Bespuće/IV
GLAVA ČETVRTA
Sjećao se predvečerja jednog vrućeg ljetnog dana, punog zagušljive prašine i suhe žege, dok se sunce spuštalo i slabilo: glavnom ulicom komešalo se, mimoilazeći se, mnoštvo večernjeg svijeta koji je bio izišao u svoju obaveznu šetnju; ljudi se glasno pozdravljali, zastajkivali, smijali se i dobacivali dosjetke; žene bacale poglede, osmjehe, zagledale jedne drugima haljine i ogledale se u izlozima; sredinom ulice prolažaše jedna gomila zidarskih radnika punih kreča po odijelu i po izobličenim, rđavim šeširima, vraćajući se sa posla teškim i umornim koracima, i zadirkujući se među se. A kroz to mnoštvo, lijeno i spokojno okretali se točkovi na dvokolnim taljigama, prljavim i slupanim od dasaka, punima smeća i đubreta, iz koga je virila jedna prljava lopata; taljige vukao jedan krupan, star i lijen konj, s oborenim očima kao da drijema i sa amom koji mu poigravaše na vratu; na smeću spavao je slatko mlad radnik, sa crvenim i jedrim licem, u iskrpljenom prljavom odijelu, sa uzdignutim koljenima i sa širom opruženim rukama, sa izrazom zadovoljstva na licu: snivao je, valjda, nešto lijepo.
Gavre Đaković se tada trgao. Svijet koji je prolazio nije gledao tu posprdnu sliku svoga življenja, nije primjećivao taj nijemi podsmjeh života, koji prolažaše polagano i neopaženo. Gavre Đaković vidio ga je i osjetio ga je. I taj prizor ne razdvajaše se više od njega, on ga je progonio svuda: kadgod je zagledao u svoj život, javljala se u njemu zlobno i pakosno ta slika; samo mjesto radnika vidio je sebe.
U njemu je bilo nešto uzdrhtalo i uznemireno poslije sastanka sa Jekom; on osjećaše da ravnodušno upropašćuje jednu mladost i podlački gazi jedno srce; on se uvjeravaše da treba bar da stane, da prekine prije nego što bude kasno; on se stotinu puta odlučivao, zaklinjao, davao sebi riječ da će to biti prvom prilikom kad mu dođe; on je bio promislio riječi kojima da joj to kaže, on je znao na pamet svoje fraze i odgovore. Ali čim je ona ulazila u sobu, vesela i nasmijana, donoseći sa sobom tako mnogo bujnog života i mladosti koja se presipa, on je brzo zaboravljao na što se bio odlučio. I kad je ona odlazila, on se ponovo korio i ostavljao stvar za sutrašnji dan.
Pa poslije ostavi i te misli na stranu, ne misleći kadgod ni na šta i bojeći se da misli; bio se pustio životu neka ga zanosi kud hoće, osjećajući da je slab da se otima, a kukavica da se bori. Samo kadikad zaigra nešto rastrgano u njemu, nešto se bolno potrese; začuje jedan suhi, pjeskoviti smijeh koji dolazi iz daleka i koji zveči razbijeno i čudno. A dani prolaze.
Jednog dana ležao je u hladovini u bašti, pod jednom starom trešnjom sa ispucanim deblom i gledao kroz granje u bjeličasto plavo nebo; od Une udarao lak vjetar i donosio oštar i jak miris vode i burkanje valova; negdje u daljini sijao se jedan srp vode; odnekud iz polja dolazili odlomci jedne snažne pjesme koju su pjevali čvrsti i oštri glasovi žetelaca, pjesme grube i vrele kao i sunce koje ih prži, pod kojim žanju, polegli po poslu i okupani u znoju; u njoj se čuo pun zvuk srpa kad se zabada u gusto, požutjelo klasje i ta pjesma, isprekidana, donosila je sa sobom i ritam udaranja srpova i padanje ječma.
