Banket (zbirka)  (1930) 
Pisac: Rade Drainac (Radojko Jovanović)
Dostupno na issuu.




Tebi, draga Cico, ovaj penušavi
okean lirike za jednu kap ljubavi
iz Tvoga srca.





OVUDA su plačne obale gde provodim dane
Prosjaci duh trotoara
Nebo kao dozreo gigantski žir nad kupolom katedrale
Molitva hrišćanska na šamare me draži
Ja dišem pod maskom u gradu rodna crvena noći iz raži

Ko će sva ova lica da podnese
Kobasičar predsednik društva za zaštitu životinja
General prijatelj mira
Bankar debela svinja
Bakalinove bubrege jede iz tanjira

U mesto poezije zapisujem kroniku kriminala
Pod fenjerom obijač
Odjednom ubica postaje mi brat
U mesto pera tražim brijač
Da prvom prijatelju naroda presečem vrat

Napravio sam liru od prazne konzerve sa đubreta
U mesto flaute avijatičar duva u volan
Prestao sam odavno da sanjam
Ja koji sam u ovoj zemlji izmislio san

O prijatelju! sanjaj ti u mesto mene posle ovih svirepih šamara!..

*

Pevaj, glas neka ti zvoni kao vetar zimski kroz staklene grane šuma!
Pevaj radost i sablazan,
Pevaj što si živ,
Što si glup
Što si kao vetar prolazan!..

Krstače od ulica leže na plećima mojim,
Noć teža od uglja spava mi na srcu...
Ja se ne molim za nevolje,
Jadne,
Gladne, -
Pevam krv svoju penušavu od zore
I oblacima zastirem prozore!..

O vojnici! O putnici! O mašinski ložači!
O šine! O dimnjaci! O luke! O mora!
Brodovi tamni što prevozite mrtvačke sanduke iz Bermingena:
Oaze, kaite, obronci, planina,
Ostrvlja Albatrosa, polja hašiša i vina,
Pijana pesmo moja što zemlju dodiruješ tamnom senkom krila!

Na ovom globusu ne treba mnogo snova
Tek tri slova: S. O. S.!
U mesto pesama mojih kupi pečenu gusku u restoranu
I čekaj tupo,
Grozno,
Glupo,
Da se nebo ošteni i u naše zemaljske bare padne novi Bog!

*

Nećete razumeti zašto pevah ovako razbarušeno kao manastirski paun,
Široki moj epski život za buduće sanjare!
Ja nisam učio veštinu oblačenja manekena:
Glas mi je mutan iz ove nizije što se zove Svet!

Videćete moju kožu obešenu u kriminalnom Panoptikumu,
Šarena kao geografska karta svih pet kontinenata.

Voleo sam žene koje su u mesto srca nosile konzerve "olio saso"
I bio večiti stanovnik sumnjivih kuća:
Jednoga dana sjurih se sa trećeg sprata u parter,
Gazdarica reče da sam pijan i baci lopatu pepela na moju krvavu lobanju.

Od mojih izopačenih ljubavi i morbidne dekadentnosti stvoriće se epopeja;
Raskošno će jednoga dana da procveta ovaj Solomonov vrt!..
Uništen alkoholom kao poslednji lupež iz kvarta,
Sa groznim ožiljcima po telu koje je urezao blud,
99 procenata za sugrađane potpuno lud -
Platio sam skupo sve ove stihove, krvave od života!..





HEJ! pozdravljam te, pevaču moj, ma koliko glas tvoj opor bio!
Videh ti već srce u kanalu krvotoka kao krilatu ribu izmeću Kanarija i neba!
Kakav tetreb i pas planinski!
Sa ulice koje svirepe krstove pod nogama označuju,
Ja rekoh sve, ja dadoh sve...
Moji stihovi kao živi Hamleti danas po svetu putuju.

Divna moja menažerijo!
Cirkusu života u kome sam vratolomije izvodio!
Sam sebi sam spomenik otkrio
Padom ovog rasvetljenja kao goli mesec iznad kuća...

Pa doći će jednom kad proleće svane ta menažerija iz cirkusa snova:
Piton, Puma, Pigark, madagaskarska kornjača Piksid i grozni orao Urubu!
Doći će i ona ptica što u srcu čuva fotografsku ploču dalekog ostrvlja:
Zapevaće u mojoj divljoj šumi,
Za jednu noć u zvezdanoj glumi,
Kad život i poeziju Istoriji i vremenu predam...

Kao hiljadu iskidanih žica odneće vetar stihove po svetu.
Bezazleno ime moje stvoreno za porugu i slavu!..
Na vodama mornari na zemlji putnici,
Pod zvezdama dimnjaci, na trotoaru ljubavni stražari:
Iz ove školjke što se srce zove,
Sa ove ploče svesti,
Gramofon pijan sa prozora trešti
Od tuge i obesti!..





