Bilješke o porijeklu pjesama, autorima, kazivačima i načinu sakupljanja građe
BILjEŠKE O PORIJEKLU PJESAMA, AUTORIMA, KAZIVAČIMA I NAČINU SAKUPLjANjA GRAĐE
1. Sa planine vjetar duva. Pjevala se na Kordunu do Drugog svjetskog rata. Zapisao Stanko Opačić u svatovima D. Simića u Mlakovcu, bivši kotar Vojnić.
2. Vrani se konji igraju. Pjevala grupa pjevača iz Tušilovića. Snimio Stanko Opačić, a u Perni, bivši kotar Vrginmost, snimio i Pero Roknić, pukovnik JNA.
3. Na granici vatra gori. Stara graničarska pjesma. Bila je omiljena pjesma Radovana Vujića iz Tušilovića. Pjevala se do Drugog svjetskog rata po cijelom Kordunu, na istu melodiju kao i pjesma „Na Kordunu grob do groba“. Pjevao Mića Malić iz Koranskog Brijega, bivša općina Vojnić, i drugi. (Snimljena na magnetofon.)
4. Po Bugarskoj krv se lije. Kazivao Đuro Đipalo iz Tušilovića, star 88 godina. On kaže da su ovu pjesmu pjevali u osnovnoj školi u njegovo vrijeme, oko 1890. godine. Učitelj mu je bio Bajo Novković.
5. Ostav’ momke, mole te đevojke. Pjevala Draginja Opačić iz Tušilovića. Zapisao sin Stanko Opačić. Sasvim slična pjesma nalazi se u zbirci „Srpske narodnie pjesme“ Nikole Vegovića na 152. strani. Zagreb, 1885. god.
6. Nema prava u tuđa vladara. Kazivao uz gusle Dragić Mandić, guslar iz Johovice. (Vidi o Mandiću tekst uz pjesmu pod br. 150).
7. Graničari čuli kukavicu. Pjesma je uzeta iz Begovićeve zbirke „Srpske narodne pjesme“, knj. I, etr. 142, Zagreb, 1885. god.
8. Austrijo, prokleta galijo. Isto kao pod br. 1.
9. Pod Kladušom, pod bedemom. Omiljena pjesma Janka Blaževića iz Tušilovića. Pjevala se na cijelom Kordunu, a pjeva se i danas. Sličnu pjesmu snimio je u Perni 1947. god. Pero Roknić, pukovnik JNA.
10. Car caruje, graničar ratuje. Stara graničarska rozgalica. Najčešće je pjevao Radovan Vujić iz Tušilovića. Zapisao Stanko Opačić.
Rozganje spada među najstarije načine pjevanja na Kordunu. Najčešće se tako pjevalo u svatovima. Kod rozganja uvijek pjeva samo jedan a ostali prate.
11. Austrijska potoiula lađa. Pjevala se za vrijeme prvog svjetskog rata, u zelenom kadru. Kazivao Milić Cvijanović iz Brezove Glave kod Tušilovića.
12. Ratiikova vjera. Kazivao Miloš Grijaković — starješina, iz Tušilovića. Autor je nepoznat. Pjesma je dragocjen primjer odnosa vojnika-graničara prema vjeri i pobožnosti.
13. Ranjen junak u gorici leži. Kazivala Dragiša Opačić iz Tušilovića 1927. godine, zapisao šen sin Stanko Opačić.
14. Core Karlo i carice Zita. Pjevao zeleni kadar od 1917. do 1918. godine. Kazivao Simo Đurić iz Donjeg Budačkog. Zapisao Stanko Opačić.
15. Zeleni se lišće borovo. Od vajkada se pjeva na Kordunu i štampana je u više zbirki.
16. U toj čarnoj gori silna vatra gori. Pjevala se na Kordunu još za vrijeme prvog svjetskog rata. Donijeli su je vojnici iz Srbije. Po kazivanju Mihajla Simića iz Mlakovca. Zapisao Stanko Opačić.
17. Potamnila naša zv’jezda sjajna. Spjevao guslar Srdić iz Dugog Dola. Pjesma je nastala 1918. godine poslije Solunskog procesa kad je regent Aleksandar Karađorđević strijeljao s Apisom i Radu Malobabića, Kordunaša koji je na veleizdajničkom procesu u Zagrebu 1909. godine proglašen izdajnikom Austro-Ugarske. Srdić i drugi Kordunaši shvatili su tu presudu kao zločin tadanjih srpskih vladajućih krugova, a posebno regenta Aleksandra. Guslar Srdić znao je napamet mnogo pjesama iz Vukovih zbirki.
18. Srbin se muški bori. Zapisao 1967. godine Pero Roknić, pukovnik JNA, u Perni, Vrginmost.
19. Zeleni se po tom dolu trava. Prastara graničarska pjesma, toliko omiljena da se do drugog svjetskog rata pjevala na svakom veselju po cijelom Kordunu.
20. Pjesma čuva spomen na junake. Ovu pjesmu snimio je u Perni Pero Roknić, pukovnik JNA, a pjevala se do drugog svjetskog rata po cijelom Kordunu.
21. Zora sviće dan se bijeli. Isto kao pod br. 19.
22. Gusle u tuđini. Ovu pjesmu kazivao je Timo Cikuša iz Udbine — Sjeničaka. Autor je guslar Timotije Dakić — „Amerikanac" iz Utinje. Bio je 30 godina na radu u Americi i vratio se oko 1929. godine i uskoro umro. Kad je pošao u Ameriku, ponio je sa sobom gusle i cio život se nije odvajao od njih. Nije polazio školu, ali je dobro čitao i pisao. Iz Amerike je pisao rodbini pisma u stihu (što je bio čest običaj Kordunaša).
Timo Cikuša je sačuvao tri njegove pjesme. Pored ove, to su još pjesme pod br. 154 i 155.
Na Kordunu bilo je mnogo pjesama koje su nastale na ovaj način, ali su ih ljudi uništavali, jer su ih zbog njih progonile austrougarske vlasti. Moja majka je imala brata i dva sestrića u Americi. Oni su joj 1913. godine slali pisma u čijem je gornjem uglu uvijek bila srpska trobojka i nekoliko stihova kao moto. Takvih stihova i sada se sjećam. Na primjer:
Sa Balkana zora rudi,
Minuo je ropstva san!
Pod Balkanom ris se budi,
To slobode sviće dan!
Pisali su joj i cijela pisma u stihu, ali je sve to ona uništila 1914. godine, kada su žandarmi vršili premetačinu po srpskim kućama.
23. Ćevojka čeka dragog. Ovu i još velik broj pjesama u ovoj zbirci kazivala je Danica Živković iz Brezove Glave kraj Tušilovića. Rođena je 1912. godine u porodici poznatih pjevača. Njen otac Stanko i brat Milivoj bili su na glasu kao pjevači. Oni nisu stvarali pjesme ali su znali napamet bezbroj pjesama koje su pjevane po Kordunu. Danica mi je 1947. godine kazivala preko 50 pjesama. Osim toga, ona je u društvu s Anđom Blažević i Darom Cvijanović otpjevala oko 20 pjesama u magnetofon, onako kako su ih one pjevale još kao djevojke, prije 35 godina. Ove tri, sada 55 godišnje žene, znatno su obogatile ovu zbirku.
24. Poranila Jagoda na vodu. Isto kao pod br. 23.
25. Mlad se Milan oženio. Kazivala Anđa Blažević iz Tušilovića.
26. Poturči se kuća Brankovića. Isto kao pod br. 23, a slična pjesma je štampana i kod Begovića u pomenutoj zbirci.
27. Bula mlada ostaće boljemu. Otpjevao uz tambure 1968. godine Simo Rajić iz Dugog Dola, Vojnić, i njegova sinovka Ranka Rajić.
28. Rod rodila trešnja, višnja. Kazivala Jelena Popović iz Tušilovića, sada stara 70 godina. Ona se sjeća da je to bila omiljena pjesma Miloša Čuturila i mnogih njenih vršnjaka u mladosti.
29. Zora zori, rosa rosi. Isto kao pod br. 23.
30. Draga moja, ti si na daleko. Zapisao prof. Mile Dakić iz Vojnića, u svatovima u Radonji 1968. godine.
31. Moj je dragi na bojištu. Kazivala Danica Živković iz Brezove Glave, a pjevala se po cijelom kordunu do naših dana.
32. Bez dragog sam ja ostala. Isto kao pod br. 31.
33. Tužan Jovo po granici gieće. Sjećam se da se ova pjesma pjevala još između dva rata.
34. Kad mi dragi ode na vojnicu. Isto kao pod br. 31.
35. Misli na me, dragi moj. Isto kao pod br. 31.
36. Imala sam brata i dragoga. Isto kao pod br. 31.
37. Vojnić, Glina — to su saveznici. Graničarska koračnica koju je otpjevao u magnetofon Mića Malić iz Koranskog Brijega. Istu pjesmu snimio je u Perni i Pero Roknić, pukovnik JNA.
