Anđeli blago dijele
(Iz Hercegovine)
Ali grmi, al’ se zemlja trese?
Al’ udara more o bregove?
Al’ vjetrovi u više planine?
Al’ pucaju na Zadru topovi?
Niti grmi, nit’ se zemlja trese, 5
Nit’ udara more o bregove,
Ni vjetrovi u više planine,
Ni pucaju na Zadru topovi,
Već anđeli blago dijeljahu.
Sastali se nekoliki sveci, 10
Svakom svecu ise učiniše:
Svetom Đorđij’ ljeto i cvijeće,
Svetom Ilij’ oblak i gromove,
Panteliji velike vjetrove,
Svetom Petru od nebesa ključe, 15
Svetom Niku po vodi brodove,
Ko se brodi vodom i đemijom
Da spominje Boga istinoga,
Mila Boga i svetog Nikolu,
Da im vazda na pomoći bude; 20
Aranđele da pribira duše;
A Jovanu kumstvo i bratimstvo;
Svetoj gospi blaženoj Mariji,
Dadoše joj prokletog Trojana,
U kome se bezakonje radi, 25
Da umiri i zakon postavi.
Tako stade za godinu dana,
Dok evo ti blažene Marije,
Ona rida, suze prolijeva
Od očiju niz bijelo lice, 30
Svojoj braći božju pomoć daje,
A braća joj prihvatiše zdravlje,
A veli joj svetitelj Ilija:
„Sestro naša, blažena Marijo!
„Za što ridaš, suze prolijevaš? 35
„Je li tebi na dijelu krivo?
„Kad smo naše dijelili blago,
„I tebi smo ise učinili."
Progovara blažena Marija:
„Braćo moja, božji ugodnici! 40
„Kad ste naše dijelili blago
„I meni ste ise učinili.
„Nije meni na dijelu krivo,
„Već je menn za nevolju ljutu:
„Skoro sam ja od Trojana grada, 45
„Tamošnoga umirit’ ne mogu,
„Tu ne pazi mlađi starijega,
„No brat brata na mejdan zaziva,
„A kum kuma zove na mešćemu,
„A brat seku ne pazi pod seku, 50
„No miluje pod vijernu ljubu,
„A kum kumu ne pazi pod kumu,
„No miluje pod vijernu ljubu;
„Ne svetkuju svete neđeljice.
„I te bih ti jade halalila, 55
„Ne mole se Bogu istinome,
„Neg’ od srebra Boga sakovali,
„Pa se mole Bogu srebrnome.
„Već što ćemo? moja braćo draga
„Moliću se Bogu istinome, 60
„Neka pusti od nebesa munje,
„Nev obori grade i bedeme,
,Nek popali sela i varoši,
„Ne bi li se Trojan sjetovao."
Progovara svetitelj Ilija: 65
„Sestro naša, blažena Marijo!
„Nemoj tako njima učiniti,
„No ćemo se Bogu zamoliti,
„Da im damo jedno sjetovanje,
„Nek sn’jeg pane o Mitrovu danu, 70
„Neka drži do Đurđeva dana,
„Drugi snijeg o Đurđevu danu,
„Neka drži do Mitrova dana,
„Nek nikakvo sjeme ne usiju,
„Nev se b’jele ne pojanje ovce, 75
„Ne bi l’ zemlja silu ulomila,
„Ne bi li se narod sjetovao."
To rekoše, tako i stekoše:
Snijeg pade o Mitrovu danu,
Pa on drža do Đurđeva dana, 80
Drugi pade o Đurđevu danu,
Pa on drža do Mitrova dana;
Bijele se nejanjiše ovce,
Nivakvo se sjeme ne usija.
Kad izađe godinica dana 85
I narod se vrlo napatio,
Ni tako se sjetovat’ ne može.
U nekoga žita preljetnoga,
U nekoga žita i sijena;
Preko mora lađe dolaziše 90
Te godinu taku preturiše,
Pak sve rade, što su i radili.
Dok evo ti svete blaženice,
Ona rida, suze prolijeva,
Svojoj braći božju pomoć daje 95
A braća joj prihvatiše zdravlje,
Progovara svetitelj Ilija:
„Sestro naša, blažena Marijo!
