Banović Sekula i paša Sokolović

* * *


Banović Sekula i paša Sokolović

(Iz Sarajeva)

Vino šije od Sibinja Janko,
Služi mu ga Banović Sekula.
Dok se Janko ponapio vina,
Niz lice mu suze potekoše,
U njega se Sekul zagledao, 5
Pa dajidži Sekul govorio:
„Što je dajko, od Sibinja Janko?
„Jesi l' Janko hljeba ogladnio,
„Ili svoga vina ožednio,
„Il' si svoje poharčio blago, 10
„Ili žališ, đe si ostario
„I što nemaš od srca poroda?“
A Janko mu tiho besjedio:
„Moj sestriću, Banović Sekula!
„Svega imam, milom Bogu hvala!
„Već ja žalim što sam ostario!
„Novo čudo, što sam sada čuo:
„Tamo gore u Bosni ponosnoj,
„Na Glasincu polju širokome,
„Silan paša, on je Sokolović,
„Na Glasincu kulu napravio,
„Tanku kulu od devet tavana,
„Oko kule bedem i avliju,
„Na okolo gvozdene čengele,
„Dočekuje srbljake junake,
„Trideset nam zgubio vojvoda,
„Po izboru boljeg od boljega.
„I sve bih mu sine pregorio,
„Al' ne mogu moga pobratima,
„Pobratima Mirčetu vojvodu,
„Kog boljega u Srbina nema
„Skoro ga je kurva pogubio,
„Silan paša, da ga Bog ubije,
„Od sile ih ni ukopat' ne da,
„Već im tjelo na čengele baci,
„Te se suše kao sokolovi;
„Bud' pogubi trideset vojvoda,
„Što im uze sve trideset ljuba,
„Te ga dvore u bijeloj kuli
„Suze roneć” niz bijelo lice.
„E moj sine, Banović Sekula!
„Da sam, Bog d'o od zemana tvoga,
„Da pojašem bijesna kulaša,
„Da ga gonim Bosni ponositoj,
„A od Bosne na Glasinac ravni,
„Tankoj kuli Sokolović paše,
„Da pogubim srpskog dušmanina
„I osvetim milu braću svoju
„I Mirčetu moga pobratima,
„Jali svoju da ostavim glavu;
„Al' zaludu, moje dite drago!
„Kad sam veće jednak ostario,
„Ne mogu se ni konja držati,
„A kamo li oštrom sabljom sjeći.“
A. Sekul mu tiho odgovara:
„A moj dajko od Sibinja Janko!
„Ja sam čuo, a ljudi mi kažu:
„Da će sestrić osvetit' dajidžu;
„Daj mi dajko izun i besjedu,
„Da ja idem Bosni ponositoj, 60
„Tankoj kuli Sokolović paše,
„Ja ću dajko njega pogubiti,
„Ja ću i ja, dajko, poginuti.“
A Janko mu tiho besjedio:
„Moj Sekule, dvije oči moje! 65
„Kako ću te sine preboljeti?
„Kad ja nemam od srca poroda,
„Posle tebe jednoga junaka,
„Ti se vraga i Glasinca prođi,
„I nesretna Sokolović paše,[1] 70
„Jera će te kurva pogubiti:
„Poturica, gori od Turčina!
„Ja se bojim da te ne prevari,
„Ne mogu te sine pokajati.“
Sekul zlatnu čašu natočio 75
Pa daidži svome nazdravio:
„Zdrav si dajko, od Sibinja Janko.“
Popi čašu na siniju baci,
A daidži poljubio ruku:
„Baš ću ići, da ne ću ni doći.“ 80
Iz odaje Sekul izlazio,
Pa upade u svoju odaju
I on svlači sa sebe haljine,
One svuče, putničke obuče,
Pa eto ga u podrum đogatu, 85
Stade svoga opremat' ćogata.