38. Mene mama jabukama rani. Isto kao pod br. 31.
39. Vijalo se vito pero. Snimio u Perni Pero Roknić, pukovnik JNA.
40. Lijepa moja goro zelena. Isto kao pod br, 31.
41. Kiša pada i po malo sn’jega. Kazivao Dušan Rkman, penzionisani major JNA iz Perne, a ista ova pjesma pjevala se i u Krstinji.
42. Kupi mi, babo, volove. Isto kao pod br. 31.
43. Pjevaj, grlo, nek te čuje lilo. Kazivala Milka Ilić-Livada iz Primišlja, bivši kotar Slunj. Pjevala se i oko Vojnića.
44. Kod majke su najmiliji dani. Pjevale žene na proslavi 8. marta 1968. u kući Stanke Pavić-Trbović u selu Radonji kod Vojnića a zapisao prof. Mile Dakić.
45. Jovo kiti dragoj vrata. Isto kao pod br. 44.
46. Zvoni zvonce, Milan čuva ovce. Kazivala Danica Živković iz Brezove Glave kod Tušilovića sa drugaricama.
47. O, moj dragi, ogledalo sjajno. Isto kao pod br. 46.
48. Čuvam ovce a dragi volove. Isto kao pod br. 46.
49. Dođi dragi kad ti se ne nadam. Isto kao pod br. 46.
50. Oj, vrančiću, dobro moje. Kazivao Đuro Đipalo iz Tušilovića, star 88 godina.
51. Cv’jeće moje, što po gori rasteš. Isto kao pod br. 31.
52. Nije blago ni srebro ni zlato. Isto kao pod br. 31.
53. Neke cure dukati udaju. Isto kao pod br. 31.
54. Oj, đevojko, dušo moja. U ovoj verziji je ova pjesma pjevana po cijelom Kordunu, a ima varijanata i kod Vuka Karadžića i Nikole Begovića.
55. Malena sam, al’ sam od plemena. Isto kao pod br. 31.
56. Oj, Korano, tija vodo ladna. Kazivala Danica Živković iz Brezove Glave kod Tušilovića, a nalazi se i u pomenutoj Begovićevoj zbirci od 1885. god.
57. Ja sam, majko, curu zagledao. Zapisao Stanko Opačić 1949. godine u svatovima u Veljunu.
58. Sjedi Dane i preslicu giara. Kazivao Simo Đurić iz Donjeg Budačkog, općina Krnjak. Pjesma se odnosi na stari običaj na Kordunu da mladoženja prije ženidbe obavezno sam izradi mladoj preslicu, vreteno i drugi pribor za ženski ručni rad. Taj običaj se održao sve do drugog svjetskog rata, npr. u Drežnici i još ponegdje, dok je oko Vojnića iščezao još u prvom svjetskom ratu.
59. Oj, mladosti, najmilije doba. Kazivala Milka Ilić-Livada iz Primišlja, bivši kotar Slunj. Zapisala 1968. godine Milkina ratna drugarica Sofija Pavičić-Maša.
60. Oj, đevojko, srce moje. Pjevala se u Tušiloviću i široj okolini, a sličnu pjesmu snimio je i Pero Roknić u Perni.
61. Sama sam izabrala dragog. Isto kao po dbr. 59.
62. Mila majko, evo mi prosaca. Isto kao pod br. 31.
63. Momak Ne me žaliti. Isto kao pod br. 31.
64. Nema ljubavi bez tuge i bola. Isto kao pod br. 31.
65. Za đevojkom srce gine. Kazivala Jelena Popović iz Tušilovića. Zapisao 1968. godine Stanko Opačić.
66. Volio sam lijepu đevojku. Kazivala Draginja Opačić i Ana (Miloševa) Đipalo. Zapisao Stanko Opačić.
67. Ljubav je bbla a ne šala. Isto kao pod br. 59.
68. Oj, kišice, ti neoro moja. Isto kao pod br. 65.
69. Pjesma o javoru. Isto kao pod br. 65.
70. Komšinice boga ne gledala. Isto kao pod br. 31.
71. Oj, mjeseče, ti odavno znadeš. Isto kao pod br. 31.
72. Od svih si mi draža i milija. Zapisao prof. Mile Dakić, u svatovima u Radonji kod Vojnića. Sličnu pjesmu zapisao je i Pero Roknić u Perni.
73. Igra kolo i u kolu Gojko. Pjevala se do drugog svjetskog rata u Tušiloviću.
74. Veseli se Bosno, zemljo ravna. Pjevala se na Kordunu do drugog evjetskog rata, a nalazi i u Begovićevoj zbirci na 107. strani. (Zagreb 1885. god.).
75. Kolo pjeva. Pjevana južno od Slunja. Kazivao Joso Jančić iz Slušnice, bivši kotar Slunj. Zapisao 1968. godine Petar Zinaić iz Slunja.
76. Đevojčice žito žanju. Pjevala se u cijelom Kordunu do drugog svjetskog rata a uzeta je iz Begovićeve zbirke.
77. Kolo. Isto kao pod br. 76.
78. Opilo se mlado momče. Kazivao Miloš P. Ljepović-Starješina iz Tušilovića, zapisao Stanko Opačić.
79. Vrijedna žena najveće je blago. Isto kao pod br. 78.
80. Lijepo selo ta Široka Rijeka. Zapisao prof. Mile Dakić u svatovima u Krstinji.
81. Tušlovačko ravno polje. Bilo mi je deset godina kada sam prvi put čuo ovu pjesmu kod crkve u Tušiloviću. Pjevali su je petoro braće Čuturila, na glasu pjevači. Međutim, tek kasnije sam čuo priču o nastanku te pjesme: U kolu je igrala kćerka Save Velimirovića, ljepotica u koju su svi momci bili zaljubljeni. Bila je iz siromašne kuće i imala je đerdan od samo 50 dukata, ali se na to niko nije obazirao. U nju se zaljubio i neki lijep momak, ali bolestan od neizlječive bolesti (epilepsija). On je bio svjestan svoje tragedije (mladić s takvom bolešću teško se mogao oženiti) i ispovjedio je svoju tajnu nekom svom drugu. Iz te ispovijedi Čuturile su napravili pjesmu.
82. Golub guče, golubica neće. Kazivala Dara Cvijanović iz Tušilovića.
83. Mjesečina, moga dike nema. Isto kao pod br. 82.
84. Od puške su rane samo šala. Pjevale žene na proslavi 8. marta u Radonji, bivši kotar Vojnić. Zapisao prof. Mile Dakić iz Vojnića.
85. Skoro sam se mlađana udala. Isto kao pod br. 84.
86. Iz Bosne je soko doletio. Pjevala se u Tušiloviću a slična pjesma nalazi se i u pomenutoj Begovićevoj zbirci.
87. Ćever i snašica. Kazivale Danica Živković, Dara Cvijanović i Anđa Blažević iz Tušilovića. (Vidi tekst uz pjesmu br. 23).
88. Čobanica Mara. Isto kao pod br. 87. Pjevala se u mom djetinjstvu u cijelom Kordunu.
89. Ćera ovce đevojka. Zapisao Stanko Opačić. Pjevala se u mom djetinjstvu po cijelom Kordunu. Istu pjesmu zapisao je i Pero Roknić 1968. godine u Perni.
90. Đevojka — košuta. Pjevana prije drugog svjetskog rata u Slušnici, bivši kotar Slunj. Kazivao Joso Jančić iz Slušnice. Zapisao Petar Zinaić iz Slunja.
91. Lepa Mara i Jovo. Isto kao pod br. 91.
92. Ružica rano uvela. Isto kao pod br. 86.
93. Grehota je đevojku kuditi. Kazivala Jelena Popović iz Tušilovića. Zapisao Stanko Opačić. Ova kletva se odnosi na duboko usađeno vjerovanje u srpskim selima Korduna da će cio život pratiti nesreća onoga koji skudi đevojku ili makar i pijan igranjem povrijedi svetost groba. Svaka bolest, pomor stoke i slično tumačilo se kao kazna božija za ovako počinjen grijeh.