„Za što ridaš, suze prolijevaš?
„Kad smo naše dijelili blago 100
„I tebi smo ise učinili,
„Je li tebi na dijelu krivo?"
Progovara blažena Marija:
„Braćo moja, božji ugodnici!
„Nije meni na dijelu krivo, 105
„Već sam skoro od Trojana grada.
„Trojan mi se sjetovat’ ne more,
„No sve rade što su i radili;
„Moliću se Bogu istinome,
„Da im pusti od nebesa munje, 110
„Izobara grade i bedeme
„I popali sela i varoši."
Progovara svetitelj Ilija:
„Sestro naša, blažena Marnjo!
„Da im drugo sjetovanje damo, 115
„Da pošljemo proklete ospice,
„Nek pomore i milo i drago,
„Nek ostave staro i nejako,
„Staro kašlje, a nejako plače,
„Kad podrastu đeca iz bešike, 20
„Ne bi li se kako sjetovali,
„Ne biše li zakon prihvatila."
Što rekoše, ono i stekoše:
Bog im dade proklete ospice
U Trojanu u kraljevu gradu, 125
Te moriše tri godine dana,
Pomoriše i milo i drago,
Ostaviše staro i nejako,
Staro kašlje a nejako plače.
Kad malena đeca uzrastoše, 130
Nako rade k’o su i radili,
Nikako se sjetovat’ ne mogu.
Kad izašle tri godine dana,
Dok evo ti blažene Marije,
Ona rida, suze prolijeva 135
Od očiju niz bijelo lice,
Svojoj braći božju pomoć daje
A braća joj zdravlje prihvatiše.
Progovara svetitelj Ilija:
„Seko naša, blažena Marijo! 140
„Za što ridaš, suze prolijevaš?
„Kad smo naše dijelili blago
„I tebi smo ise učinili,
„Je li tebi na dijelu krivo?“
Progovara blažena Marija: 145
„Hvala vama, moja braćo draga!
„Kad ste naše dijelili blago
„I mepi ste ise učinili,
„Nije meni na dijelu krivo;
„No sam skoro od Trojana grada, 150
„Trojan mi se mamom pomamno,
„Nikako se sjetovat’ ne može;
„Moliću se Bogu istinome,
„Da Bog pušta od nebesa munje,
„Da salomi grade i bedeme, 155
„Da popali sela i varoši.„
Progovara svetitelj Ilija:
„Nemoj tako, mila seko moja!
„No da treće sjetovanje damo:
„U Trojanu kod kraljeva dvora, 160
„Neka pukne zeleno jezero,
„A u njemu nesita aždaja,
„Neka ždere momke i đevojke,
„Sve na noćcu po jednu đevojku
„A na jutro momka ne ženjena, 165
„Ne bi l’ majke žalile jedinke
„Ja sestrice braću ne ženjenu,
„Ne bi li se kavo sjetovali.“
Što rekoše nako i stekoše:
Bog im dade zeleno jezero, 170
Niže grada n kraljeva dvora,
U jezeru nesitu aždaju,
Ona ždere momke i đevojke,
Svaku noćcu po jednu đevojku
A na jutro momka ne ženjena. 175
Tako reda za sedam godina,
Reda dođe kraljici gospođi,
U nje jedna šćerca jedinnca,
Pak zapiska kako kukavica,
Oko vrata sastavila ruke: 180
„Šćeri moja, moj očinji vide!
„U majke si jedinica bila,
„Kako će te mati preboljeti?“
Tu plakaše tri bijela dana,
Kada danak četvrti osvanu, 185
Pade gospa po meku dušeku
I pokraj nje šćerca jedinica,
Plačući su sanak usnavale.
San usnila gospođa kraljica
I na san joj čoek dolazio, 190
Ovako je njojzi govorio:
„O gospođo, od Trojana grada!