A kad viđe od Sibinja Janko,
Đe će Sekul zbilja polaziti,
Stade Janko u tople podrume,
Pa Sekulu besjedio svome:
„Moj sestriću, Banović Sekula!
„Ne moj, sine, opremat” đogata,
„Već opremaj dajkina kulaša,
„Koji no se svačem naučio
„Na mejdanu s dobrim junacima.“
Sekul dajku dobro poslušao,
Te opremi njegova kulaša,
Izvede ga na mermer avliju,
A zape mu dizgen za jabuku,
Pa poleće uz visoku kulu,
Svoju bistru sablju prihvatio,
Daidža mu tiho besjedio:
„Ne pripasuj svoje sablje, sine,
„Već pripaši moju sablju britku,
„Koja svaku utvoru siječe.“
To Sekulu milo ne bijaše,
Al” mu veće biti ne mogaše,
On pripasa sablju dajidžinu,
Pa prihvati svoje koplje bojno,
Opet veli od Sibinja Janko:
„A moj sine, Banović Sekula,
„Ne moj nosit' svoje koplje bojno,
„Već ponesi koplje dajidžino,
„U junačkoj krvi prekaljeno.“
I tu njega Sekul poslušao,
I on uze koplje dajidžino,
Pa eto ga niz bijelu kulu,
Do kulaša na avliju siđe,
Lijepo se s dajkom zagrlio,
U junačko lice poljubio,
Pa se s njime Sekul oprostio;
Prekrsti se, sjede na kulaša
A dajidžu s bogom ostavio.
Ode Sekul poljem zelenijem,
Osta Janko na visokoj kuli,
Dok se Janko nešto domislio:
Sjetio se krvave gadare,
Te gadaru s čiviluka skida,
Pa poleće niz bijelu kulu,
Leti Janko poljem širokijem,
A sve viče Banović Sekulu:
„Pričekaj me, moj sestriću mio.“
Obazre se Sekul sa kulaša,
Pak pričeka svog dajidžu mila,
Do njega je Janko doletio:
„Naj ti sine, krvavu gadaru,
„Pripaši je konju pod kolane,
„Ako tebi do nevolje dođe,
„Te na paši budu pancijeri,
„More biti, moje dite drago,
„Da će ti se sablja prelomiti,
„Uzmi sine, krvavu gadaru,
„Gadara se prelomiti ne će,
„Ona more sjeći pancijere
„I suviše šipke od čelika,
„I još sine nešto da ti kažem:
„Kad ti budeš u Bosnu ponosnu,
„Uvrati se sine u Saraj'vo,
„Goni konja na varoš hrišćansku,
„Do mehane Kraljević Andrije
„Onđe hoćeš s konja odjahati
„I odmorit' sebe i kulaša,
„Onđe hoćeš noćcu zanoćiti;
„Potpaziće mlade Sarajlije,
„Dolaziće do pjane mehane,
„Zagledaće s' u tvojeg kulaša,
„Iskaće ti konja od mejdana,
„Davaće ti hate i paripe,
„A i pride mnogo pusto blago,
„Ne moj mi se sine prevariti,
„Jal' prodati jali pazariti,
„Jer ćeš sine glavu izgubiti;
„Već kad svane i ograne sunce,
„Sve mlađijem izmediju plati,
„A i konak što si prenoćio,
„Jaši konja, hajde na Glasinac,
„To t' od mene, a sreća od Boga.“
To rekoše pa se rastadoše,
Ode Sekul poljem pjevajući,
Osta starac Janko plakajući.
Kud god ide u Sarajvo siđe,
Do mehane Kraljević Andrije,
U mehani odjaha kulaša,
Mlađe sluge konja prihvatiše,
A Sekula za ruku uzeše,
Uvedoše u šikli odaju,
Lijepo ga mlađi namiriše,
Namiriše njega i kulaša;
Lijepo mu na konaku bilo.
Kad u jutru jutro osvanulo
Sarajlije mnoge dolaziše,
Zagledaju konja Sekulova,
Zagledajuć' ovo govorahu:
„Mili Bože, čuda velikoga!