94. Ljubav prava u srcu mi spava. Isto kao pod br. 93. Slična pjesma nalazi se i u pomenutoj Begovićevoj zbirci.
95. Prava ljubav najveće je blago. Ove stihove su kazivali Milka Ilić-Livada iz Primišlja, Ilija Livada iz Primišlja i Danica Živković iz Tušilovića. Zapisao Stanko Opačić 1967. godine.
96. Mlađan junak konja razigrao. Kazivao Simo Đurić iz Donjeg Budačkog, općina Krnjak. Zapisao Stanko Opačić.
97. Mjesec kara zvijezdu Danicu. Isto kao pod br. 95.
98. Mene moja sjetovala majka. Isto kao pod br. 97.
99. Majka sjetuje kćerku. Kazivala Jelena Popović iz Tušilovića. Zapisao Stanko Opačić.
100. Mlad se Mile skoro oženio. Isto kao pod br. 99.
101. Posadio Pajo vinograd. Kazivao Vlado P. Grijaković. Nalazi se i u Vegovićevoj zbirci iz 1885. god.
102. Kad je mene moj dragi prosio. Kazivala Jelena Popović iz Tušilovića. Po njenom pričanju ova pjesma se odnosila na razmaženu kćerku jedinicu koja je u kućnu zadrugu unosila razdor. U kućnim zadrugama tuča žena nije bila uobičajena. Primjenjivana je samo kao krajnje sredstvo.
103. Muke u paklu. Kazivao Đuro Đipalo iz Tušilovića. Zapisao Stanko Opačić.
104. Sedam sela gledalo. Kazivala Danica Živković, Anđa Blažević i Dara Cvijanović iz Tušilovića. Snimio na magnetofon Stanko Opačić.
105. Selom prođem. Isto kao pod br. 104.
106. Kaži dragi na kojoj si strani. Isto kao pod br. 104.
107. Moj dragane, tebe neka ljubi. Isto kao pod br. 104.
108. Volio me pa veli da nije. Isto kao pod br. 104.
109. Oj, jeseni, jeseni. Kazivala Milka Ilić-Livada iz Primišlja, bivši kotar Slunj. Zapisao Stanko Opačić.
110. Dušmaninu. Kazivala Mara Puškar iz Mlakovca. Zapisao Stanko Opačić.
111. Suni,e žeže, zapara je ljuta. Pjesma se pjevala u Staroj Kršlji kod Slunja. Kazivao Joso Jančić iz Slušnice kod Slunja. Zapisao Petar Zinaić iz Slunja.
112. Seja brata na večeru zvala. Pjevala se u okolici Vojnića do drugog svjetskog rata, a potpuno sličnu varijantu ove pjesme snimio je na magnetofon i Pero Roknić u Perni.
113. Stari dani tugom omotani. Zapisao Ilija Livada iz Primišlja kod Slunja.
114. Čedo bez majke. Kazivao Joso Jančić iz Slušnice kod Slunja. Pjevala se prije i u toku drugog svjetskog rata. Zapisao Petar Zinaić iz Slunja.
115. Zadruga. Zapisao Stanko Opačić 1949. godine u svatovima u Krstinji.
116. ’Ajde brate, da pijemo vino. Snimio 1967. god. Pero Roknić u Perni.
117. Nesloga. Isto kao pod br. 115.
118. Nesloga u kući. Zapisao Ilija Livada iz Primišlja.
119. Svatovi polaze po đevojku. Zapisao Stanko Opačić. Ova pjesma, kao i nekoliko ostalih, dio je svadbenih običaja na Kordunu.
Graničar se rijetko ženio prije 25. godine. Bilo je to uslovljeno njegovim vojnim obavezama. Isto tako rijetko se ženio s đevojkom iz blizine. Često je neki mladić zagLedao đevojku dok je još bio u službi na granici. Ženiti se mogao tek kad je dobio smjenu na grašgci. Kad bi se roditelji saglasili s njegovim izborom, najprije su odlazili prosci da isprose đevojku. Svi su prosci išli na konjima. Mladoženja je imao na šubari paunovo pero. Pred đevojčinom kućom pjevali su pjesmu „Vijalo se vito pero“. Svadba je ugovarana na duže vrijeme zbog pripremanja darova. U ugovoreni dan svatovi se skušvaju kod mladoženjine kuće i kreću noću da bi prije dana stigli đevojčinoj kući. Takav običaj se zadržao na Kordunu do drugog svjetskog rata. Kod đevojčine kuće svatovi su disciplinovani kao vojnici, nema raspojasanosti. Morao se čuvati obraz mladoženjine kuće i sela. Ništa se bez odobrenja domaćina kuće ne preduzima. Čak ni pjesma ne započinje. Tek kod mladoženjine kuće postaju pravi svatovi: veseli, raspojasani, slobodno piju i pjevaju, šale se, ponekad i prilično grubo.
Veći dio svadbenog obreda popraćen je pjesm»m. Poslije ulaska u kuću stari svat pita da li smiju pjevati. Kad to domaćin dozvoli, počinje pjesma i ostali svadbeni obredi. Jedan od tih obreda je zdravica koju najprije drži stari svat domaćinu. Bilo je obavezno i prisustvo guslara koji je veselim pjesmama uveseljavao svatove. Najčešće je to bio neko od svatova.
Kada dođe vrijeme za polazak, đevojčina rodbina i drugarice darivaju đevojku. Od rodbine je niko ne prati. Na rastanku je ispraćuju pjesmom u kojoj joj žele sreću u novom domu.
Svadbovanje se nastavlja u mladoženjinoj kući i traje najviše jedan dan i dvije noći.
120. Zora sviće, već se pjesma čuje. Isto kao pod br. 119.
121. Oj, bosiljče, sitno sjeme. Isto kao pod br. 119.
122. Svatovska. Isto kao pod br. 119.
123. Razgovor starog svata i domaćina. Snimio na magnetofon Pero Roknić u Perni.
124. Zdravica starog svata domaćinu. Snimio Stanko Opačić u Tušiloviću.
125. Pričalica. Kazivao uz gusle Dragić Mandić iz Johovice, bivši kotar Slunj. Zapisao Stanko Opačić. Sličan zbir ovakvih poslovica znao je svaki guslar na Kordunu i rado ih nizao, a posebno je s njima bio bogat guslar Srdić iz Dugog Dola kod Krnjaka. On je znao stare poslovice i sam stvarao nove. Svi koji su ga poznavali, smatrali su ga mudrim starcem. Između dva rata, kad je on negdje guslao, narod se skupljao i rado ga slušao, a poslije toga se dugo komentarisalo i raznosilo ono što je guslar kazao.
126. Buji paji moj junače mali. Od majke slušao, zapamtio i kazivao Uroš Đipalo iz Tušilovića. Zapisao Stanko Opačić.
127. Čedo njija Vukosava mlada. Isto kao pod br. 126.
128. Za Milom bugari žena Kata. Kazivala Jelena Popović iz Tušilovića. Bugarila njena majka Kata Đipalo za mužem Milom. Zapisao Stanko Opačić.
Kod Srba na Kordunu do danas se održao običaj naricanja (bugarenja) za pokojnikom, ali nije bilo, niti ima profesionalnih narikača. Obično nariče najbliža rodbina, i to uglavnom žene, vrlo rijetko i muškarci. Kad na sahrani nariču žene iz susjedstva, one žale nekog svog skoro umrlog i šalju mu poruke po pokojniku.
Naricanje (bugarenje) je jednostavna i tužna zapjevka u hojoj se vodi više računa o sadržaju nego o melodiji. Nijedna žena na Kordunu ne uči naricati. Skoro po pravilu tužbalicu odliku.je sklad i misaonost.
I tužbalica je nosila pečat vremena. Do razvojačenja Vojne krajine tužbalice su kiptile kletvama i žalbama na crnu sudbinu graničara, na Turke i carevinu koja ih je slala u smrt. Poslije razvojačenja narikače proklinju boga kao krivca za smrt pokojnika. U prošlom, drugom svjetskom ratu, optužuju se fašizam, Nijemci, ustaše, i drugi koji su klali i ubijali nedužne ljude. Tada se pored kletvi javlja i prkos i prijetnje dušmaninu. Zanimljivo je da ni najstariji ljudi nisu umaptili da je neko, ni za najvećeg terora austrougarskih vlasti nad Srbima, progonjen za ono što je u naricanju rekao protiv cara i vlasti. Vlast je sigurno znala za to huljenje na boga i cara, ali se nije mogla spustiti tako nisko da progoni žene u žalosti. Ima još jedan krupan razlog koji tužbalicu čini najiskrenijom pjesmom: u kućnim zadrugama pokojnik ne ostavlja testamenat. Njegov dio se automatski gasi u korist cijele zadruge. Prema tome, ostavština ne utječe na izljev osjećanja žalosti.