I on je pomišljao, zašto se nije ranije trgao i ostavio školu i došao da živi u svojim poljima; da bi možda bolje bilo da se nije odvajao od svoje zemlje, da diše s njom zajedno, da s njom i njega biju kiše koje padaju u nevrijeme, da i njega satire mraz, da i njega boli udaranje ledenih zrna, da i njega prži suša i izgara pripeka, da hlepti kao spržena polja za jednom kišom, da izlijeće pred kuću i da dugo pogleda u nebo, glatko, plavo i bez oblaka, sa kojega se prosipa oganj. I kad tamo, iza brda, počima da se rađa oblak, on u svoj pogled meće i ljubav, i molbu, i preklinjanje, pozdravlja ga radosno kao brata ili prijatelja, s uživanjem ga prati kako raste kao i njegovo srce u grudima, kako malo po malo prekriva nebo, kako se primiče, prilazi, spušta. I počimaju kaplje koje se rasprskavaju o stvrdnutu, ispečenu i ispucalu zemlju, jače i bujnije udaraju mlazovi, zemlja željno upija vodu, a on sa skinutom kapom pušta neka ga bije kiša po licu i po kosi, neka mu se cijedi niz vrat i niz prsi, on žudno uživa u njoj kao žedna, odavno nenapojena polja i isušeni usjevi. Kako bi,on bio srećan kad bi se ovako mokar i pokisao mogao da vrati u kuću. Ne bi ga se ništa drugo ticalo, ne bi možda osjećao ovoliko praznine i pustoši u životu; u kući bi ga čekala žena i poletila u susret djeca. On bi živio u svojoj maloj porodici srećno i zadovoljno, bez turobnih i izlišnih misli i bez praznih i neispunljivih želja.
Ali ovako kad mu je umrla volja za sve, kad ne može da se snađe, kad nema snage da se traži ni smjelosti da se drži, kad ga je ukočila i skamenila memla i čama jedne plitke sredine, on se osjećao tako sam, odvojen od svega, kao u jednoj strašnoj beskrajnoj pustinji bez horizonta. Gurnuli su ga u škole da bude gospodin, odvojili ga od zemlje i naroda, spriječili ga da uhvati korjena u zemlji iz koje je iznikao, gurnuli ga u jedan život u koji kad je zagledao, on se zgrozio, užasnuo, trgnuo. I pošao je natrag kad već više mostova nije bilo: u onaj život nije se usudio da uđe, a ovaj drugi postao mu je nepristupačan. I on je zastao, ostao tako stojeći, ne idući ni naprijed ni natrag, s prezrivim osmjehom prema sebi, sa rukama na leđima, osjećajući gorko svu bijedu i glupost svoga položaja.
O, kako se on stresaše pod udarcima pjesme žetelaca, koja se razlamala beskonačno: oni tu pjesmu pjevahu zemlji koja ih drži i hrani, zemlji na kojoj su odrasli njihovi djedovi, vječno radeći i braneći je s puškom u ruci, sahranjujući u nju sve svoje nade i muku i jade i znoje, zemlji iz koje su se rodili generali koji su zaboravljali i svoje kuće i svoj jezik i svoju narodnost, čim su pripasali sablje, i lomili ih po krvavim razbojištima Solferina, Mađente, Kustoce i Kenigreca; zemlji koja je odnjihala gospodu koja su ih batinala i tjerala u hajduke, udarala danke i sudila im, zatvarajući ih i šiljući vojsku da ih puškara. Njemu se činjaše da Una pamti stotine godina tu pjesmu, da ju je u sebe upila, da je ona dobrodušno ponavlja žamorom svojih talasa, da i ona voli svoje obale koje vječno obdjelavaju njezini potišteni unuci, da bi ona možda drukčije tekla, kad ne bi, jedne godine, čula udaranje srpova i pjesmu žetelaca. Ko zna . . .
