Asan aga i ljuba Mandušića Vuka



5

Asan aga i ljuba Mandušića Vuka

Bino piju šezdeset Turaka.
U planini na jednoj dolini,
Na dolini, na zelenoj travi,
S njima pije silan Asan aga:
A kad su se ponapili vina,
Progovara šezdeset Turaka:
„Gospodaru, silan Asan aga!
Ti si lijep ka'no i đevojka,
Oženi se, bog te ne ubio!
Evo u nas, šezdeset Turaka,
U nas ima dosta đevojaka,
Pa obiraj koju ti je drago.“
Al' govori silan Asan aga:
„Fala vama šezdeset Turaka!
Ja s' odavna jesam zarekao,
Ako bi' se ikad oženio,
Ni s' ćevojkom, nit' ću udovicom,
Već sa ženom iza živa muža,
Baš sa ljubom Mandušića Vuka,
Iz Kotora[1] bijeloga grada;
Ja li s njome, ja l' zemljicom crnom.“
To izreče na noge skočio,
Pa se meće đogu na ramena
I poćera sentom i ćenarom,
Pravo ode u Kotoru gradu.
Kada Asan u Kotoru dođe,
Pred bijelu Mandušića kulu,
Vidio ga Mandušiću Vuče
Sa pendžera od bijele kule.
Progovara silan Asan aga:
„Dobro jutro, gospodaru Vuče!"
Al' govori Mandušiću Vuče:
„Zlo ti jutro, silan Asan Aga!
A je su te don'jeli vragovi!
Da si soko, pa da imaš krila,
Ili da si iz planine vila,
Ne bi krila meso iznijela,
Kamo l' noge tvojega đogina!“
Sa strahom mu Asan progovara:
„Oh, ne zbori, gospodaru Vuče!
Ne meći mi ime na junake:
Ja nijesam silan Asan aga,
No sam momak Senjanina Iva.
Lijepo te Ivo pozdravio,
Da sakupiš po Kotoru momke,
Evo gore u planinu Turci,
„Da idemo, da im udarimo;
Nego sade ali ikadare!"
Mudar bio Mandušiću Vuče,
Mudar bio, pa se prevario
Ispalio na kuli lubardu.
Iskupi se trideset momaka
Beskućnika i bezobraznika,
Kome nije žao poginuti,
Koji nema oca ni matere,
Koji nema brata ni sestrice,
Ni ljubovce - o grlu sindira.
Otole se četa podignula,
U pred četom Mandušiću vuče.
Sobom vodi slugu Milovana.
Kad dođoše u jednu planinu,
Tu su trudni malo počinuli
I po čašu popili rakije.
Pa govori silan Asan ara:
„Gospodaru, Mandušiću Vuče!
Vi me malo ovđe pričekajte,
A ja odoh sresti gospodara.“
Al' da vidiš silan Asan-agu,
Pravo ode ka Kotoru gradu,
Do bijele Mandušića kule,
Da zarobi Vukovu Milicu.
Kada Asan u Kotoru dođe,
Ugleda ga Vukova Milica
Sa pendžera od bijele kule,
Po čuvenju pa ga i poznade:
Al' Milici loša sreća bila:
Bjehu kuli otvorena vrata.
Kad to viđe silan Asan aga,
K'o da ga je sunce ogrijalo
U sred gluve crne noći puste,
Pa ušeta u bijelu kulu
I po kuli pokupio blago.
Al' da vidiš Vukove Milice
Opalila na kuli lubardu,
Ne bil' okle pomoć priskočila:
Al' zaludu kad joj ne pomaže:
Ufati je silan Asan aga
Odvede je put Udbine ravne.
Kad je čuo sluga Milovane
Đe na Kotor pucaju lubarde!
Progovara gospodaru svome
„Gospodaru, Mandušiću Vuče?
Čuj na Kotor pucaju lubarde
Ja bio rek'o i bih se zakleo,
Ono nije momak Senjanina,
Već je glavom silan Asan aga.
Odavno ce Asan zafalio,
Da će tvoju ljubu zarobiti
I da će ti blago ponijeti.
No ustani, dragi gospodaru!
Da 'ko bi ga mogli dostituti!"
Progovara Mandušiću Vuče:
„Muči, sluro, mukom umuknuo!
Svašta li ti na pamet dolazi.
Ako bi mi ljubu zarobio,
Ja ću drugu bolju nabaviti;
Ako bi mi pokupio blago,
Steć' ću blaga koliko ti drago.“
Al govori sluga Milovane:
„Gospodaru, Mandušiću Vuče!
Pleti, vezi i kuđelju predi,
Ja ću moju gospu izbaviti!“
To izreče, na noge skočio,
Bacio se đogu u ramena,
Pa okrenu ka Kotoru gradu,
Kad Milovan u Kotoru dođe,
I saznade što se dogodilo,
Uputi se pravo za Asanom;
Ali mu je loša sreća bila;
Ni Asana ni od njega glasa!
Kad Milovan u Udbinu dođe,
Kod bijele Asanove kule,
Ču u kuli šemluk i veselje:
Vino piju šezdeset Turaka,
S njima pije silan Asan aga,
Vino služi Vukova Milica
Gologlava, kao muška glava.
Al' da vidiš slugu Milovana:
