Bespuće/VI
GLAVA ŠESTA
Jedno jesensko poslije podne, pored Une, Irena pričaše Gavri Đakoviću svoj život na odlomke: o svojoj majci kako ju je ona zapamtila: zamišljenu sa čudnim i sjajnim pogledom u časovima samoće; sa ravnozvučnim i suvim glasom, bezvoljnim kretnjama i jetkim smijehom pred mužem; povučenu u sebe; sa vrlo rijetkim trenucima raznježenosti kad ju je uzimala pored sebe, i ljubila među oči, i govorila: „Ti nijesi ničem kriva, čedo moje!“ a Irena je gledala s djetinjim očima koje ne razumijevaju, pripijala se uz njezino krilo, i naslanjala glavu na njezine grudi, znajući da ovi časovi koje je dijete volilo, dolaze tako rijetko; da će proći mjeseci da ona radi mirno u svom ćošku svoj školski zadatak, da škripi pero i da se čuje kako ona svaki čas namiješta stolicu, — a da njezina mati koja sjedi nepomično sa radom koji zabavlja ruke, ne prilazi k njoj; ona se radosno iznenađivala kad bi osjetila njezinu ruku na svojoj glavi kad bi mati sjela pored nje, i pitala da li joj je zadatak težak; ona je tako zadovoljno učila zajedno s njom, i često bi joj bilo krivo što tako brzo pamti.
Ona bi sva uzdrhtala kad bi se, kod stola, počinjale svađe između njezine matere i oca, koje bi trajale dane i nedelje: ona se uspavljivala sa užasom čutih riječi koje nije shvaćala ali je osećala njihovu težinu; budila se sa zaprepašćenošću misleći na dan koji dolazi: kad se ne zna sat u koji se ruča ili večera, kad je odlazila bez kave u školu, i bila tako rasijana cijelo vrijeme; kad se vraćala kao preplašena ptica, plašljivo otvarala vrata, i nalazila sobe nenamiještene, i sto od ručka neraspremljen; kad se na nju sasvim zaboravljalo; oca nije bilo kod kuće, mati, u jutarnjem ruhu sjedi na divanu uplakana i naslonjena na lakat; — onda bi Irena poslušno sjela u koji ćošak, osjećala nešto teško, i umarala se plačući, i odlazila kod tetke da ruča.
I onda otac, vazda da izbjegne da dijete ne bude više svjedok njihovih svađa koje su bile oštre, i u kojima se nisu štedile riječi, dao ju je u samostan gdje se osjećala bolje nego kod kuće: u toj mirnoj, starinskoj, krupnoj visokoj zgradi, sa stotinama prozora, odaja, polumračnog hodnika kuda nečujno promiču časne sestre kao sjenke, i samo se zabijele uzdignuti krajevi njihovih bijelih kapa; sa prostranom crkvom u kojoj vazda vlada suton, sa potamnjelih freska pomaljaju se glave i ruke, po okićenim likovima igra odbljesak od bezbrojnih svijeća, orgulje bruje, pojačane odjekom, hor ženskih glasova u zanosu penje se u nebo i slama se o starinske, neprobojne zidove, i najednom zašuti, i onda se nesigurno kotrljaju latinske riječi sveštenika sa jektičavim glasom. Nju je pridobila mehanička i vazda ista ljubaznost časnih sestara, ona je volila mnogobrojne sličice svetaca i svetica sa pobožnim stihovima i citatima, koje se nalažahu po svima njezinim knjigama i bilješkama; nju obuzeše male ceremonije, ispunjavanje sitnih obreda, — i ona se osjećaše mirna i zadovoljna među mnoštvom drugarica, zaboravljajući svoje usplahireno djetinjstvo, i prizore koji su je dirali do plača.
Gotovo dvije godine, ona je živila tim spokojnim životom; obilazila je majka više puta, zadržavajući se kratko vrijeme, svraćao je i otac da je vidi; jedino, preko praznika, kad je odlazila kući, mada se roditelji sada uzdržavahu pred njom od svađe, ona osjećaše sve šta se događa kad ona nije u sobi kao i ono što se dešava dok nje nema kod kuće, i to joj je izazivalo u pameti neprijatna sjećanja iz djetinjstva i staru sjetu. Ona se vraćala natrag u samostan, neraspoložena, i zaboravljala brzo na to u gomili drugarica, rada, ceremonija.
Najednom je opazila neku promjenu, a da nije znala šta se je dogodilo; časne sestre bile su prema njoj usiljene, kao po dužnosti, ljubazne, i ne prizivahu je više k sebi; ona osjećaše na sebi poglede i sažaljenja i prezrenja; drugarice vjerovatno po zapovijedi, uzdržavahu se od njezina društva. I ona se osjeti osamljena, pošljednja u svemu, uvijek zaboravljena i ponižavana; vazda neki nadzor, neka suvišna strogost; neko pretresanje njezine knjige i bilješke; na ispovijedi svećenik je zadržavaše dvaput duže od ostalih, govorio joj je ozbiljno i strogo o stvarima koje je mogla tek da sluti, ili o kojima nije imala pojma, i propisivao joj neke naročite molitve.