Kod naricanja nema reda ni smjene. Sve žene iz porodice pokojnika nariču istovremeno. Običaj nije da se nariče dok se pokojnikovo tijelo ne spusti u grob. Na povratku s groblja se ne nariče; kažu: „Ne valja se!“, iako niko ne zna zašto. Nariče se još sutradan ujutro kod kuće, kad sviće prvi dan bez pokojnika, i time se naricanje završava.
129. Zaova Jelena bugari za snahom Milkom. Kazivala Jelena Popović iz Tušilovića. Zapisao Stanko Opačić.
130. Puna gora kadra zelenoga. Kazivala Stanka Pavić iz Radonje, bivši srez Vojnić. Zapisao Stanko Opačić.
131. Neću nosit’ švapske kabanice. Kazivao Janko Blažević iz Tušilovića. Zapisao Stanko Opačić.
132. Neće mene vidjet’ Galicija. Isto kao pod br. 131.
133. Kad je Švabo poš’o na Rusiju. Kazivala Jelena Popović iz Tušilovića. Zapisao Stanko Opačić.
134. Svu noć dika pod pencerom vika. Uzeta iz Begovićeve zbirke. (Vidi tekst pod br. 7).
135. Kad će Švabo prokleti propasgi. Kazivao Marko Grijaković iz Donjeg Budačkog, Tušilović. Zapisao Stanko Opačić.
136. Neće njega vidjet’ Bukovina. Isto kao pod br. 130.
137. Bježi dragi u goru zelenu. Kazivala Ljubica Dević iz Krstinje (selo Kusaja). Zapisao Stanko Opačić.
138. Kraj Radonje hladne vode. Isto kao pod br. 130.
139. Dragi mi se po planini krije. Zapisao Pero Roknić na prelu u Perni.
140. U Jovana zelena dolama. Zapisao Stanko Opačić u Tušiloviću na prelu. Općepoznata rugalica.
141. Ja sam rekla i zarekla. Kazivala Desanka Bukva-Blažević iz Tušilovića. Zapisao Stanko Opačić.
142. Lako ti je poznat kaćiperku. Zapisao Stanko Opačić, na prelu kod Opačića Mile u Tušiloviću.
143. Raspuštenica. Isto kao pod br. 142.
144. Pjesma o udovici i bjegunici. Pjevana na prelu kod Puškara u Tušiloviću. Zapisao Stanko Opačić.
145. O popu i popadiji. Kazivala Vasilija Blažević iz Tušilovića. Zapisao Stanko Opačić.
146. Osveta Starca Vujadina. Pjevao uz gusle Mile Kozić iz Mašvine kod Rakovice, bivši kotar Slunj. Snimio Stanko Opačić. Kozić je star 65 godina, sada živi kao kolonista u Kovinu. Uz gusle je počeo pjevati od petnaeste godine, još kad je bio u Mašvini. Zna mnogo pjesama i kaže da ih je naučio od guslara Mane Vorkapića, Uroša Vorkapića, Dane Borovca i Milana Radakovića. Svi ti guslari su iz sela Mašvine, Stare Kršlje, Kordunskog Ljeskovca i Broćanca, bivši kotar Slunj. Kozić je nepismen i pjesme je učio samo usmenim putem. Prilikom snimanja pri pjevanju je preskakao poneki stih, ali ih je kasnije u tekstu s lakoćom dopunjavao. Znao je i mnogo pjesama koje se nalaze u zbirci Manojla Bubala koji je sakupljao pjesme u Kozićevom rodnom kraju.
147. Ale Begović i lijepa Marija. Isto kao pod br. 146.
148. Crnogorska. Isto kao pod br. 146.
149. Na kordunskoj karauli. Pjevao uz gusle Uroš Vorkapić iz Stare Kršlje, bivši kotar Slunj. Vorkapić je rođen 1889. godine. Bio je vrlo siromašan i išao je na rad u Srbiju i Francusku. U Srbiji je spasao jedan rudnik od požara i dobio za to Medalju Obilića. Bio je čuven guslar i pjevač. Imao je lijep glas i to je privlačilo slušaoce. Znao je mnogo pjesama, toliko da je mogao pjevati osam dana a da ne ponovi ni jednu pjesmu. Sam je sastavljao pjesme koje su mnogo bolje od pjesama drugih narodnih pjesnika iz ovoga kraja. Bio je vješt političar i zato je postao 1941. godine odličan komesar odreda „Mašvina“. Umro je od tifusa 1943. godine i sahranjen u Zbjegu, bivši kotar Slunj. Pjesme su mu bile dugačke i nerado ih je pisao. Svaku je pamtio. Ovu pjesmu je sačuvala rodbina jer je po nečijoj želji bila napisana. Njegov susjed Petar Zinaić vjeruje da ima sačuvanih više pjesama Uroša Vorkapića. Pjevati uz gusle je počeo još u djetinjstvu i pjesme je učio od starih guslara Mane Vorkapića i Milana Radakovića. Svi su ga nazivali guslarom. U IV ofanzivi zakopao je negdje gusle i porodica ih ne može naći. Ostavio je četvoro djece koja su i sada živa.
150. Mudrić Ljubomir. Kazivao uz gusle Dragić Mandić iz Johovice. On priča da je čuo od guslara iz svog kraja nekoliko pjesama o hajdučkim četama Nikole i Ljubomira Mudrića i o pogibiji austrijskog majora Feu, ali je upamtio samo ovu pjesmu o Ljubomiru i Nikoli Mudriću. Osim ovih pjesama on je otpjevao i dijelove pjesme o istoj četi, koja, po legendi, prelazi u Dalmaciju, kada joj je opstanak na austrijskoj teritoriji postao nemoguć. Završetak te pjesme glasi:
S četom Ljubo Liku pregazio
I otišo u Primorje ravno,
Đeno vlada dužde od Mletaka,
Đe ne smjede Turčin priviriti,
Niti smije Švabo dolaziti,
Đeno sjede kotarski serdari
Koj’s’ ne boje cara ni ćesara,
Ni samoga dužda gospodara.
Mandić je 1944. živio kao izbjeglica u Šlivnjaku, bivša općina Veljun. Tada mu je bilo 60 godina. Stvarao je sam pjesme uz gusle. Poslije drugog svjetskog rata odselio je u Vojvodinu.
151. Graničarski ausmarš. Uzeta iz Begovićeve zbirke (vidi pod br. 7).
152. Pjesma o Jovi Čarugi. Ovaj odlomak pjevao uz tambure Simo Rajić iz Mlakovca. Snimio Stanko Opačić.
153. Pjesma o zecu i trgovcu. Autor pjesme je Radovan Pruginić. Rođen je u Sjeničaku, bivši kotar Vrginmost, 1894. godine. U djetinjstvu je ostao bez roditelja, a odgojio ga je stric. Zadruga im je bila siromašna i zato Radovan odlazi rano u službu kod bogatijih seljaka. Timo Cikuša ga dobro poznaje iz djetinjstva jer je Radovan šest godina služio u njegovom selu. Kad je odslužio vojeku, vratio se kući, uzeo od strica svoj dio imanja, napravio kolibu i oženio se. Bio je vrijedan domaćin. Naročito je imao uspjeha u voćarstvu.
Uz gusle je počeo pjevati još kao sluga u djetinjstvu i do smrti, 1956. godine, nije se od njih rastajao. Znao je napamet bezbroj pjesama iz Vukove, Begovićeve i Kordunaševe zbirke, ali je i sam stvarao pjesme, i to napamet, uz gusle. Timo Cikuša priča o tome: „Kod nas je bilo više guslara i mnogi su Radovanove pjesme znali, pjevali ih i preinačivali. Ali kako nikad niko u našem kraju nije zapisivao pjesme, više se i ne zna koje su čije. Znam da je Radovan na sve nas izvršio velik utjecaj. Ovu pjesmu o njegovom procesu s bogatim trgovcem Reljom zapisao sam od njega i ništa nisam ispravljao. On nije išao u školu ali je kao samouk znao dobro čitati i pisati."
