◄   3 4. 5   ►

4.


VUČKO (donosi kafu i metne na astal), PREĐAŠNjE


LjUBA (sipajući kafu, Vučku): Jesi l’ uneo stvari?

VUČKO: Jesam.

LjUBA: Evo, majka.

STANIJA (gledi): Što je ovo?

LjUBA: Kafa.

STANIJA: Kako kafa? Žuta.

LjUBA: S mlekom.

STANIJA: Ko pije kafu s mlekom? Mleko se pije samo.

VUČKO: I ja kažem. Ama gospoda...

LjUBA (babi): Uzmi samo, da vidiš kako je dobro.

STANIJA (okusi, pa se namršti): Ne mogu ti, kjerko.

LjUBA: Zašto? To je dobro. Evo sa zemičkom. Umači samo.

STANIJA: Kafa se ne jede, nego se pije.

LjUBA (smeje se): Probaj samo.

STANIJA: Ne mogu ti, kjerko. Nego daj mi kafu, ako oćeš.

LjUBA: A ti donesi, Vučko, crnu kafu.

VUČKO; Jes’, i ta ne valja.

LjUBA: Kako da ne valja?

VUČKO: Skuvaš, pa stoji, stoji, stoji, dok se ne slegne. — E. kako ćeš da gu piješ?

LjUBA: A ti skuvaj po turski.

VUČKO: Ete, majka! Što je dobro, to je turski, a što ne valja, to je po nemački. (Uzme kafu s astala i odlazi.)

STANIJA: Bađava. Čudan adet nastade. (Sat stane udarati. na koje se Stanija upalaš.) Što beše to?

LjUBA: Sat, majka.

STANIJA: Pa sat u sobi. (Sat počne svirati. Stanija malo posluša, pak se prekrsti.) Kakav je to sat?

LjUBA: To je muzika?

STANIJA: Što je to muzika?

LjUBA: Zar ne znaš? Svirka.

STANIJA: Pa svirka su zurle.

LjUBA: Hi, hi, hi! Ko će zurle da sluša? Čekaj malo. (Otide fortepianu i počne svirati.)

STANIJA (uplašeno): Ju mene, kjerko, ju mene, kjerko!

LjUBA: Šta je, majka?

STANIJA: Ti da budeš Ciganka?

LjUBA: Zašto Ciganka?

STANIJA: Kuku mene i do boga moga! Nešina kći Ciganka.

LjUBA: Ama što ti je majka?

STANIJA: Ko svira, do Cigani?

LjUBA: Ta to je sad moda: koja devojka ne svira, Nije nobl.

STANIJA: Šta ti tu govoriš, kjerko?

LjUBA: Tako je. Idi u prve kuće, svuda ćeš naći ili fortepiano, ili gitar.

STANIJA: Ama kako to govoriš?

LjUBA: Pa tako.

STANIJA: Ja te ništa ne razumem.

LjUBA: Šta ću ti, kad nisi živila ovde.

STANIJA: Kako se zovu te tvoje zurle?

LjUBA: Kažem ti, fortepiano.

STANIJA (vrti glavom): Hm, hm! Pa de sviraj malo. (Ljuba počne alegro iz jedne opere.)

STANIJA: Pa to ti sviraš?

LjUBA: A da šta ćeš?

STANIJA: To ništa ne valja. Kam ti Ajduk Veljko, kam ti druge pesme?

LjUBA: E, to je sasvim prosto.

STANIJA: Nego to tvoje cilulu, cilulu. Zlo, kjerko, kraj sveta. Kad si ti vidla za mog vremena te nakarade u sobi?

(Gleda svuda.) Gle, gle! Šta će to golišavo devojče na duvaru?

LjUBA: To je Venus.

STANIJA: Šta je to Venus?

LjUBA: Boginja ljubovi.

STANIJA: Boginja! A šta je boginja?

LjUBA: Bog je muško, a boginja je žensko.

STANIJA: Što? Što? Bog i žena? To ni Turci ne drže. Ej Nešo, Nešo, kuku majci, što sam dočekala! Ljudi imaju u kući svece i mater božiju, a kakav je ovo pokor kom se oni mole.

LjUBA: Zar ti misliš, majka, da mi to držimo za ikonu?

STANIJA: Da što si je obesila?

LjUBA: Eto tako, da je lepo u sobi.

STANIJA: I to lepo?

LjUBA: Zar ne vidiš kako je lepa?

STANIJA: Vidiš, kjerko, to je sramotno. Koja devojka pokazuje gole prsi? A ona je gotovo sva gola. Sramota doboga, nego skini, pa baci u vatru.

LjUBA: Za to smo dali tri talira, majka.

STANIJA: A koliko si dala u crkvi?

LjUBA: Pa ti znaš da devojke ne daju ništa.

STANIJA: U crkvi ne daju, a za sramotne ikone mogu da daju, jel?


Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Jovan Sterija Popović, umro 1856, pre 168 godina.