitne i slatke reči; boji se za njegovo zdravlje, i utopljuje ga; i brani mu da pije, ili da odveć puši; i strepi od hiljadu prilika i stvari koje bi mogle da mu učine kakvo zlo. U najvišoj ekstazi srca, žena prestaje biti ženka, a postaje dobra majka i nežna sestra. Na ovoj sublimnoj i jedinoj tačci dva protivna i protivnička spola dolaze do idealnog izmirenja. Sve do te tačke su ti spolovi u stalnim sukobima, isključujući Se duhovno i duševno, i ne dodirujući se nego samo fizički. Čovek i žena se izmiruju samo u ljubavi čistog srca, i u ljubavi bespolnoj, odakle izbija iskra poezije, koja je magija sveta, sunce sunaca.