„Od kako je postalo Sarajvo,
„Bolji parip nije dolazio.“
Pa pitaju Banović Sekulu:
„Jabandžijo! Oklen te imamo?
„Dobra t' imaš pod sobom kulaša!
„Bi l' ga prodo jali pazario,
„Jal” za hata, jali bedeviju?
„Uzmi pride mlogo pusto blago.“
Davaše mu na tovare blago.
Sekul bi se momak prevario,
Na gotove u žutu dukate,
Al' ne more dajki iz atora,
Veće Turcim” Sekul govorio:
„Ni ću prodat', ni ću pazariti.“
A Turci mu vele lakrdiju:
„Jabandžijo! Oklen te imamo?
„Doklen si se junak zamučio?“
Sekul im se ni tajati ne će,
Već Turcima pravo kazivao:
„Odovud sam, od Sibinja grada,
„Mio sestrić od Sibinja Janka,
„Ja se zovem: Banović Sekula,
„Pa sam poš'o na Glasinac ravni,
„Baš do kule Sokolović paše,
„Ićem s njime mejdan dijeliti;
„Mnogo nam je napravio jada,
„Pogubi nam trideset vojvoda,
„Ne će l' — mene mlada pogubiti.“
A kad čule mlade Sarajlije,
Svi se brže natrag povratiše,
Muselimu svome kazivaše;
„Gospodare, Murat' muselim e!
„Silno vlaše ima u Sarajvu.“
Sve kazuju, što im Sekul kaže.
A kad čuo Murat muselime,
On doziva stotinu sejmena:
„Đeco moja, stotinu sejmena!
„Vi uzmite stotinu šišana,
„Pa hajdete gori Romniji,
„Dočekajte Banović Sekula,
„Ko donese Sekulovu glavu,
„Daću njemu gotovinu blago;
„Ko dovede konja Selulova,
„Daću njemu čohu nemjerenu.“
A kad čulo stotinu sejmena,
-Svi za sjajne puške prihvatiše,
Otidoše gori Romaniji,
Pa Sekuli zapeše busiju,
A da vidiš Banović Sekula,
On mlađijem izmediju plati,
Pa i konak, što je prenoćio;
Pa se Sekul na kulaša baci,
Naćerao konja na kovače,
Sve mu kulaš skače na kolače.
Iskupi se malo i veliko:
Da ispane iz neba jabuka,
Ona ne bi pala na kaldrmu,
Već na momka, ili na đevojku,
Jal" na nanu jal" na stara đedu,
Sejir čine konja i junaka,
Sejir čine, pa su govorili:
„Mili Bože, čuda velikoga!
„Od kako je postalo Sarajvo,
„Ovaki nam nije dolazio?“
Prođe Sekul, proćera kulaša,
A kad bio gradu na kapiju, 250
Sretalo ga tursko momče mlado,
Pa pod njime konja uhvatilo,
I Sekulu tiho govorilo:
„Mlado momče, na konju kulašu!
„Oklen li si, od koga li grada? 255
„Jesi li se jadan oženio?
„Imaš staru na odžaku majku?“
Sekul njemu veli sa kulaša:
„Što me pitaš, tursko momče mlado?“
„Žao mi te, žalosna ti majka.
„Jer ćeš danas poginuti ludo,
„Tebe čeka stotinu sejmena
„U zelenoj gori Romaniji.“
A kad čuo Banović Sekula,
On se hvati u džepove rukom: 265
„Naj to tebi, tursko momče mlado,
„Te se našij u mehani vina.“
Pa poćera mimo nj'ga kulaša,
I eto ga gori Romaniji,
Dočeka ga stotinu sejmena, 270
Na nj'ga puče stotinu šišana.