„Doveče ćeš šćercu opremiti,
„Ne spremaj je noću, ni akšamu,
„No kad svane i ograne sunce; 195
„Ovako ćeš curu sjetovati:
„Kako dođe do vode jezera,
„Nek umije prebijelo lice,
„Pa s’ okrene suncu na istoku,
„Nek’ nomene Boga istinoga, 200
„Ne spominje Boga srebrnoga,
„Pa što njojzi Bog i sreća dade.“
Oda sna je na noge skočila,
Pa ovako curi govorila:
„Hajde zlato zelenu jezeru, 205
„Kako dođeš, ti umivaj lice,
„Okreni se suncu na istoku,
„Pa spomeni Boga istinoga,
„Ne spominji Boga srebrnoga."
Tu đevojka halal zaiskala: 210
„Halali mi, moja mila majko!
,Što si mene ml’jekom zadojila."
Ode cura do vode jezera,
Kako vodi i jezeru dođe,
Umila se i Bogu molila, 215
Pak posjede kraj vode jezera,
Dok evo ti neznana junaka,
Na zekanu k’o na gorskoj vili,
S paripa joj božju pomoć viče,
A đevojka na noge skočila, 220
Božju pomoć njemu prihvatila,
A proljeva suze niz obraze.
Progovara junak sa zekana:
„Što je tebi? lijepa đevojko!
„Šta ti čekaš kod vode jezera?“ 225
Đevojka mu od istine kaže,
Ona misli, on za to ne znade.
A kad začu junak na zekanu,
On odjaha u zelepu travu.
Pa sa glave kalpak ukinuo 230
A đevojci ’vako progovara;
„Primakni se, lijepa đevojko!
„Da naslonim glavu na krioce,
„Poišti me u perčinu mlada.“
Primače se lijepa đevojka, 235
Ona njega u perčivu bište,
Ovako je njemu govorila:
„O! ne spavaj kod vode jezera,
„Jazuk ti je poginuti mladu."
Dok on zaspa kako janje ludo, 240
Zaljulja se zeleno jezero,
Dok evo ti šarovite guje,
Pa poteže momka i đevojku,
A on skoči k’o da se pomami,
Pak usjede na konja zekana, 245
Pruži curi obje svoje ruke,
Usjede je za se na zekana,
Pa poteže koplje koštanicu,
Te pribode u jezeru guju,
Sve jezero krvlju obojio; 250
Praćeka se do zekana guja,
U prvu ga nogu udarila.
Kad on zbode u jezeru guju,
On odvede lijepu đevojku,
Do Trojana kraljičinu dvoru, 255
Sve to gleda kraljica gospođa,
Pa mu pruži od gradova ključe,
Pa on oda po bijelu gradu,
Sve govori svetitelj Đorđije:
„Poslušajte, đeco moja draga! 260
„Ne molite s’ Bogu srebrnome,
„No se mol’te Bogu istinome,
„I pazite mlađi starijega,
„I kum kuma kako brata svoga;
„Ne držite kume pod ljubovce, 265
„No pazite kako svoje majke:
„Ne milujte seke pod ljubovce,
„No pazite kako svoje majke,
„I svetkujte svetu neđeljicu
„I ostale u zakonu svece; 270
„Otvor’te mi prebijelu crkvu.“
On uljeze u bijelu crvvu,
Pa uzima Boga srebrnoga,
Pa raskova i srmu i zlato
A ispisa na ikoni lice; 275
Pokloni se, pa darova crkvu,
Pa narodu vako progovara:
„Ako ćete mene poslušati,
„Zatvoriću zeleno jezero,
„Pogubiti u jezeru guju; 280
„Ako li me poslušat’ ne ćete,
„Izvešću je u Trojana grada,
„I puštati na četiri strane,
„Svijeh bi vas ašar učinila."
Vas se narod zemlji poklonio 285
I ovako njemu govorio:
„Bogom, brate, neznan dobar junak
„Smakni nama jezero i guju,
„Vazda ćemo tebe poslušati."
I tadaj su zakon prihvatili, 290
A svetac se do jezera vrati,
Pa jezero štapom prekrstio,
Zatvori se zeleno jezero,
Bi ti rek’o, nije ga ni bilo.
Tu se svetac gajip učinio 295
I on ode u nebesko carstvo.