154. Kako smo dočekapi u Americi. Isto kao pod br. 22.
155. Pismo kćeri na polasku iz Amerike. Isto kao pod br. 22,
156. Izbori 1935. godine. Kazivao Mile Lažegić iz Veljuna. Bio je borac u NOB. Slabo je pismen, ali zna pjesme napamet. Sam ne stvara pjesme. Lažegić se teško odazvao mom pozivu za snimanje pjesama. Kazivao ih je napamet, a pri preslušavanju sa magnetofonske trake dodavao je što je ispustio. Pjesme pod br. 156, 157, 158, 161 i 163 pripadaju Markanu i Josi Sikirici, ali Lažegić ne zna koja je čija. U svom selu Veljunu živi od djetinjstva i tu je neku pjesmu čuo od autora, a neku i od drugih. Od njega sam doznao i to da je Markan Sikirica umro 1941. godine i da mu je tada bilo oko 80. godina, a da je njegov sin Joso umro 1943. godine od tifusa u šezdesetoj godini.
Ove pjesme nigdje nisu štampane zbog toga što su bile oštre, pa su se Sikirice zbog njih često i fizički obračunavali s onima koji su bili povrijeđeni pjesmom. Sikirice su takođe iz Šlivnjaka, bivši kotar Veljun, i mnogo su utjecali na sve narodne pjesnike i u široj okolici. Sikirice potječu iz porodice u kojoj je odavno njegovano pjesništvo. Svi su bili pismeni, mada neki i samouki. Uživali su ugled u svom kraju. Politički su bili u opoziciji, ali razočarani politikom poslije 1918. godine postadoše neka vrsta narodnih pjesnika humorista i satiričara. Pratili su pjesmom sve pojave u selu i okolici, kao i u političkom životu. Šihova meta bili su činovnici, popovi, krčmari i političari. Pjesme su im oduševljeno primane. Danas u selu nema nikoga od njihove porodice, ali pjesme još žive.
Josina kćerka Anka (živi kao kolonista u Vojvodini) i njegov unuk Đuro, penzionisani kapetan JNA, pričaju o njegovom načinu stvaranja: Joso leži na krevetu pokriven po glavi i čini se da spava. Najednom otkrije glavu i kazuje pjesmu koju je smislio. Ili stoji u šljiviku i gleda prolaznike i tada često nastane o njima pjesma, pohvalna ili rugalica, već prema tome kakav je bio onaj koji je prošao putem. Gledajući na cesti konje Rade Petrovića, koji su bili rage zato što ih domaćin nije dobro njegovao, Joso ga je ismijao u pjesmi. Tako je on uzimao teme iz života svoje okoline. Joso je pjevao i za vrijeme NOB-e, ali su i te pjesme izgorjele sa kućama. Našli smo samo „Crni Đućervran"; pod br. 249.
157. Opštinski izbori 1936. godine. Isto kao pod br. 156.
158. Izbori 1939. godine. Isto kao pod br. 156.
159. Fali majka svoga sina Rajka. Pjesma je stara, a autor je nepoznat. Kazivao uz gusle Dragić Mandić iz Johovice.
160. Jedinica Ruža. Isto kao pod br. 159.
161. Konji Rade Petrovića. Isto kao pod br. 156.
162. Lijena cura seljačka. Spjevao Timotije-Timo Cikuša, narodni pjesnik i guslar. Rođen je 1899. godine u Udbini — Sjeničaku gdje i danas živi. Gusle i pjevanje su tradicija u njegovoj porodici. Predratni je invalid. U IV fašističkoj ofanzivi u drugom svjetskom ratu prošao je Bosnu kao izbjeglica i doživio sve strahote izbjeglištva. S naprednim pokretom bio je povezan davno prije NOB. Kod njega se sakrivao njegov rođak, komunista, ilegalac i španski dobrovoljac, Božidar Dakić, koji je poginuo u napadu na fašiste kod Botaničkog vrta u Zagrebu i proglašen Narodnim herojem. Timo je raznosio letke koje je Dakić donosio i tako je bio obaviješten o liniji Komunističke partije, iako nije bio njen član.
Spjevao je mnogo pjesama sa temama iz drugog svjetskog rata i te pjesme smatrao vrijednim pažnje. Nerado je dao i nekoliko pjesama iz poratnog života. Ne cijeni ih. Na pitanje zašto ih ipak piše, odgovorio je: „Pa navikao sam i ne mogu da ne pišem o onome što gledam i o čemu mislim."
163. Pjesma o lovcima. Isto kao pod br. 156.
164. Oj narode Like i Korduna. Uzeto iz zbirke „Plameni cvjetovi“, Zagreb, 1961. Uredili prof. Tvrtko Čubelić i drugi.
165. Oj narodi ujedinite se. Kazivala Milka Ilić-Livada iz Primišlja, kotar Slunj. Zapisao Stanko Opačić.
166. Biće boja i pušaka. Zapisao pukovnik JNA Pero Roknić u Perni na prelu.
167. Drugu Titu. Prva četiri stiha pjevali Mića Malić i grupa ljudi iz Tušilovića, a ostali su uzeti iz pomenute zbirke „Plameni cvjetovi", Zagreb, 1961. Ovi stihovi pjevani su po cijelom Kordunu.
168. Svaka Titu nacija je mila. Ova pjesma je dio pjesme koja se nalazi u ovoj zbirci pod naslovom „1941.“ (br. 257) a djelo je Nikole Madžara iz Krnjaka. Meni je dobro poznato da je ovih nekoliko stihova pjevano na Kordunu, a niko nije znao čiji su. Najvjerojatnije je da ih je neko izdvojio iz Madžareve pjesme. Ali nije nemoguće da ih je on čuo i ukomponovao u svoju pjesmu.
169. Tito i partizani. Spjevao Pantelija-Paie Čiča. Rođen je u selu Vlatuši kod Vrginmosta, umro 1948. godine. Bio je vrlo popularan u svom kraju kao narodni pjesnik. Stvarao je kratke pjesme (20—40 stihova). Sasvim je moguće da je baš on utjecao na pjesnike svoga kraja da stvaraju kratke pjesme. Pane je stvarao tako da bi cijelu pjesmu stvorio napamet. Sam bi je mrmorio i šaputao u sebi, pa je onda ispričao. Napisao bi je samo onda kada bi to neko od njega tražio. Rukopise nije čuvao. Svoje pjesme pamtio je dugo. Njegova djeca, sin Miloš i kćerka Milka, takođe se bave pjesništvom. Milka je nepismena, ali zna napamet nekoliko očevih pjesama. I ove pjesme dobio sam blagodareći baš njoj. Mnoge Pantelijine pjesme recitovane su na sastancima i priredbama u toku NOB. Tri njegove pjesme donijela su mi njegova djeca, Miloš, Dragan i Milka.
170. Volim svakog ko ustaše bije. Isto kao pod br. 59.
171. Kompartiji. Isto kao pod br. 59.
172. Na Kordunu sunce pomrčalo. Zapamtio i kazivao Mile Krajačić iz Šlivnjaka, bivši kotar Veljun. On vjeruje da je autor ove pjesme Joso Sikirica.
173. S Kordunašima nije lako ratovati. Neki starac iz Perne, 1942. godine, odgovorio je ovom pjesmom na moje pitanje kako živi. Prije započetog odgovora u stihovima, starac se malo šeretski ukrutio i napomenuo da je za vrijeme Franje Josipa služio kod „kajzerjegera" pa zna kako se razgovara sa „šaržom". Inače, on u svojoj sredini nije smatran pjesnikom, niti je sam o sebi tako mislio, ali je često, kad je bio dobre volje, razgovarao u stihovima. Doktor Bonka Oreščanin, partizanska liječnica, kazivala mi je da su i njoj ljudi iz tog kraja često odgovarali u stihovima.
174. Sjetimo se, drugarice, lani. Kazivala Stanka Pavić-Trbović, a nalazi se i u drugoj knjizi Dedijerovog „Dnevnika“. Uz nju stoji napomena da je to narodna pjesma, ispjevana 1942. godine, a u njoj se opjevaju pokolji na Kordunu. Autor se ne zna.
175. Jedno jutro taman zoro rana. Ovu pjesmu čuo sam i zapisao u Krstinji još 1946. godine, i više je nisam čuo u ovom kraju. Sličnu, samo nešto dužu pjesmu, otpjevao mi je 1968. godine Mile Kozić, uz gusle. Zatim, početkom maja 1968. godine istu pjesmu pokazao mi je i Pero Roknić. Njemu su je otpjevali uz tambure a snimio ju je u Perni, bivši kotar Vrginmost. Roknić i Kozić nikad nisu čuli jedan za drugog, niti su dolazili u bilo kakvu međusobnu vezu. Dakle, pjesma je vjerovatno vrlo stara. Prošetala je kroz sve krajeve Korduna i tako dobila više varijanata. Ne zna se gdje je stvorena.