Kad je digao oči, vidio je gdje prema njemu ide jedno seljačko dijete kome su tek negdje odskora obukli gaće kad je pošlo u školu, skide s mnogo muke svoju crvenu kapicu i stade pred njega.
— Gavre — viknu — traži te nekakav gospodin, i odmah otrča natrag.
Gavre Đaković baci pogled za djetetom, čisto ne vjerujući. Ko bi to bio da ga traži! Da nije kakav stari prijatelj koji je ovamo slučajno zalutao i sjetio se njega? Zašto da ga uznemiruje taj svijet? .
I on lijeno ustade i pođe, oblačeći usput kaput na kome je ležao i otresajući trunje koje se bilo nahvatalo po njemu. Kad uđe u kuću, nađe u hodniku jednog omanjeg, dežmekastog i postarijeg čovjeka koji mu pođe u susret i predstavi mu se, hvatajući se za šešir: „Bohuslav Panek, inženjer“ , izgovoreno tako kao da je on već morao to ime stotinu puta čuti i čvrsto mu stisnu ruku kao da su bili stari poznanici.
— Milo mi je, milo mi je, - reče Gavre Đaković, progunđavši svoje ime i pitaše se: „Šta hoće ovaj čovjek od mene?“ i gledaše njegova nabrekla crvena lica, zabrekao podvaljak, crvene brkove, sve pod jednim prostim slamnatim šeširom; preko kulje mu jedan debeo zlatan lanac sa zavinutim crvenim koralom, iz džepa na prsima pomaljao se jedan veliki i prljav colštok.
On ga uvede u sobu i iznese rakiju.
Inžinjer se ljubazno kucnu, s mnogo prijateljskog osmjeha, najprije primirisa čašicu i miris ga očigledno zadovoljavaše, srknu malo na vrh jezika i pokaza licem da je više nego zadovoljan i kad ispi, on dobaci Gavri Đakoviću jedan ljubazan pogled. I poče da hvali šljivovicu; sa rđavim akcentom, zapita, onako nemarno, ima li je još mnogo.
— Nema.
— Nema! — reče on više nego žalosno. - Šteta, šteta! — mrmljaše on. I iskapi novu čašicu.
I on je zasio u toj sobi, kao da je stari gost kuće, slobodno se kretao, smijao, pričao na dugo i široko o svome Pragu, o češkom pivu, grdio Nijemce, razvezao o Janu Husu i o Žiški, o slovenskoj solidarnosti, pričajući iza svake desete izreke kako mu je vrijeme skupocjeno, a sjedeći tako kao da ne misli da se skoro diže.
— Bože moj, šta hoće ovaj čovjek od mene? — pitaše se očajno Gavre Đaković koji se dosađivao. I on posla u sebi do đavola i Jana Husa, i Žišku, i slovensku solidarnost, zajedno sa gospodinom inžinjerom i njegovim Zlatnim Pragom.
Zatim Panek svrnu razgovor na svoje poslove: na jedan put koji pravi u ovoj okolini. I poteže iz donjeg džepa jedan veliki plan, raširi ga po stolu i poče da mu sve potanko objašnjava. Gavre Đaković se zaprepastio i postajaše nervozan.
— Kakav je ovo nesrećnik! — dreknu u njemu jedan glas. - Upropastiće me. Izgubiću i ovo malo pameti. — I predade se svojoj sudbini, misleći da izbije malog Ilicu što mu je ovog objesio o vrat. On već pomišljaše da se s njim zavadi i tražaše samo koju riječ.
Jedva jednom, inžinjer mu kaza zašto je došao; čuo je da on ima u svojoj kući dovoljno mjesta, moleći ga da mu ustupi dvije sobe, jer nema gdje da stanuje. Gavre Đaković se malko zamisli i više da ga skine s vrata nego da mu učini uslugu, obeća mu. Može da se useli kad hoće.
I oni se rastadoše. Gavre Đaković gledaše ga kako se ljulja cestom, poštapajući se na jedan debeli, prosti štap, i odlanu mu u duši.
