Bekri-Mujo

Pripovijeda se da je u Carigradu negda bio nekakav Turčin, Bekri Mujo (Mujo pijanica), kome je iza oca ostalo nebrojeno blago, pa on propivši se sve popio i proćerdao, tako, da nikakih drugih haljina nije imao, osim jednoga ćebeta, kojim je ogrnut po sokaku išao, i nekake stare kapetine, kroz koju mu je perčin bio propao. Jedan put srete ga Turski car na sokaku pijana, i stane ga karati, što je toliko blago propio i do takoga sramotnog stanja dotjerao; no on se okorno osiječe na cara, govoreći mu: "Što je tebi stalo, što ja pijem? Ako pijem, za svoje novce pijem; a ti ako misliš, da ja nemam novaca, pošto ćeš mi dati Stambol?" Car prem da je znao, da on nema ni pare, opet pomisli u sebi, da ga nije podgovorio ko drugi, ko ima novaca, pa pošto se obreče, ne može se natrag udariti, i zato mu odgovori: "Ne dam ti, Mujo, cijeloga Stambola ni pošto, nego ću ti pola dati po to i po to, pa onda za nevolju možemo u njemu oba carovati." Mujo mu na to odgovori: "Dobro! Sutra ću ti u jutru donijeti novce." I tako se rastanu. Kad sutradan Mujo ne dođe u određeno vrijeme s novcima, car pošalje, te ga dovedu; no sad Mujo trijezan prizna, da nema ni pare a kamo li da kupi Carigrad ili polovinu njega. Onda car odmah zapovjedi, da ga posijeku, što je tako lagao i s carem sprdnju zbijao. Mujo se iznajprije stane moliti za oproštenje, a kad vidi, da mu ništa ne pomaže, onda rekne caru: "Kad si naumio, lasno ćeš me pogubiti; nego te molim, da učiniš jednu milost prije nego me pogubiš; da nađeš u tvome carstvu tri čovjeka: jednoga siromaha, koji ništa na svijetu nema; jednoga slijepa, koji ništa ne vidi i jednoga bogalja, koji nema ni jedne noge, nego samo trup; pa da ih dovedeš ovdje i da ih lijepo nahraniš i napojiš, a nas ćemo dvojica gledati, šta će oni raditi." Car na to pristane, i odmah zapovjedi, te se taka tri čovjeka nađu i dovedu, i posadivši jednoga do drugog, donese im se jelo i piće, i stanu se častiti. Kad se podobro najedu i napiju, onda slijepac progovori: "Hvala Bogu i čestitome caru, koji nas je nahranio bijeloga hljeba i napojio crvenoga vina!" A bogalj ni pet ni devet, nego na njega: "Kurvo ćorava! kako ti znaš, da je hljeb bijel i vino da je crveno, kad ne vidiš? Sad ću te nogom u zadnjicu!" Uz to siromah poviče: "Udri ga u moj odgovor ja ću ga platiti." Onda Bekri Mujo progovori caru: "Vidiš, čestiti care, što čini piće! Niti slijepac ima očiju, ni bogalj nogu, ni siromah novaca; a kad se napiše, i slijepac steče oči, i bogalj noge, i siromah novce; tako sam i ja juče bio stekao novce, da kupim od tebe Stambol." Vidjevši car i saslušavši to sve, oprosti Bekri Muju, i pokloni mu život. Poslije toga čudeći se car, kako vino taku silu ima, i gledajući, kako pijanice za njim ginu, namisli, da ga jednom i on ogleda; i tako zapovjedi, te mu jedno veče donesu najljepšega morskog vina, pa se dobro napije. Kad bude drugi dan u jutru, car bolestan, boli ga glava, ne može da je podigne s uzglavlja. Kako se to razglasi po dvoru, skupe se brže bolje svi ljekari, da liječe cara; no car kaže, da od te njegove bolesti zna bolje liječiti Bekri Mujo, nego svi ljekari, već njega odmah da mu dozovu. Kad Bekri Mujo dođe, car mu kaže, kako je bolestan i oda šta, i zapita ga, šta će sad činiti; a on mu odgovori, opet da pije ono, što je i sinoć pio, pak će ga odmah glava proći. Car ga onda zapita: "Pa šta ću činiti, ako me poslije, kad se otrijeznim, opet glava uzboli" A Mujo mu odgovori: "Opet pij nanovo."-"Pa dokle će tako trajati?" zapita car.- "Dok ne ogrneš ćebe, ovako kao i ja," odgovori mu Mujo.

Izvor

• Karadžić, V. S. 1870. Srpske narodne pripovijetke, drugo umnoženo izdanje. Beč, u nakladi Ane, udovice V.S. Karadžića. str. 307–309.

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Vuk Stefanović Karadžić, umro 1864, pre 160 godina.