176. Kad Pavelić preko Kupe brodi. Kazivao Pane Čiča iz Vlatuše, Vrginmost, ali se ne zna da li je on autor ove pjesme.
177. Borba kod Petkovice. Posjedujem rukopis ove pjesme iz drugog svjetskog rata, ali je nepotpisan i autor je nepoznat. Stil i rukopis navode da je djelo Anke Crnković iz Ključara, Vojnić.
178. Oj Vojniću idu novi dani. Pjevano 1967. godine u svatovima u Radonji, bivši kotar Vojnić. Zapisao prof. Mile Dakić.
179. U Vojniću garnizon je pao. Isto kao pod br. 177.
180. Vojnić je oslobođen. Odlomak iz pjesme „Ustaše bježe iz Vojnića" (broj 262) pjevala se u ovom obliku.
181. Tomašević Jovica ne spava. Pjevana na priredbama za vrijeme NOB. Zapisao Stanko Opačić. Autor iepoznat. U opsadi Vojnića, koja je trajala od 24. XII 1941. do 12. I 1942. godine, učestvovao je i vod komandira Jovice Tomaševića, rodom iz okolice Vojnića. Poznavao je sve prilaze mjestu i zato je opsjednutima zadavao mnogo muke. Noću bi napunio bačvu dinamitom i otisnuo je niz brijeg. Kada bi dinamit eksplodirao u blizini grada, nastala bi uzbuna i pucnjava ne bi prestajala cijelu noć. Drugi put bi otisnuo saonice na koje bi zavezali mnogo praznih kanti. Taj zveket bi opet izazivao paniku među ustašama. Nekoliko je puta sa svojim drugovima prilazio noću k Vojniću i ubio stražara. Tako su hrabri pojedinci unosili strah među one u garnizonu, a veselost među partizane na položajima. Takvi kao Jovica postaju žive legende i ljubimci boraca i naroda. Njima se obično pripisuju, pored njihovih, i tuđi podvizi.
182. Vile pozobale ustaške stražare. Isto kao pod br. 181.
183. Vodi kolo Tomašević Jovo. Isto kao pod br. 181.
184. Sam je Mirko pušku zadobio. Spjevao Miloš Petrović-Pek, borac u odredu „Debela Kosa“. On je bio najraspjevaniji borac, duša odreda. Pjesme nije pisao, ali ih je stvarao s izuzetnom lakoćom. Primjer je i ova pjesma. Mirko Bajić je krišom kod domobranske barake skočio na kuvara, oteo mu pušku i izgubio se u kukuruzima (jesen 1941), a jedan sat kasnije po njegovom dolasku u logor već se u odredu pjevala ova pjesma. Pek je na takav način stvorio mnogo pjesama i njegovi drugovi su ih brzo prihvatali, pa i borci u drugim odredima.
185. Roguljama boj smo bili. Spjevao Stevo Šarac. Sve što znam o njemu to je ovo što priča Timo Cikuša. On ga je upoznao kao vodnika u jednoj četi I kordunaškog odreda, koja je ratovala duže vrijeme oko Utinje. Bio je mlad i Cikuša misli da je bio rodom iz Perjasice. Pisao je kratke pjesme. Često je pominjao pjesnika Đuru Vuletića iz Poloja (opština Perjasica) od koga je vjerovatno i učio pjesme. Guslati nije znao. Njegova četa je često u selu davala priredbe i na svakoj je recitovana po neka Šarčeva pjesma. On je imao običaj da napiše pjesmu za priredbu i da više ne pita za nju. Cikuša je navodno imao više njegovih pjesama, ali je sačuvao samo dvije.
188. Đevojka je zapjevala. Iz rukopisa Dragića Mandića iz Johovice.
187. Razvila se partizanska sila. Isto kao pod br. 181.
188. Pjesma o Osmoj kordunaškoj diviziji. Odlomak iz pjesme Dragića Magdića.
189. Kordunaška Osma divizija. Stihovi od 7. do 13. nalaze se u pjesmi „Oslobođenje Vaganca“ (br. 265).
190. Osma se na Otočac sprema. Pjevano u svatovima u Radonji, bivši kotar Vojnić. Zapisao prof. Mile Dakić 1960. god.
191. Šesta lička, Osma kordunaška. Isto kao pod br. 190.
192. Kordunaši idu na Žumberak. Pjevana na priredbama i u četama u toku NOV. Zapisao Stanko Opačić.
193. Bratac seju zove u vojnike. Isto kao pod br. 192.
194. Sa Korduna, Banije i Like. Isto kao pod br. 190.
195. Sloboda se ne može spaliti. Isto kao pod br. 192.
196. Sloboda je preča od života. Isto kao pod br. 192.
197. Budi majci junak pravi. Isto kao pod br. 192.
198. Đevojka je stado ostavila. Isto kao pod br. 192.
199. Milan Čakširan. Isto kao pod br. 192. Milan Čakširan i Nikola Kunić bili su izuzetno popularni borci, vodnici, mitraljesci i bombaši u Osmoj kordunaškoj diviziji. Bili su posebno vješti prilikom upadanja u neprijateljska mitraljeska gnijezda. Čakširan se zaista privlačio bos bunkerima, a Kuniću drugovi iz divizije pripisuju 26 otetih mitraljeza. Borci iz njihove jedinice bili su najsigurniji kad se jedan od njih nalazio na odstupnici, jer su znali da oni neće napustiti položaj. Spjevali su im mnogo pjesama, ali nisu zabilježene.
200. Nikola Kunić. Isto kao pod br. 199.
201. Imam drago, lijepoga mladića. Isto kao pod br. 190.
202. Partizani braća mi postala. Isto kao pod br. 190.
203. Oj đevojko. Snimio pukovnik JNA Pero Roknić u Perni.
204. Kordun voli svoga sina. Isto kao pod br. 169.
205. Curo, hajd’ u partizane. Isto kao pod br. 192.
206. U boj idu Kordunaši. Isto kao pod br. 192.
207. Na Kordunu vatra sijeva. Isto kao pod br. 192.
208. Kordun, Bosna, Banija i Lika. Uzeto iz zbirke „Plameni cvjetovi", Zagreb, 1961.
209. Goro moja. Kazivala Danica Živković iz Tušilovića i Milka Ilić-Livada iz Primššva.
210. Đevojke kite cvijećem partizane. Kazivala Danica Živković iz Tušilovića.
211. Blago tebi Petrova gorice. Kazivao Dušan Đipalo, penzionisani potpukovnik JNA iz Tušilovića. On se sjeća da su ovu pjesmu često pjevali Kordunaši koji su bili u bosanskim partizanskim jedinicama za vrijeme IV i V fašističke ofenzive u drugom svjetskom ratu. Ovakve pjesme su počele nastajati onda kada kordunaške jedinice počinju da odlaze u borbu van granica Korduna, a to je počelo već 1942. god.
212. Bolna leži omladinka Mara. Kazivala Milka Ilić-Livada iz Primišlja. Pjevana svuda po Kordunu. I to je jedna od starih prilagođenih pjesama.
213. Kraj Korane. Isto kao pod br. 212.
214. Po Kordunu boj se bije. Kazivao Miladin Bižić-Lako iz Prkosa, bivši kotar Vrginmost.
215. Pismo ranjenog partizana ženi. Spjevao Miladin Bižić-Lako u Petrovoj gori 28. II 1942. godine dok je ležao ranjen u bolnici. Bižić je borac od 1941. godine i bio je u sastavu kordunaških jedinica na Žumberku. Njegov rukopis s mnogo pjesama dao mi je prof. Mile Dakić. Na Bižića je mnogo utjecala tragedija sela Prkosa što je i opisao u svojim pjesmama. Mnoge njegove pjesme su recitovane na partizanskim priredbama, pa ih se sjećaju mnogi borci. Dosta ih je i izgubljeno. Težak je bolesnik i već odavno ne piše.
216. Što valjalo pušku prihoatilo. Isto kao pod br. 212.
217. Zaplakala i gora i trava. Snimio Pero Roknić u Perni. Stara prilagođena pjesma, pjevana do drugog svjetskog rata po Kordunu, samo što je počinjala stihovima:
Seja brata hajduka imala,
Pa je njega Turčinu izdala.