Poslije se pokaja. Biće uznemiren, Možda ima još neko s njim kad je uzeo dvije sobe. Uostalom, i onako su mu novci bili na izmaku; oni će ga se malo ticati. On će opet da živi sam za sebe.
Izvjesno, inžinjer nije bio sam. Gavre Đaković razabiraše još jedan glas, i to, činilo mu se, ženski. Valjda je oženjen, pomislio je; u ostalom, šta ga se to tiče? U kući je bilo mirno, osobito prvih dana; on se nije ni s kim viđao, jer ga je to mrzilo. Ipak, kuća se polako budila, osjećali se životi u njoj, život je jače kroz nju strujao, stvari dobivale novi izgled, stresajući sa sebe mrak i prašinu: osjećalo se da život dolazi polako i nečujno, kao na prstima.
Pa kad je silazio u baštu, sjeća se da se je nehotice okrenuo prema njihovom prozoru i učinilo mu se da je spazio jednu žensku glavu koje je ubrzo nestalo. I pitao se zašto se on okreće? Bio je nemiran cijelo vrijeme.
Kad se vraćao, opazio je da nema nikoga na prozoru. I onda se uvjeravao da mu je to sasvim svejedno, bio ko, ne bio. Ali činilo mu se da je bio neko po strani ko ga je gledao. Kad je ulazio u kuću učinilo mu se da čuje kako su se za njim polagano otškrinula jedna vrata. A zatim se korio što misli o takvim glupostima i bio nezadovoljan sa samim sobom. Njegova radoznalost izgledala mu čudnovata i smiješna, dozivao je u pomoć svoju ravnodušnost, ali uzalud. On onda bacaše krivicu na svoju osamljenost koja potpiruje misli bez smisla. — Na kraju krajeva, ko to može da bude? — uzviknuo je. — Jedna bucmasta i zdepasta Čehinja, — i nasmija se.
Palo mu je na pamet da sutradan ode k njima i odmah je to nazvao glupošću. Plašio se planom puta i različitim drugim planovima iz inžinjerova džepa; bojao se kao žive vatre Jana Husa i Žiške, uvjeravao se da onaj zna još stotinu stvari o kojima može da priča po nekoliko sati i da mu probija glavu kako su Česi prvi slovenski narod. I ne smjede da ode.
Međutim, poznanstvo je bilo obično i slučajno.
Sreo ih je jednog jutra u hodniku, mašio se za šešir i htio da prođe. Inžinjer ga zaustavi, pozdravi se s njim i diže čitavu galamu svojim govorom, smijehom, glasom koji je odjekivao i lomio se kroz kuću. Pa onda se prisjeti i upozna ga sa svojom kćeri koja je stajala malo po strani i gledala kroz otvorena vrata, bacajući kadgod na njih dvojicu po koji pogled. Oni se osmjehnuše i rukovaše.
Inženjer ga pozva da pođe s njima, pokušavaući da ga oduševi za svoj posao. On htjede da malo razmisli i ne odgovori odmah.
Ona ga pogleda. Njemu se učini da je pročitao u njezinom oku: „Hajdete!“ I on, ne znajući ni sam zašto, pođe.