Kad se Sekul viđe na nevolji,
On odjaha od konja kulaša,
Pa mu dizgen za jabuku baci,
Jer su česte po planini jele, 275
Kulaš ništa učinit' ne more,
Veće Sekul pješke udario,
U sejmene juriš učinio,
Sedamdeset posiječe glava,
A ostalo bježi Sarajevu,
Neka kažu kako im je bilo.
Sekul dođe dobru konju svome,
Prekrsti se, sjede na kulaša,
Pa eto ga na Glasinac ravni,
Do Sokola do vrela studena,
Al” se nešto ukraj vrela sjaji.
Al” je alem, al' je kamen dragi?
Nit” je alem, nit' je kamen dragi,
Već izašla pašinica mlada,
Kod Sokoca čador razapela,
Na čadoru od zlata jabuka,
Te se sjaji kao žarko sunce,
Pod njim sjedi pašinica mlada,
Po šiljtetu noge opružila,
Baš k'o patka po duboku viru,
A oko nje trideset robinja,
Kraj Sokoca bijeljahu platno.
Tuda Sekul naćera kulaša,
I on njima Boga šomoć viknu,
Nijedna mu primit' ne smijaše,
Od zuluma pašinice mlade.
Dok evo ti jedne nevjestice,
U mrku se futu zamotala,
Ona nosi na rukama platno,
I ona mu Boga prihvatila,
A Sekul joj tiho besjedio:
„Nevjestice, Boga ti jednoga!
Đe je kula paše Sokolović”?“
Nevjesta mu tiho progovara:
„A što pitaš za nesretnog sina!
„Zar si poš'o izgubiti glavu?“
A Sekul joj tiho besjedio:
„Nevjestice, Boga ti jednoga!
„Kaži kulu Sokolović paše?
„Ja sam poš'o mejdan dijeliti,
„Da osvetim trideset vojvoda
„I Mirčetu našeg pobratima.“
A kad čula mlada nevjestica,
Bjelu krpu platna oturila,
Pa poleće konju i junaku,
Ljubi njega u skut i u ruku:
„Bogom, brate, ko si i kako si?
„Oklen znadeš Mirčetu vojvodu?
„Ta ja sam mu ljuba nesretnica!
„Zar ne vidiš pašinice mlade;
„Ti si nama Boga nazivao,
„Ni jedna ti prihvatit” ne smjede,
„A ja sam ti Boga prihvatila;
„Dok ti odeš na konju kulašu,
„Hoće uzet' paklenu kandžiju,
„Svu će mene u krv učiniti.
„Što sam tebi Boga prihvatila;
„Već, moj brate, ako Boga znadeš!
„Kaži mi se, ko si i kako si,
„Kad si poš'o mejdan dijeliti?
„Ako tebe suđen danak nađe,
„Te pogineš na polju Glasincu,
„Ako bih te mogla ukopati,
„Od Boga bi jedna sreća bila,
„Da junačko, brate, tvoje telo
„Ne razvlače orli i gavrani.“
Sekul joj se priče kazivati:
„Ja sam glavom Banović Sekula
„Mio sestrić od Sibinja Janka.“
A kad čula mlada nevjestica,
Ona proli suze od obraza:
„A moj brate, Banović Sekula!