I ona napreže sve svoje misli jedne petnaestogodišnje djevojke, da pronađe šta je tome krivo. Udvostručila je svoju marljivost u učenju i u vršenju vjerskih dužnosti; to nije pomoglo. Sa jednim nejakim očajanjem, ona se moljaše pred žrtvenicima, i dok su njezine drugarice spokojno spavale i ona čula njihovo odmjereno disanje, ona tiho šaputaše naučene molitve, i uspavljivaše se riječima iz molitvenika. .
Tek je osjećala da se je dogodilo nešto strašno za nju; ona jedva očekivaše da joj dođe otac ili mati koje nije vidjela duže vremena, da ih ispita, da sazna to što je muči, i da se potuži. I kad je pozvaše jednog dana iz učionice, ona siđe u sobu za razgovor: na stolici sjedio je njezin otac nešto omršavio i potamnio od pošljednjeg viđenja, malo pognut, sa rukama među koljenima, i sa šeširom i štapom na stolici pored njega. Oni se poljubiše i pošto izredaše obična pitanja, zaćutaše oboje. Na ocu se opažaše nešto plašljivo, nešto što ga tišti i smeta.
— Šta radi mama? — zapita ona poslije ćutanja.
Otac ne odgovori ništa u prvi mah, i to je dirnu i uzruja; i kad se sretoše njihovi pogledi, oba puna sumnje, on joj samo reče nesigurnim glasom:
— Ti nemaš više mame.
Njoj grunuše suze, ona mišljaše da joj je njezina mama umrla bez nje, i to joj bi dvostruko žao i krivo.
— Zar je moja mama umrla? — zapita ona ne zaustavljajući se da plače.
— Gore nego umrla. Da, ona je umrla. Nje nema više ni za mene ni za tebe, ona nas je ostavila.
I on kradom ubrisa suze, ne reče više ništa, naglo se diže i ode, kao da se plaši daljih pitanja, zaboravivši da se s njom poljubi pri odlasku.
Poslije su joj kazale zlobne neke njezine drugarice da je njezina mama rđava ženska, da je pobjegla od muža s nekim lajtnantom koji je kvitirao: s jednim trgovačkim putnikom koji zastupa neku firmu iz Graca. Tako nemarno i ravnodušno ju je ostavila i prepustila ocu koji se, kao što je čula, propio i živio sa svojom vešerkom, misleći da je najbolje da njegova kći provodi godine u samostanu, u toj ogromnoj, vlažnoj, starinskoj i neprijatnoj zgradi,
I za nekoliko noći koje se činjahu neprolazne, dok je ona tiho plakala, ugušujući svoje jecanje u jastuku ona osjeti kako je život nepravedan i opor; ona stradaše za tuđu krivicu, ona je bila nesrećna radi drugoga; ona s užasavanjem gledaše kako tonu svi njezini snovi i nestaju u nepomičnoj pomrčini iz koje bije hladnoća što sleđava dušu; sve čim je ona iskitila život, bilo je strašno u jednom trenutku, brutalno i grubo.
Uzalud je tražila utjehe u molitvi, ona sa strahom osjećaše groznicu i besciljnost toplo šaputanih riječi koje se odbijahu od nečega tvrdog, i padahu natrag kao zrnje pijeska. Uzalud zastajaše u praznoj crkvi posle drugih, na podnožju žrtvenika sa sklopljenim rukama; čim se je duže molila, tim se brže rušila njezina vjera sa njezinim nadama, i u duši ostajaše poslije toga jedna bolna praznina, ili tiho i nemoćno očajanje.
Ona mu pričaše sa utopljenim očima u vodi, sve što je preživela, svu svoju tihu nesreću, sve svoje zebnje koje su joj mrzle dušu i ogorčavale njezinu sjetnu mladost. On slušaše nepomično njezine riječi koje je gutao i sa sobom nosio mirni šum vode, mehanično se hvatao za džep, pušio i bacao u vodu ostatke cigareta za koje se otimahu ribe, ostavljajući krugove na glatkoj površini.
On se nemirno pitaše: „Zašto to ona meni priča?“ ali nije propustio ni jednu riječ, u jednom trenutku dirnu ga njezino pričanje, no on se svlada i ostade ravnodušan. Pa kad ona svrši i kad nađe njegov prazan i razbijen pogled, ona se zbuni i pokaja, puna sumnje da je njezina iskrenost i povjerenje bilo možda nepotrebno, izlišno, neumjesno. On ne nalažaše ni jedne riječi da joj kaže, i oni se vraćahu ćuteći preko djeteline, podaleko jedno od drugoga, kao nečim razdvojeni, još više tuđi jedno drugom nego što su bili prvog dana kada su se sreli.
I oni se rukovaše bez riječi; njegova ruka bila je hladna kao usred zime. I dugo poslije toga, podnimljena rukom, dok se slijevao suton u gustim mlazevima, ona neprestano osjećaše u svojoj ruci njegovu hladnu ruku, i njezinim tijelom prođe jeza.
|
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Veljko Milićević, umro 1929, pre 95 godina.
|