Bilo je jutro; sunce još nije bilo ojačalo i padalo je na krošnje šljiva čiji se plod plavio u granju; grane koje su se naginjale prema putu, bile su obrane od prolaznika; prođoše redom krošnjatih trešanja, s napola uvelim lišćem i sa izlomljenim ograncima ispod njih, što je podsjećalo na dječurliju koja ih je bila pustošila čim su bile počele da rude. Ispred kuća trčkaraju neumivena djeca. Iza kuća izviri koja žena, povezana rupcem, i brzo se sklanja. Psi na lancu trzaju se i laju. Vide se razvaljeni plotovi, guste i zbijene živice, ogrezle u zelenilo. Iza kuće odsijeva blago Una u daljini. Čuju se i vide vitlovi kako se lijeno zamaču u vodu. Brašnjavi ljudi izilaze iz mlinova i skidaju kape; sretnu se po koja kolica koja se teško odmiču po drumu, skoro nasutom oštrim i krupnim kamenjem. Oni prelaze preko strnjišta, punih stogova, u čijoj hladovini izvaljeni momčići i psi čuvaju stoku. U daljini vide se konji kako oblijeću po guvnima i čuju se uzvici. Oni počinju da se penju uz brijeg jednim starim, razrovanim putem, punim vododerina; iza leđa ostaju im visoke, gole planine, sa surim i strmim stijenama u kojima se gnijezde orlovi. Kroz jedan klanac probija se Una.
Inžinjer nešto priča o svome poslu i budućim radovima u ovoj okolini; Gavre Đaković pogleda ga od vremena na vreme i klimne glavom, ali ga ne sluša. On gleda pored sebe nju, u lakoj, plavičastoj haljini, sa vrpcama koje se lepršaju na vjetru, sa širokim slamnatim florentinskim šeširom, na jakoj bujnoj, zlatunjavoj kosi; lice duguljasto sa finom bijelom puti koja se pokadgod zarumeni, sa dosta običnah poteza, ali punih jedne blage nježnosti: tek malo zamišljenosti koja se trenutno javlja iz njezinih očiju, daje licu više izražaja. To je bio njegov prvi utisak. On se obraćaše njoj sa po kojim neznatnijim pitanjem, a ona se osmjehivala i potvrđivala.
Uđoše na jedan razvaljen put, pun krupnog kamenja na kome se poznaju obli tragovi čelične šipke; dolje, ispod njih, zarasla brdo bukova šuma, puna hladovine i svježine. Već su mogli da spaze mnoštvo ljudi koji dižu graju, usijecajući put u brdo; jedni valjaju kamenje i slažu ga na putu, drugi udaraju gvožđe u tvrdu stijenu i udarci bata odjekuju u uvali; vidi se četica ljudi kako se rasprši u tren oka na sve strane, polijegajući po zemlji; digne se oblačić dima, grmne i odjekne nekoliko puta potmuo pucanj s kišom kamenja koje pada, pršteći i rušeći se niz brdo. Udaraju batovi, vide se zamahnute i zasukane mišice, mučno se zabada čelik u cijelac kamenj I prilazeći bliže, oni mogu da vide u neprekidnom poslu ljude sa razdrljenim košuljama kroz koje se crne prsa, u prljavim gaćama, zakriljene od sunca različitim šeširima koji pričaju njihovo mučenje i prebijanje po tuđini. Čuju se veseli, hrapavi glasovi gdje se dovikuju, pod suncem koje se diže i koje počima da šiba svojim zrakama. Iz šikare, na trnju, plave se njihovih prsluci. Čitavo polje ispod njih odjekuje od njihovog posla, njihove vreve i eksplozije dinamita.
Inžinjer ode odmah radnicima, a oni siđoše dolje u hladovinu, pod jednu bukvu, s gustom, neprozirnom i neprobojnom krošnjom i obilatim i bujnim lišćem koje sakriva grane i ogranke. Ona je bacila svoj šešir na hrpu suvog lišća, i oni sjedoše, pogledavši se u isti mah, i baciše pogled na više. Odozgo se čuo ozbiljan, pola ljutit i odsječan inžinjerov glas koji je davao radu jednu oštru i zapovjedničku notu: jače i brže lupali batovi, češće se razlijegala eksplozija, ljudi se naglije i užurbanije kretali. Gore se vidio on, crven, sa ispupčenim trbuhom, sa šeširom koji ga poklapa, mašući, pokazujući i upirući svojim štapom na nešto, sklanjao se i trčao nespretno, ljuljajući se i zavaljujući se s desna na lijevo kad je pucalo u njegovoj blizini, vraćao se sav zaduvan na staro mjesto, potičući rad sve življe svojim oštrim, reskim glasom, ne dajući ljudima da dahnu, da se odmore, da se napiju ugrijane vode, ne videći u njima ljude nego radnike koji moraju da ga slušaju i da mu se pokoravaju, ako hoće da zasluže koju krvavu paru, gledajući samo svoj posao pred sobom koji treba da se svrši. On je gore bio postao sasvim drugi čovjek, ne naličeći ni najmanje na onoga trbuška, sa licem za šalu i za smijeh, sa debelom cigarom u zubima koja mu se vazda gasi, sa izgledom čovjeka koji ne zna da se naljuti.