„Kada dođeš do pašine kule,
„Muška su mu otvorena vrata,
„Kad ućeraš konja u avliju,
„Te ti dođeš do ženske kapije,
„Ženska su mu vrata zatvorena,
„Ti pogledaj i tamo i amo,
„Koliki je bedem u avliji,
„Sva je pusta glavam” nakićena,
„Ima jedna glava više vrata,
„Pokrivena srmali maramom,
„Ono j" glava gospodara moga,
„Gospodara Mirčete vojvode;
„Već, moj brate, Banović Sekula,
„Kad si poš'o mejdan dijeliti,
„Ti podigni badžak od međeda,
„A izvadi nadžak od čelika,
„Udri njemu od avlije vrata,
„Kad otvoriš na avliji vrata,
„I ućeraš konja u avliju,
„Tu ćeš naći Kumriju robinju,
„Ona pere od zlata sahane,
„Ti ćeš njojzi Boga pomoć viknut”
„Ona kuja prihvatiti ne će,
„Ti naćeraj konja na sahane,
„A izvadi paklenu kandžiju,
„Oklapi je nekoliko puta,
„Staće piska Kumrije robinje,
„Probudićeš pašu u čardaku,
„Otvoriće ćoza od pendžera,
„A tebi će reći lakrdiju:
„„Lako, lako, Oridska vojvodo,
„„Ne moj biti moje robinjice,
„„Ako s' doš'o mejdan dijeliti, 380
„„Sjaši s konja, hodi mi u kulu,
„„Da se malo napijemo vina,
„„Lasno ćemo jedan poginuti.“
„Ti ćeš njemu na to odgovarat”:
„„More, pašo od Glasinca ravna, 385
„„Ja nijesam dop'o piti vino,
„„Već sam doš'o mejdan dijeliti,
„„Japi konja, pripasuj oružje,
„„Da iđemo u polje široko,
„„Da vidimo ko je junak bolji.“ 390
„Hoće paša na noge skočiti,
„Pripasati sila' i oružje,
„A uzeti koplje okrojeno,
„Do Labuda u podrume sići,
„(Vas dan mu je spreman u podrumu) 395
„Izvešće ga, pa ga pojahati,
„Pa će tebi papa besjediti:
„„Hajd” naprijed, Oridska vojvodo!“
„Al' se ne moj, brate, prevariti
„I pred njime konja proćerivat”, 400
„Ti pogledaj u ta ženska vrata,
„Sva su pusta krvi poškrapana—-
„Jera će te paša prevariti.
„Iza leđa kopljem udariti,
„I moga je tako prevario
„Gospodara Mirčetu vojvodu,
„Uz vrata ga kopljem prikovao,
„S nevjerom ga paša pogubio.“
A kad Sekul riječ otkitio,
On zarovi u džepove ruke,
Izvadi joj stotinu dukata:
„Naj to tebi, moja posestrimo!
„Ako Bog da, te se zdravo vratim,
„Ja ću tebe roblja oprostiti,
„Hajde seko, kud god tebe drago.“
To rekoše pa se rastadoše,
Ode Sekul do pašine kule,
Sve on nađe, što mu sestra kaže,
I učini pto ga j' sjetovala,
Obi njemu od avlije vrata,
A Kumriju na avliji nađe,
Boga viknu, prihvatit” ga ne će,
Do Kumrije doćera kulaša,
Prihvati je za bijelu ruku,
Udari je paklenom kandžijom
Stade piska Kumrije robinje,
Probudiše pašu u odaji,
Skoči paša k'o da se pomami,
Pa otvori prozor od pendžera
I zavika Banović Sekuli:
„Lako, lako, Oridska vojvodo!
„Ne moj biti moje robinjice!
„Jesi l' doš'o mejdan dijeliti,
„Lasno ćemo jedan poginuti,
„Sjaši konja, hodi mi u kulu,
„Da se hladna napijemo vina,
„Bolji ćeif biće za mejdana.“
Govori mu Banović Sekula:
„More, pašo od Glasinca ravna!
„Ja nijesam doš'o piti vino, 440
„Jaši konja, pripasuj oružje,
„Da junački mejdan dijelimo.“
Skoči papa k'o da se pomami,
Pa obuče na se odijelo,
Najnaprije jelekli ječermu, 445
Pa po njojzi meku pamukliju,
Po pamuklij pipke od čelika,
Pa po njima zelenu dolamu,
Po dolami toke kolalije,
Pa pripasa sablju okovanu 450
I prihvati koplje okrojeno,
Ša on siđe konju u podrume,
Pa bijesna izvede labuda,
Privede ga binjektu kamenu,
Jala! reče, sjede na labuda, 455
Pa Sekulu veli lakrdiju:
„Hajd naprijed' Oridska vojvodo!“
Sekul njemu tiho besjedio:
„Starija je vjera u Turaka,
„Hajde prvi proćeraj labuda!“ 460
Mučno paši ino bit' ne može,
Već naprijed proćera labuda!