218. Petrovoj gori. Uzeta iz zbirke „Plameni cvjetovi“, Zagreb, 1961.
219. Oj, Petrova gorice, zelena. Kazivao Mile Ždralić iz Vojišpice, bivši kotar Vojnić. Zapisao Stanko Opačić.
220. Petrova mi gora mati. Ovu pjesmu spjevali su u jesen 1941. godine dr Savo Zlatić i još nekoliko drugova koji su radili u partizanskoj bolnici na Vrletnim stijenama u Petrovoj gori. Oni su smišljali riječi i prilagođavali ih melodiji iz ruskog filma „Put u život“, ali je pjesma satkana od stvarnosti tih dana na Kordunu. Tada su ustaše ostavljale na svom tragu puste kordunaške kuće, a ostajali su živi samo oni koji su našli zaštitu u šumi i u partizanskim odredima. Pjesma je prihvaćena i zato što je sadržavala zakletvu živih nad mrtvim porodicama da će ih osvetiti, a narodu izboriti pravdu i slobodu.
Tvorcima ove pjesme bilo je to prvo i posl>ednje pjesničko ogledanje, a pokazuje ljudsku potrebu da se u teškim momentima pjesmom izrazi svoja osjećanja. I pored potresne teme, a možda zbog strane melodije, ova vrlo lijepa pjesma nije ipak masovno primljena, pa su je pjevali uglavnom drugovi intelektualci koji su bili učesnici NOB na Kordunu. Pjesma „Petrova mi gora mati“ snimljena je i na gramofonsku ploču.
221. Petrova gora — naša radost i tuga. Zapisao u Radonji i Klokoču prof. Mile Dakić, a u Perni pukovnik JNA Pero Roknić.
222. Šamarice, majko naša. Za vrijeme NOB najraširenija pjesma na Baniji i Kordunu. Nastala je na Baniji još u avgustu mjesecu 1941. godine. Pjevala se na istu melodiju kao stara graničarska pjesma „Na granici vatra gori“ i nova „Na Kordunu grob do groba“.
223. Čarna goro velika ti hvala. Odlomak iz duže pjesme guslara Dragića Mandića. Pjevala se u ovom obliku, ali ne znam da li je uzeta iz Mandićeve pjesme ili je on uklopio u svoju pjesmu već stvorenu cjelinu nekog drugog pjevača.
224. Čas u mojoj četi. Isto kao pod br. 185.
225. U Poloju. Zapisao u Perjasici Stanko Opačić.
226. Mi biramo narodne odbore. Uzeto iz ratnih „Vijesti" i „Glasa Korduna".
227. Na Kordunu grob do groba. Ova najpotresnija i najpoznatija pjesma Korduna u NOB nastala je u martovskoj ofenzivi 1942. godine, u ovome obliku. Već tada je imala više varijanata. Jedna od tih varijanata završavala je ovim stihovima:
U borbi sam, majko pao,
Za slobodu život dao.
Zato ’ajde kaži rodu
Da se bori za slobodu.
u Lici su pjevani i slijedeći stihovi, koje na Korduiu nisam čuo:
Hajde, majko, kaži stricu
Da se bori za pravicu.
Na Kordunu nisam čuo stihove:
Idi, majko, domu svome,
Ne dolazi grobu mome.
a još sigurniji sam da nisu pjevani ovi stihovi:
Hajde, majko, domu svome,
Onda dođi grobu mome.
228. Pogibija Milisava Dakića. Recitovana na priredbama 1944. godine. Autor nepoznat. Zapisao Stanko Opačić.
229. Pjesma jedne majke. Spjevala Mileva Božić-Marjanović, 1942. godine. Mileva Božić-Marjanović rodom je iz Nove Kršl>e, bivši kotar Slunj, a u ovoj pjesmi opjevala je svoju majčinsku tragediju, pogibiju svoga druga, majke i troje dječice.
Ova pjesma štampana je 1942. godine u listu žena Korduna „Riječ žene“, br. 4—5, i u zborniku „Žene Hrvatske u NOB“, Zagreb 1955, knjiga prva, str. 81.
230. Kad brigade polaze u Liku. Zapisao u Utinji prof. Mile Dakić.
231. Pogibija Miška Breberipe i Milisava Dakića. Pjevao uz gusle Momir Dakić iz Utinje. Zapisao prof. Mile Dakić.
232. Mirko Poštić u borbi nam pade. Zapisano u Perni. Pretpostavlja se da je autor Pane Čiča, ali nije sigurno.
233. Pogibija Dušana Mudraka. Zapisano u Plaškom. Recitovana na mnogim priredbama. Zapisala Mila Kosijer iz Dugog Dola, općina Krnjak.
234. Zeleni se šikara. Kazivala Desanka Mihajlović iz Grabovca kraj Krnjaka. Zapisao Stanko Opačić.
Miloš Ćurčija iz Krnjaka junački je pao 1942. godine kod Topuskog. Na jednoj priredbi u Vojniću pjevale su omladinke ovu poznatu staru pjesmu u koju je neko unio ime Miloša Ćurčije. Pjevala se do kraja drugog svjetskog rata.
235. Pogibija Miće Baraća i Dušana Mandića. Pjevao guslar guslar Dragić Mandić iz Johovice (vidi br. 150).
236. Aoj Perno, junačka kolijevko. Zapisao Pero Roknić 1942. godine u Vrginmostu. Autor nepoznat, ali se misli da je ovu pjesmu spjevao Pane Čiča. Tim prije što mu je Milan Poštić bio zet.
237. Tužbalica za Danicom Ljepović. Kazivala Desanka Lje~ pović, Daničina sestra. Zapisao Stanko Opačić. Danica Ljepović poginula je 1943. godine na Drenovači u Lici u borbi s Nijemcima, na jurišu. Ni za brata Desanka tada ništa nije znala, pa je i njega unijela u svoju tužbalicu. Kasnije je saznala da je i brat Damjan poginuo kao partizan na sremskom frontu.
238. Oj, fašisti, prokleto vam bilo. Pjevana po cijelom Kordunu, i mnogi znaju te stihove. Zapisao Stanko Opačić.
239. Braća Karas. Kazivao Vladimir P. Grijaković. On i sam piše pjesme, ali za ovu tvrdi da nije njegova, već da je čuo i upamtio.
240. U Petrovoj gori bojna vatra gori. Poznata stara pjesma i već od 1942. godine pjevale su je partizanske čete na Kordunu. Zapisao Stanko Opačić.
241. Kordunaško ravno polje. Kazivala Milka Ilić-Livada. Zapisao Stanko Opačić.
242. Teško tebi, Ante Paveliću. Isto kao pod br. 236.
243. Oj, ustaše, krvavi izrodi. Isto kao pod br. 236.
244. Kordun se umirit’ ne može. Zapisao Ilija Kajganić u Boviću i oko Vojnić-Kolodvora, 1949. godine.
245. Narod prijeti Paveliću. Isto kao pod br. 244.
246. Nije narod uništiti lako. Isto kao pod br. 244.
247. Oj, četnici, srpske izdajice. Kazivala Milka Ilić-Livada. Pjevana je posvuda po Kordunu i štampana u mnogim partizanskim listovima u drugom svjetskom ratu. Stihovi o četnicima javljaju se na Kordunu polovinom 1942. godine, kad kod Plaškog ubijaju četvoricu rukovodilaca NOP-a. Mržnju prema njima naročito pojačavaju pogibije mnogih boraca Osme kordunaške divizije, kada su se u Lici borili protiv četnika. Četnika na Kordunu nije bilo. Pojavila se jedna grupica 1942. god. i odmah je likvidirana. Prije nego se oformila u bilo kakvu vojnu jedinicu.
248. Na Kordunu FrancetiN je pao. Kazivala Milka Ilić-Livada iz Primišlja.
249. Crni Đurđevdan. Spjevao Joso Sikirica iz Šlivnjaka. opština Veljun (vidi br. 156).
250. Krvavi pokolj kod Krnjaka. Spjevao Grijaković (Pavla) Vladimir-Dugački. Rođen je u Donjem Budačkom, opština Krnjak. Borac i nosilac Partizanske spomenice 1941. Spjevao je dosta pjesama, davao ih drugima i više nije mario za njih. Nije ih popravljao ni dorađivao. Kad sam tražio od njega pjesme, imao ih je samo nekoliko. Iako je dosta saobraćao sa školovanim ljudima ipak je ostao vjeran narodnom načinu pjevanja.