A oni dolje pričali su o Zagrebu, o stotinu stvari koje su dobro znali, sjećali se sa vedrim i veselim smijehom malih događaja; njihov govor lagano i isprekidano miješao se u pun i jednoličan šum bukvika. I podne je brzo došlo u pričanju tih sitnica kad je inžinjer sišao k njima, sav crven, zaduvan, uzrujan i promukao, tužeći se na naše radnike, psujući ih i prijeteći im, govoreći kako je sasvim drukčiji češki radnik; i kad dođe na svoju vječnu omiljenu temu, Češku, njegovo se lice ponovo razvedri, glas mu posta blaži, a oči se dobrodušno rasvijetliše ispod rijetkih trepavica.
Oni ne dadoše Gavri Đakoviću da ide kući na ručak. Ručao je zajedno s njima, dok se više njih, kod radnika, javljalo življe raspoloženje: viđale se žene i djevojke koje su bile donijele jelo svojim ljudima, braći i rođacima; razlijegao se podalje iz hladovine veseo vrisak devojaka i lijeno, bezbojno smijanje žena; gore ležale razbacane ćuskije, lopate, batovi, kolica i drugi alati koji su bliještali na suncu.
I poslije podne, kad su niz brdo silazile gomile žena, kad radnici uzeše ponovo od sunca ugrijane alate, kad se inžinjer lijeno i nespretno krivudajući uzvera k njima, kad u polje ponovo odjeknu njegov ljutit glas, kad zalupaše batovi i užurbaše se ljudi, Gavre Đaković oprosti se s njom. Njoj bi malo krivo što je ostavlja, ali ga ne zadržavaše. I on se uputi kući. Začu iza sebe glas inžinjera koji mu veselo dovikivaše nešto, mašući štapom. Gavre Đaković otškrinu malo šešir i vidje Paneka kako se odmah uputio jednoj gomili radnika, počimajući da ih psuje.
Kad je stigao kući zatekao je na stolu ručak koji se ohladio. On je zbacio sa sebe kaput, skinuo kragnu i spustio se u naslonjaču, osjećajući se umornim, ne toliko od hoda koliko od razgovora, od vreve, od rada koji je vidio; bilo je neizmjerno mnogo umora u onome jednolikom, teškom i potmulom udaranju batova i u čestim eksplozijama.
I on se smijaše samome sebi, svojoj radoznalosti da se upozna s tom devojkom koju je naravno zamišljao sasvim drukčije, bolje ili gore, koja nije bila rđava, koja je bila kao i sve ostale, i sve što je donio u sebi od tog poznanstva, bio je jedan miran i ravnodušan utisak. I poslije pola sata, on više i ne mišljaše na nju.
Ništa više nije bunilo njegove misli; on je često nije ni primjećavao. Pomalo je kadgod razgovarao s njom na hodniku: oboje naslonjeni na svoja vrata. U kući mu se bolje sviđala, gdje se jače, bez šešira, isticala njezina kosa. Našao je u njoj jednu mirnu dobrotu koja mu se dopadala. Vidio je da joj je još uvijek bilo žao što ju je ostavio tako naglo onoga dana. Pa poslije razgovora, on je opet postajao stari i puštao se sa uživanjem svojoj čami, ne trudeći se da daje mislima izvjestan pravac; mrzilo ga da se obmanjuj e.