Za njim Sekul oćera kulaša,
Na sred polja biljeg zakopaše,
Veli njemu paša Sokolović: 465
„Hajd vojvodo zavodi kulaša,
„Ja ću ostat' piku na biljegu.“
Odgovara Banović Sekula:
„Udri prije, da ti žao nije,
„Nek ne rečeš da sam prevario
Jedva toga paša dočekao,
Podaleko zaćera labuda,
Pa odonud konja povratio
I u ruci koplje ugodio,
Sve Sekulu po svilenu pasu,
Konj poteče a koplje poleće,
Stade zvizda koplja okrojena,
Baš ka” zmaja ispod vedra neba;
Al” da vidiš sreće u Sekula,
Pod njime je kulaš mejdandžija, 480
Pade kulaš na koljena prva,
Po njemu se Sekul položio,
Preko njega koplje prelećelo.
U to doba paša na labudu,
Osta paša piku na biljegu, 430
Ode Sekul, zavede kulaša,
Kad se Sekul natrag obazreo,
Ali paše na biljegu nema,
Već on bježi svojoj tankoj kuli,
Za njim Sekul natisnu kulaša,
Brži bješe kulaš od labuda,
Ne dade mu pobjeć” u avliju,
Već ga goni oko tanke kule,
Paša bježi, a Sekul ga goni, 495
Pa ga sabljom jednom udario,
A iz paše živa vatra sipa
Viđe Sekul, živ mu Janko bio,
Đe j' na njemu oklop od čelika,
Pa se savi konju pod kolane, 500
Te izvadi krvavu gadaru,
Njome pašu jednom udario,
Od jednoga načini dvojicu,
Jedna pola u travu panula,
A druga je na konju ostala;
Ona pola iz trave govori:
„Ne moj mene više udarati,
„Čini mi se mogu preboljeti.“
Onda mu se Sekul nasmijao :
„Ta što će ti glava iza tela?“
Sabljom mahnu' odsječe mu glavu,
Pa je sebi u zobnicu baci,
A njegova uhvati kulaša,
Tanku mu je zapalio kulu,
Pa eto ga do vrela Sokoca,
Posestrimu đeno ostavio,
Do čadora doćera kulaša,
Pa na koplju čador podignuo,
A na ravni bula ostanula,
Pa za ruku bulu prihvatio,
Okrpi je nekoliko puta,
Pa joj obje prelomio ruke,
A bijele dojke prorezao,
Pa kroz dojke prometnuo ruke
I sakatu bulu ostavio,
Pa zavika iz grla bijela:
„Sestre moje, trideset robinja!
„Svaka hajte zavičaju svome,
„Vama paša zabraniti ne će.“
Svakoj Sekul po žut dukat daje,
Svojoj seki, ljubi Mirčetinoj,
Njojzi dade hiljadu dukata:
„Hajde, sejo, svome zavičaju.“
Pobratima ja sam okajao
A uza nj'ga trideset vojvoda.
Svaka ode kuda koja znade,
Ode Sekul do Sibinja grada
I dajidžu obradova svoga,
Donese mu u zobnici glavu:
„Eto dajko, rumena jabuka 540
„Od Glasinca polja širokoga,
„Što no ti je smakla pobratima.“
Ne znam više rodile mi višnje,
Niti dalje, Bog nam dao zdravlje.


Reference

  1. Sokolovići bili su Srbi pa su se isturčili radi gospods tva, i danas ih ima u velikom gospodstvu u Sarajevu, od onih istih koji su se s Glasinca doselili.

Izvor

Srpske narodne pjesme iz Bosne i Hercegovine: Junačke pjesme starijeg vremena. Knjiga treća. Skupio Bogoljub Petranović. U Biogradu, u državnoj štampariji 1870., str. 425-442.