Obzire se tamo i ovamo,
Dokle male skale nalazio,
Pa se penje kuli na pendžere,
U odaju silan Asan-age,
A sve gleda no odaji pustoj,
Ne bi l' jegod Milu opazio.
Nije mnogo tako postojalo,
Kad evo ti Vukove Milice,
Mimo pendžer prolazila mlada;
Ufati je sluga Milovane,
Ufati je za desnicu ruku;
Koliko je lako ufatio,
Pri prste mu ostanulo meso,
Obazre se Vukova Milica,
Al' od sebe ne puštala glasa.
Kad ugleda slugu Milovana,
Panula mu oko b'jela vrata -
Milovana ljubi i celiva.
Sad da vidiš Vukove Milice:
Ode mlada u podrume donje,
(Milovana tu je ostavila),
Pa miješa vino i rakiju,
A prisiplje šećer-medovinu,
Te Turcima poslužuje vino.
Al' da vidiš ojađele Turke:
Đe su pili, tu su i zaspali;
Ma ne spava silan Asan aga,
No ovaku riječ besjedio:
„O, Milice, ljubo moja draga!
Daj ti meni da s' napijem vina.“
Ona mlada jedva i čekala,
Donese mu kondir vina ladna,
Kondir jedan, za njim i četiri.
Napio se silan Asan ara
Napio se, pa je i zaspao,
Kad to viđe Vukova Milica,
Krade ključe od bijele kule,
Pa na kuli otvorila vrata,
A dozivlje slugu Milovana:
„Milovane, moja vjerna slugo!
Ali sade, ali ikadare,
Da bježimo ka Kotoru gradu!“
Al' govori sluga Milovane:
„Lako ti je sada pobjegnuti,
E nijesi ni gladna ni žedna!
Ali nije jadnom Milovanu:
Milovan je i gladan i žedan.
Je li štogod ostanulo, gospo,
Tamo gore na sofri svijetloj
Bih se malo ponapio vina.
Progovara Vukova Milica:
„Ima dosta, moja vjerna slugo,
Nego hajde, pa da putujemo!“
Kad Milovan gospu razumio,
Istrč'o je na gornje čardake,
Đe su Turci sanak boravili:
Niti jede, niti vina pije,
No od bedre sablju povadio,
Pa u Turke juriš učinio:
Posiječe šezdeset Turaka, —
Mili Bože na svemu ti fala!
„Da je kome pogledati bilo:
Sva je kula u krv ogreznula!
Al' da vidiš jada iznenada.
Probudi se silan Asan aga,
C Milovanom pa se ufatio,
Sčepaše se za kosti junačke,
Nosiše se tamo i ovamo,
Dok se pusti tavan prolomio
I na drugi oba propadoše;
Ni tu jedan drugog ne puštaju;
U avliju oba izađoše,
Po avliji sad se poćeraše,
A da vidiš silan Asan-agu,
Bjele su ga pjene popanule,
Milovana bjele i krvave;
Kad eto ti Vukove Milice,
Milovanu sluzi govorila:
„Milovane moja vjerna slugo!
Ja bih rekla i bih se zaklela,
Da j' u tebe srce od junaka,
A u teb' je srce ćevojačko!“
Kad to čuo sluga Milovane,
Manu s njime tamo i ovamo,
Asanom je o tle udario,
Pa mu stade nogom pod gr'ošce,
A izvadi Asanova noža,
Sjuri mu ga u srce junačko,
Tu je trudan malo počinuo,
Pa zasjede za sofru svijetlu.
I založi, pa se napi vina;
A kada se dobro ponapio,
Stade robit' Asanovu kulu,
Po kuli je pokupio blago,
Natovari šet tovara blaga;
Metnuo je Vukovu Milicu,
Metnuo je za se na đogina,
Uveza je svilenijem pasom,
Pa okrenu drumom niz planinu;
Kud god pođe u Kotoru dođe,
Na bijelu Mandušića kulu,
Kad ga viđe Mandušiću Vuče,
Od smrti se više začudio.
Al da vidiš slugu Milovana
Đe mu 'vaku piječ besjedio:
„Gospodaru, Mandušiću Vuče!
Evo tebi tvoje vjerne ljube:
Da mi nije od Boga grjehota
A od ljudi zazor i sramota,
Vjenč'o bih je sebi za ljubovcu:
Ali neću, no ti sretna bila!“
Od tog doba Mandušiću Vuče
Milovana dobro milovaše:
Bijelu mu je ogradio kulu
Kraj njegove, bolju od njegove;
Oženi ga kotorkom đevojkom.
To je bilo, Bog zna, je li bilo
Nama, braćo, dugo zdravlje bilo!

Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg



Reference uredi

  1. Ja mislim, da je kazivalac pjesme uzeo Kotor mjesto Kotar kao što se vidi naprijed iz pjesme.

Izvor uredi

Srpske narodne pjesme iz okoline hercegnovske i dubrovačke, skupio i za štampu priredio Veljko Radojević, Izdanje skupljačevo Fresno, Kal. 1912., str. 3-11.