I tako se vukli dani bez obilježja i bez uzbuđenja.
Jednoga jutra probudio se kasno, umorniji nego što je legao; soba je bila mračna, napolju padala kiša, zapljuskujući prozore. On se teško digao, osjećajući se da nije ni zašto; misli su mu bile glupe, pokreti teški, pogledi prazni. Nije se sjećao da ga je odavno toliko ubijala čama kišnog dana, to nemoćno mrtvilo, isprekidano šištavim šumom kiše koja pljušti, zaklanjajući svojim finim, drhtavim platnima od sitnih zbijenih mlazova predmete u daljini; i na njegovu dušu navlačila se ona jednaka, mirna, siva boja koja daje svemu prljav izgled. Nije bilo u tome danu ničega zlog, ničega rđavog, nije u njemu bilo nikakve srdžbe ni zlobe, ali nije to bila ona dobrodušna, bujna i gusta kiša koja se slijevala s uživanjem i klikom, u punim zvucima, poslije sušnih, izgorjelih dana, u njedra zagorjelih i okorjelih polja. Bilo je u toj kiši nešto prljavo i jadno, u tim tankim i uskim mlazovima koji se kvase i gube u nemirnim lokvama žute, blatnjave vode koja zalijeva kaljave drumove; bilo je u tome svemu mnogo jedne bijedne nemoći, nečega bez snage i bez volje; kiša je curila s prezrivim, bezvoljnim jadom, vazda jednaka, i preko mrtve noći i zamrzlog jutra i dana koji je kunjao.
Kako je on teško snosio taj dan, pun potištene nejasnosti i nečega skrivenog, na svojoj duši. On je osjećao toliko tereta na sebi; sive, olovne čame koja je bila strašna, jer je bila nepomična i grozna, jer je bila neiskazana i nemilosrdna, jer se nije mijenjala, ostajući vječno ista. On se osjećao sputan od nje, od nečega nevidljivog što ga gnječi, muči i satire, lagano i bez žurbe, besprekidno i sigurno. On nije nalazio ničega u sebi da se odupre i otme tome zlu, on mu se bio predao sa zatvorenim očima i malaksalim tijelom, proživljujući grozne časove, očajne u svojoj praznini.
Znao je da je ona sama kod kuće, da je inžinjer još u jutro nekud otišao, da se i ona možda dosađuje i muči, da možda želi da progovori nekoliko riječi, ali ništa se u njemu nije kretalo, ništa ga nije poticalo da se digne iz svoje naslonjače, prema svemu ostajao je tvrd i hladan. Činilo mu se da je čuo njezine korake u hodniku, da se njezina vrata više puta otvaraju, ali on je bio nepomičan, sa zakovanim tijelom i zaspalim mislima, koje su ga ubijale svojim mrtvilom. I dan se teglio prljav, kišan, blatan i turoban, ne naličeći ni na dan ni na noć.
I on je valjda bio zadrijemao u svojoj naslonjači, jer kad ga je trgla neka lupa iz hodnika, oko njega je bila gusta pomrčina. Mrzilo ga je da pali svideću i gleda na sat, osjećao se poslije sna nešto bolje; misli su tekle lakše, nije ga tištao umor. I ponovo mu dopiraše do ušiju neki šum iz hodnika, kao da se neko napreže da digne nešto teško; jednom mu se učini da čuje nečije stenjanje, nečije zadahtalo naprezanje.
On zapali svijeću i otvori vrata.