PRIJATELjI, ispunite pesnikovu posljednju volju: -
Kad me sa đubretom na jutarnjim ulicama smetlari mrtvoga pokupe,
Ne recite - "Bog da prosti!"
Ja sam nebu pokazivao tabane i pete,
U rupu za strvine strpajte moje kosti: -
Tako će pravedno biti sahranjeno dobro dete.

Ne žalite me: za života već sam proplakao nad sobom!
Moje je sve u ovom Testamentu što danas pišem:
Ako jedna Gospa bude želela da spava naporedo sa mojim grobom
Okrenite joj usne ka mome srcu.
Više moje glave ni ploče ni poprsja,
Kad budem silazio u pakao lestvicama neba,
Ne treba počasti umrlom čoveku
Koji je celoga života žudeo čašu ljubavi i koru hleba.

Na koži mojoj zapišite ove reči:
"Spavaj prvi put mirno, druže Drainče, veliki naš putniče,
I ništa više!

P. S. (Ili me spalite i moj prah sa trga neka razveju avionske elise!)






 JESEN

HTEO bih sve da kažem kao da se rastajem sa svetom:
Mrzeo sam oca, voleo majku, ljubio jednu udatu ženu,
Predajem srce zrelom suncokretu
Što u tamnoj noći gubi svoju senu.

Sa moje stanice skoro će da krene voz;
Na ovoj zemlji, odista, ima mnogo šarenih čuda,
Varljivih profeta, lažnih pesnika, prodanih duša,
Uhoda i luda:
Često i najokoreliji grešnik zaželi da sklopi oči pod zemljom i travom.

Ja nisam mudrac sa istoka: još manje su moje reči nove: -
Pevam kao što paščad laju...

Ne uzmite za zlo ove reči:
I sâm sam život učinio lepšim nego što je bio,
Mene bi mogao samo kuršum za zlikovca da izleči,
Toliko sam se na zemlji razotkrio.

Toliko!
A već ako bi mi sudbina jednom bila milostiva,
Pa kad zaželi da skine moje životne skele,
Nek umrem u jedan suton kad jesen, inače dosadna i siva,
liči na pečeno tele.





 RADE DRAINAC

Pesnik, apaš ili profet,
Don Kihot, poročni ljubavnik i stihotvorac kakvog ova zemlja čula nije,
Karnevalski princ, vagabunda oko čije glave petrolejska lampa sja:
Eto to sam ja!

Pijanac, kockar, ali i nežan brat,
Prijatelj što u srcu čuva Orijonska Sazvežđa,
Slabi igrač na konopcu morala, ali zato izvrstan ironičar i pljuvač,
Na stolu kao supa ljubav je moja sva:
Eto to sam ja!

Neprijatelj Akademija, Crkava i Muzeja,
Pobornik trgova i pisoara,
Dirigent telegrafskih žica iznad bolnica i bordela,
U hajdučkom liku sa lavovska oka dva:
Eto to sam ja!

Tigar i ovca,
Žongler što nožem u srce gađa,
Rapsod kome domovina na čelo nije udarila prosvetni žig,
Pesnik krvave istine i čovekovog prava,
Upamtite:
To sam ja!





 POSLANICA PRILIKOM TRIDESETOG ROĐENDANA AUTORA OVE POEME

PESNICI, vi što za poeziju imate neke teme
Čujte me!
Pevajte glasom probijenog bubnja
Pišite štapom po pesku
Ričite kao vaša braća balkanski volovi
Genije najvećeg čoveka lakši je od najmršavijeg kanarinca
Svet je okrugao i upotrebljavajte što više slovo "O"
Sve se iz osnove menja
I zvezde se svake noći presvlaće u plavetnilu jezera i reka
U svetu gde vlada nasilje nezahvalno je biti profet
Najveća je slava i najteži krst od hrastovine
Pesnici nema pravila ni teme
Čujte me!

Pesnici! danas je doba laži,
fabričnih košmara,
demaskiranih oltara:
Doba bordelske kulture...
O Bog neka me ubije
I taj kosmos koga ste sisali kao kravu iz Švajcarske
Od gorčine ne može više da se pije.

Pesnici!
Svet je ovaj splav koji retko stiže u luku
Uđite u Arsenale, zaboravite mesečine i oslušnite srce mašine
Jedna elisa lepše peva no hor uškopljenika u Sikstinskoj kapeli
Sve je isto samo je pijanstvo večno i vino na kamenu rađa
Pite sa mnom za pokoj duše svih stoleća
Pesnici! nema pravila ni teme, čujte me,
Možda je sve san...

