Beno Poplesija (Robinja)1/12
| ←Šena jedanesta | Beno Poplesija (Robinja) Pisac: Nepoznati autor Šena dvanesata |
Šena trinesta→ |
BENO: Signor Dottore, ja ne znam više, česa se tužiš na moga sina? jacun ti je žo ere slijedi Anicu Moemuču? žalije je meni koji sa[m] mu otac. Questo è male antico [to je staro zlo], i zato ga sam destrigo i izagno iz kuće.
DOKTUR: Nequaquam, minime autem ja se ne tužim, queror seu conqueror od ljubavi Aničine; Troja vetus malum — evo ti Seneka! zašto da je to, bilo bi terrere tempus. Ma imam novi uzrok koji me inspinga tužit se: majora latent, gosparu Beno.
BENO: Per vita mia [tako mi života] reci mi koja je to stvar koju mi tako infamu [sramotnu] deskrivavaš.
DOKTUR: Infandum, regina, jubes renovare dolorem! on ne ljubi, sed odio prosequitur Anicu, ma ljubi druzijeh.
BENO: Za rane bore reci mi, tkoga to ljubi?
DOKTUR: Čuj ovi distikon, to ćeš i znati: „Ilee, Anniculam valde qui prius amabat, nunc amat intenso corde Robigniculam", to jes Mihoč ne ljubi Anicu nego robinju.
BENO: (Ajmeh, nuti vraga!) — Ma kako to znaš? ko ti js reko? može li bit to tako?
DOKTUR: Majora in me patior! on isti ore proprio confessus est, reko mi je da amans amovit, amat, amabit...
BENO: Otidi, caro Sig. Dottor, i disvada’ ga od tega.
DOKTUR: Otiću illico, statim i ončas; vale, domine!
BENO: Cazzo, uzet mi robinju! ova se veće ne može trpjet. Valja mi otit naći Limicu. neka on pođe kontratat [pogoditi se s Peraštaninom, prije nego on vrag učini mi koji tradimenat [izdajstvo]. Uzo sam one peset dukat; otiću do Place, jeda ga nađem.
Reference
uredi
