Atlagić Fata
Kad kauri Duvno porobiše,
Malo Duvno i široku Liku,
Mnogo li ti roblje zarobiše,
Mnogo roblje, trides' djevojaka
I pred njima Atlagića Fatu, 5
Jaukliju Velagića Ahme.
Roblje vodi kaurska vojvoda;
Kad su bili moru na jaliju,
Stade kaur roblje odmarati;
Ode Fata abdest uzimati. 10
Sinu lice baš k'o žarko sunce,
Ispod grla jasna mjesečina.
Govori joj kaurska vojvoda:
„Uzmi, Fato, turski abdest na se,
Kod mene ga uzimati nećeš. 15
Već imaš li puno ruha, Fato,
Ja imadem puno roda, zlato,
Moreš li mi vas rod darivati?"
Govorila ljepotica Fata:
„A, ne luduj, kaurska vojvodo, 20
Sad će doći Velagiću Ahmo,
Pa će tebe Ahmo darivati:
„Iz pušaka — mekijeh krušaka,
Iza pasa — mača zelenoga!"
U toj riječi u kojoj bijahu, 25
Zeleni se luzi zamagliše,
A iz magle niče konjaniče,
Vas u srmi i u suhu zlatu.
Kad ga viđe kaurska vojvoda,
On poskoči na noge lagane, 30
Pa posjede debela šarina,
Za se baci ljepoticu Fatu:
Tri puta je opasao pasom,
A četvrti od sablje kajasom,
Pletenice sebi oko vrata, 35
Pa pobježe što god ikad može.
Potjera ga Velagiću Ahmo,
Na đogatu ko na gorskoj vili.
Kada ga je Ahmo dostigao,
Od bedre je sablju potegao, 40
Pa govori ljepotici Fati:
„Srce, dušo, ljepotice Fato!
Makni glavu s desna na lijevo,
Da pogubim kaurskog vojvodu."
Al govori ljepotica Fata: 45
„A, boga mi, Velagiću Ahmo,
Ja ne mogu ni maknuti glavom,
Kaur mi je uzo pletenice,
Zamoto ih sebi oko vrata!"
Kad to čuo Velagiču Ahmo, 50
Na konja je hurdžum učinio,
Pred vojvodu konja protjerao,
Pa potegnu sablju dimiskiju
I pogubi kaurskog vojvodu.