II

U mladosti se mojoj ubijali ljudi i pobednici gazili preko lovorovog lišća
Video sam nebo uznemireno od raketla i avionskih krila
Proživeo sam dane kada su se trobojke lepile za oblake kao šatorska krila
U slavu moje mladosti zasuli su me bombama i otrovnim gasom
NIje čudo što sam tako ogorčeno pljuvao sa ovih epskih platoa
Ja koji sam u odlomcima života često kao lokomotiva kroz Teksas protrčao.

Živeo sam u doba kada su od demokratije ostale samo krpe
Na palubi jedne civilizacije koja je Šablon:Redakcija od presitosti
Žvakao sam žalost želudcem žedno
Žaokom srca žilavost tog vremenskog korenja
Od presitosti prostaštva prebacio sam se u tvrde karaule
Pelerinom lirizma prekrivajući polja i prerije
I pljunuo na sve kao za dimom lule

III

SVET je umoran od fraza i ako je sve možda samo gola reč
Žene polazeći na put vagon liom ostavljaju srce zaključano u banci
U doba materijalizma i kamata kad se ulazi i u hram
Ljudi su automatski jaganjci
Što nad sobom nose žalosno večno nebo izbušeno kao stari amrel
Ja koji počinjem da mislim kroz točkove amerikanske lokomotive
Kroz elise i jarbole,
U meni danas druge misli žive
I druge me patnje bole.

Tako je Srce moje obeležilo epohu haosa u kojoj živimo mi.
Do juče je moja baka verovala u silazak Hrista
Mi smo međutim u relativnosti vremena kao metak iz parabeluma
Pa ipak zemlja se okreće i srce čoveka, ma da tvrđe,
Još se nije pretvorilo u granit: -
Drugovi novi, mi koji smo nerado zavirivali pod suknje žena,
Budimo pikrit!





 GRAD I SENKA MOJA POD KROVOM
NA sivom uglu ulice peva jesenji fenjer
Znam po gradovima žive odrodi i vuci
Do moje mansarde, žena koja se prodaje, u proleće, na balkon iznosi cveće
Isti pijanac u noć štapom niz trotoar lupa
A kad se probudim vitki dimnjak ciglane
Rumenom senkom u Dunavu se kupa

U suterenu kuće zadavili su jednu babu
Fantom njene pogane duše naporedo sa mnom uz stepenice se penje
U mesto slavuja aprilom slušam krastavu žabu
Pod pločama toplim

Belo je i veliko to nebo na tavanu samoće i snova
Uz čaj mršave dojke i dogorelu lulu
Pevam kao sova na krnjem dimnjaku
I moje su pesme cvetovi na betonu zalivani benzinom.

II

KIŠE žubore u kanalu, jesenje gradske kiše
Ima nas koji za koru hleba skupljamo kosti na trgu
(U prizemlju pod prstima bledim peva pisaća mašina)
Laktilografkinja je devojka ali je rodila sina
U tramvajskim kolima.

Prljave žene šetaju pored garnizona
Petao os pleha na krovu susedne kuće jednako kukuriče
Srećem istog čoveka dva puta preklanog u javnoj kući
U večernjoj šminki promiču mrtvačka kola.

I neki pepeo iz oblaka zaspalih od pijanstva
Zasiplje prozore i vrata.

III

ULICA miriše na leb: platani čudno šume
Prozori krčme svetle se kao otvorene rane
Kako ko može i ume
U opštinsko đubre uz otpatke i krpe baca svoje dane.

Po stoti put ispisujem pesmu bez duše
Smrvljenih kostiju blokovima kuća
Niz ulice puste nišu se lampe kao docvetale prolećne ruže.

IV

O velika poezijo nizija kao niske bludničke postelje
Predgrađe gde svaki zločinac za novce drame kupuje
Pozorište među fabričnim kaišima
Ukleti lebu u crnoj ruci!
Laju psi ispod čaršava, niskih streha...
I anđeli nebeski prolaze išibanih stražnjica.

Nebo je puno gara
Pevaju telegrafske žice
O ako ikad ovuda prolazi hrišćanski Bog
Sigurno stavlja masku protivu gasa na lice.

V

PIJEMO u krčmi: strvinar, pesnik, zidar i skupljač krpa
Alkohol nas na razne strane odvodi:
Strvinara u klozet (uostalom to je njegov dom i svet),
A zidar od mokraće pravi još jedan luk ispod mesečeva srpa.

Usta su mi puna ironije
Jezik blasfemije izriče
Zakačinjem slavu kao stari šešir o firme kobasičarskih radnji
U krčmi se čudno sanja
I toplo za životom žudi.

Pijemo tako u jesenju noć ispod mesečeva srpa
Strvinar, pesnik, zidar i skupljač krpa.





 KAD PESNIK BEZ LAŽNIH STIHOVA U SRCU PRISPE U RODNI KRAJ