Baba i klisara

U Kotoru življaše jedna baba, pa joj čovjek otišao nekuda, te ga nigdje nema. Tako ona je plakala, al radi utjehe, išla bi u crkvu cv. Jovanu i sve bi pred njegovom ikonom metanisala i molila mu se da joj pošlje čovjeka. Ona bi sve najprva u crkvu dolazila a najzadnja izlazila. To se dosadi klisari, pa šta će, no se sakri u oltar pa mjesto sv. Jovana stade babu ružiti: „Vuci se babetino stara, zar moliš mene, da ti pošljem čovjeka, nikad ti neće doći.” Baba se izmiči, izmiči, sve polako a gledaj u ikonu, pa kad je došla do vrata reče: „sv. Jovane neći ti nikada doći, da ti se molim, da nijesi bio duga jezika, ne bi ti glavu odrubili.”

Zabilježio u Sarajevu

Vojin Petrović.

Izvor

1892. Bosanska vila, list za zabavu, pouku i književnost. Godina sedma, broj 5, str. 75.