251. Krvava pjesma. Isto kao pod br. 150.
252. Zločin u selu Lipnju. Isto kao pod br. 162.
253. Pjesma o ljudima kad su ljudi bili. Isto kao pod br. 150.
254. Pjesma o selu Prkosu. Isto kao pod br. 215.
255. Druga pjesma o Prkosu. Isto kao pod br. 215.
256. Početak ustanka na Kordunu. Spjevao Bjelivuk Mileta iz Bijelog Klanca. Nije guslar ali je u tom kraju jaka guslarska tradicija. Prvoborac je i 1941. godine bio je komandir odreda „Bijeli Klanac“. Pjesme piše od prvih dana ustanka i ima ih mnogo. Ova pjesma štampana je u kalendaru „Prosvjete" za 1946. godinu u Zagrebu.
257. 1941. Autor ove pjesme je Nikola Madžar iz Krnjaka. Star je 70 godina. On spada u onu vrstu kordunaških narodnih pjesnika koji lako stvaraju stihove. Čim napiše pjesmu, on je zna i napamet. S lakoćom može voditi razgovor u desetercu. Jedanput smo se 1966. godine vozili zajedno autobusom iz Karlovca i prošli pored kuće nekog ratnog druga. Oko kuće nije bilo ni ograde ni voća. To je za Kordunaševo shvaćanje loše domaćinstvo. Nikola gleda kroz prozor autobusa i odmah deklamuje:
Evo kuće druga Mile:
Zidovi od bijele svile,
A crveni krov se blista
Ka’ zastava komunista.
Iz daleka sve se sija,
Pa to oku jako prija,
Al’ kad priđeš malo bliže,
Nekakva te tuga stiže:
Dva nagnuta kraj nje koca,
Privezana dva konopca
Đe rubine suši žena,
Nešto krpa i pelena.
Iza kuće stare šljive,
Željne ruke i sikire;
U oboru rpa đubra
Nabacana ka’ od nevolje;
I tu, vidiš, ljudi žive
Kao poslje ofenzive.
I tako mi moga dina,
Ovdje nema domaćina.
258. Prvo oslobođenje Tušilovića 26. IX 1941. god. Isto kao pod br. 215.
259. Boj s Talijanima na Čukuru 2. XII 1941. god. Isto kao pod br. 256.
260. Evo pjesme od Vojnića grada. Isto kao pod br. 256.
261. Oslobođenje Vojnića 12. januara 1942. god. Isto kao pod br. 215.
262. Ustaše bježe iz Vojnića. Ova pjesma štampana je u „Vodiču za Petrovu goru“. Prof. Mile Dakić, upravnik Spomen-objekata u Petrovoj gori, već godinama traga za autorom ove pjesme. Kad ju je dao Timi Cikuši da je pročita, on mu je rekao da je to pjesma neke drugarice omladinke iz Ključara. On tvrdi da pozna njen stil jer je donosila njemu neke svoje radove na ocjenu i tražila od njega pomoć u sastavljanju pjesama. Ali on ne zna njeno ime, a svoje pjesme nije potpisivala. Profesor Dakić pošao je tim tragom. Kad se sastao sa ljudima iz Ključara saznao je da tamo svi znaju za njene pjesme, pa i za ovu. Bila je to đevojka Anka Crnković, kćerka Pavla Crnkovića. Pred sam drugi svjetski rat polazila je srednju školu a 1941. godine pobjegla je kući na selo. Pisala je u narodnom stihu jer je pjesnička tradicija u tom kraju bila veoma jaka. Godine 1942, u vrijeme obruča na Petrovu goru, uhvatili su je ustaše, odveli u Gradišku i tamo je ubijena. Njena sveska s pjesmama vjerojatno je bila negdje u kući i izgorjela zajedno sa kućom. Ova pjesma čitana je na nekoj priredbi, pa ju je neko sačuvao.
O oslobođenju Vojnića našao sam mnogo pjesama. Tu mi se pružila prilika da biram antologički. Oslobođenjem Vojnića za dug period proširena je par. teritorija. Narod je osjetio svoju snagu i sve se raspjevalo.
263. Boj na Lasinji 12. maja 1942. god. Isto kao pod br. 215.
264. Boj na Ljubovu. Spjevao Dragoslav Ognjanović, narodni guslar iz Like. On je pjevao uz gusle stare pjesme i stvarao nove. Pjevao je pred partizanskim jedinicama po Lici i Kordunu. Napisao je mnogo pjesama. Poslije rata je odselio u Vojvodinu i dalje ništa ne znam o njemu. Pjesme je stvarao lako i nije ih popravljao, iako je mislio da sve nisu najbolje. Jedina njegova pjesma koju imam u rukopisu je „Boj na Ljubovu". Pjevao ju je uz gusle 1944. godine na jednoj priredbi u Topuskom i tamo sam došao do ovog rukopisa. Nislim da nije nigdje objavljena.
265. Oslobođenje Vaganca (od 1. do 3. januara 1945. god.). Isto kao pod br. 150.
Na mjestima obilježenim tačkicama ispustio sam negdje i po 20 stihova. To su uglavnom proklinjanja zločinstava još iz 1941. godine. (Borba za Vaganac vođena je 1944. god.). Ispuštajući takva mjesta naetojao sam sačuvati cjelinu pjesme. Pjesnik je vjerojatno stvorio ovu pjesmu na prve glase o oslobođenju Vaganca. O tome se može zaključivati po tom što ne pominje imena nijednog učesnika u boju. On se u pismu Srpskom klubu vijećnika ZAVNOH-a žali da nema propusnice koja bi mu omogućila nesmetano kretanje po terenu, a to znači da nije imao detaljnih podataka o toku bitke i o tome ko se naročito istakao u toj borbi. Zato uopšteno slavi brigadu i diviziju i Vrhovnog komandanta, koji je naredio da se likvidira ustaško uporište u Vagancu. Pismo posjeduje Stanko Opačić-Ćanica.
266. Kordunaška konjica. Autor ove pjesme je Pane Čiča (vidi pod br. 169). Pjesmu sačuvao Ilija Kajganić.
267. Samovolja Rade. Isto kao pod br. 149.
268. Izbjeglice. Isto kao pod br. 162.
269. Pjesma spomeniku palim borcima iz odreda „Debela Kosa“. Autor Nikola Madžar (vidi pod br. 257). Pjesma je nastala prigodom otkrivanja spomenika palim borcima u Debeloj Kosi i odmah ju je recitovao.
270. Radost u nevolji. Isto kao pod br. 169.
271. Zaručnici sa položaja. Isto kao pod br. 215.
272. Pogibija Jure Francetića. Autor je Ilija Livada iz Primišlja, bivši kotar Slunj. Sada mu može biti oko 70 godina. Koloniziran je negdje u Vojvodini. U toku NOB, negdje 1944. godine, dao mi je nekoliko svojih pjeeama, ali su mi nestale. Sačuvala se samo ova o pogibiji Jure Francetića. Ilija je mlad počeo pisati pjesme. Ima ih nekoliko svezaka, neujednačenog kvaliteta. On je u svoje sveske unosio i lirske pjesme, koje su nastajale ili su pjevane u njegovom kraju. Zahvaljujući njemu i Milki Ilić-Livadi ovaj dio kotara Slunja (Primišlja i okolica) najbolje su zastupljeni lirskim pjesmama u ovoj zbirci, pored Tušilovića i Perne.
Ilija je već prije Drugog svjetskog rata bio lijevo orijentisani samostalni demokrata i vrlo aktivan član Seljačkog kola. Djeca su mu prvoborci, a najstariji sin Simo član je Komunističke partije od prije drugog svjetskog rata i sada je general JNA.
273. Pjesma o Dušanu Vergašu. Isto kao pod br. 215.
274. Junaštvo Đure Grudića. Pjesmu sam dobio od Ilije Kajganića iz Vrginmosta. On pretpostavlja da su autori ili Šarac ili Pane Čiča, ali ni za jednog nije siguran. Opjevan je podvig Đure Grudića koji je ostavio patrolu u zasjedi, stavio ustašku kapu na glavu, ušao u ustašku kolonu, ubio dvojicu ustaša, stvorio paniku u njihovim redovima i vratio se srećno u četu. Vorci su bili oduševljeni ovim podvigom.
275. Mihajlo-Miško Breberipa. Isto kao pod br. 162.
276. Pogibija Sime Zatezala. Isto kao pod br. 185.
277. Sjećanje na moju četu. Isto kao pod br. 250.
278. Pjesma o mom drugu. Isto kao pod br. 250.
Reference
urediIzvor
uredi- Narodne pjesme Korduna, sakupio i uredio Stanko Opačić-Ćanica, Zagreb: Prosvjeta, 1971, str. 441-465.