Na kamenim pločama hodnika ležao je potrbuške pijan inžinjer, gologlav, pokušavajući da digne glavu, sa još crvenijim mesnatim obrazima nego obično, sa krvavim, izbuljenim, blesavim, pijanim očima, sa nabreklim žilama na čelu, sa zamuljenim rukama, sav blatan i mokar od kiše. Pored njega klečala je kći, pokušavajući, mučeći se uzalud da ga krene i da mu pomogne da se digne. Na njezinom licu u koje je udarila vatra, ogledalo se nešto strašno i zaprepašćeno, s očima, punim suza, ubijena stidom, osjećajući poniženje svoga oca, kao da i na nju pada jedan dio njegove sramote. Kad ugleda Gavru Đakovića, ona briznu u glasan plač i sakri lice rukama.
— Gospodine Đakoviću, gospodine Đakoviću, — ponavljaše ona kroz suze, ne mogući više ništa da kaže, sva uzdrhtala i uzbuđena, gušeći se u gorkim i nesrećnim suzama.
Njega prođe nekakva jeza kad vidje njezin plač i tugu i sramotu; njemu dođe želja da udari nogom ovo pijano stvorenje, izvaljeno nemoćno, sa raširenim rukama, punima blata iz jaruga. I on ljutito, ne pazeći gdje ga hvata, ne mareći za stenjanje ni za odupiranje gospodina Paneka, više vukući nego noseći, uvede ga u drugu sobu, praćen Irenom sa svijećom u ruci koja je drhtala i tresla se kao u groznici. Ona ostavi svijeću i iziđe. On ga svuče, baci ga u krevet, ne mareći za njegovo mumljanje, i pokri ga. On odmah poče da hrče.
U drugoj sobi, na stolici sa laktovima o stolu i rukama na licu, ona je plakala jednim tihim plačem. Mala, prosta lampa prosipaše lijenu svjetlost na njezine kose koje su bile napola pale i na fino rumenkasto meso lijeve podlaktice sa koje se bio spustio raskopčan rukav.
On joj lagano priđe i uhvati je blago za podlakticu.
— Ne plačite, — reče, i osjetivši da mu glas dršće i biva slabiji, trudio se da ga pojača i da mu dade blagu mirnoću, — ne plačite, — reče ponovo sa nepogođenim tonom glasa, — nije to ništa tako strašno, to je dosta obična stvar.
I pusti njezinu ruku.
Ona samo što malo otkloni dlanove s očiju, zadržavajući svoj položaj s rukama ispred lica, i pogleda ga tužno i pametno u oči.
— Kako sam nesrećna, Bože moj, kako sam nesrećna! — reče i klonu čelom o go, drven sto i zajeca, tresući se kao trska.
On stajaše neko vrijeme pored nje, tražeći jednu pametnu i utješnu riječ, ali je ne nađe. Pa onda lagano pođe prema vratima.
— Laku noć! — reče.
Ona ga ne ču i ne maknu se.
On pođe sav uzbuđen i uznemiren u svoju sobu i tek kad se udari o jednu stolicu, sjeti se da je zaboravio svijeću u inžinjerovoj sobi. On se svlačio u mraku i činilo mu se da još čuje njezino bolno i uzdrhtalo jecanje; i kad je legao, činilo mu se da je još vidi satrvenu i slomljenu, punu neizrecivog jada koji je lila u suze, i on se stresaše, videći je kako dršće, sa vrelim čelom na hladnom stolu, kako joj igraju grudi kako joj ruke, vlažne od suza, pritiskuju lice: njega prožimaše vječno njezin tužan, zaplakan pogled, njega pritiskivahu kao kamenje njezine žalobne riječi, pune suza, bola, sramote i jednog jada, teškog kao olovo: „Kako sam nesrećna, Bože moj, kako sam nesrećna!“
I u mrtvoj noći bez života i kretanja, on neprestano mišljaše na nju i na njezine riječi. On se prevrtaše s jedne strane na drugu i ne mogaše da zaspi. Ona sigurno još plače, mišljaše on. Ona kaže da je nesrećna.
— A zar sam ja srećan? - zapita se on i lutaše očima po tami. I čitave noći ne sklopi oka.
|
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Veljko Milićević, umro 1929, pre 95 godina.
|