Ale Begović i lijepa Marija
Mijš bože, na svem tebi hvala!
Zapjevaću tanko glasovito
Jednu pjesmu tanku glasovitu,
Glasovitu ali žalovitu.
Pije vino Ale Begoviću 5
U Travniku, gradu bijelome.
Zavratio vezene rukave,
Udara se desnom po lijevoj
Sa svojom se sabl>om razgovara:
„Ala moja brijatkinjo tvrda, 10
S tobom ’oću svu Krajinu proći
I otići u selo Dragkće,
Porobiću dvore Boškovića
I oteću lijepu Mariju
Koja nema neg’ dvanaest ljeta. 15
Nek’ mi bude u dvoru gospoja
I najljepša bula u Travniku.“
Gle Turčina, vesela mu majka:
Što uveče pijan govorio,
To ujutru trijezan izvodio. 20
Skoči Ale sa jastuka svoga
I saleti u tople podrume
Da potkuje pomamna dorina.
Koliko se silan dogodio,
Sa šakom je čavle sagonio, 25
Bijelijem zubi odgrizao,
Ne treba mu klješta ni čekića.
Onda trči na tananu kulu,
Pa se stane turski opremati.
On oblači gaće sandalije, 30
Do koljena zlatom izvezene;
Pa oblači srmajli čakšire
Što su zlatnom srmom izvezene;
A na leđa ćurak od kurjaka,
A na glavu fesa velikoga, 35
Sa vrh fesa jedna kita crna
Što ga pusta po plećima tuče.
Ma bi reko i bi se zakleo
Da je turski bajram osvanuo
Pa da ide u novu džamiju. 40
On se spusti u tople podrume,
Pa izvodi pomamna dorina,
Pa se njemu na ramena baci.
Poćera ga preko polja ravna
Kano zv’jezda preko neba sjajna, 45
A na konak Andžibaši Muji.
Ale viče k’o da jelen riče:
„Čuješ mene, Andžibaša Mujo,
Vodi, Mujo, umorna dorina,
Vodi šega u tople podrume, 50
Primakni mu trave djeteline,
A ni ječma ne izmakni, Mujo.
Mene vodi u gornje odaje
U kojima samo paša spava.“
Na to njemu Mujo progovara: 55
„Lakše malo, tursko momče mlado
Ovdje nema paši varaklije.“
Onda njemu Ale progovara:
„Čuješ mene, Andžibaša Mujo,
Ko ti plati ništa mu ne krati. 60
Koliki je Ale Begoviću,
Još je veća kesa na dorinu,
Puna zlata žutije’ dukata."
Kad je Mujo r’ječi razumio,
Na to Mujo brzo lristanuo. 65
Hitre sluge brzo pritrčaše
I dobroga doru prihvatiše,
Odvode ga u tople podrume,
Dadoše mu trave djeteline,
A ni ječma njemu ne uzmiču. 70
Alu vode u gornje odaje,
Stadoše mu večeru spremati.
Malo bilo za dugo ne bilo,
Al’ evo ti gospodske večere
Ma na turskoj srebrnoj siniji: 75
Dvanaest jela jedno do drugoga.
Do ponoći Ale večerao,
Od ponoći sanak boravio.
Kad ujutro jutro osvanulo
I žarano sunce ogranulo, 80
Ale viče k’o da jelen riče:
„Daj mi, Mujo, okunju rakije,
Valja piti da se može ići.“
Donese mu Andžibaša Mujo,
Donese mu okinju rakije. 85
Do kapi je Ale iskapio,
Ali brka nije okvasio.
„Daj mi, Mujo, još jednu okinju.
Svaka oka jednoj nozi ide,
Svaki čovjek na dvje noge ide." 90
Kad je Ale drugu iskapio,
On se maši rukom u džepove,
Pa izvadi trideset dukata
I dade ih Andžibaši Muji:
„Evo tebi, Andžibaša Mujo. 95
Ako bog da da se zdravo vratim
I učinim što sam naumio,
Onda ću te bolje darizati.”
Pa se baci dori na ramena
I poćera preko polja ravna, 100
Kano zv’jezda preko neba sjajna.
Drugi konak pod jelom zelenom,
Pod zelenom jelom konačio.
Kad je drugo jutro osvanulo,
Opet doru konja pojahao 105
I zapjeva tanko glasovito:
„Sunce jarko, jesi l’ se rodilo,
Je li Mara rano uranila,
Dvor pomela, vode donijela?
Da li gleda ovo polje ravno? 110
’Oće l’ vidjet’ suđenoga svoga
I mojega doru pomamnoga?
Mara ima Vlaha zaručnika,
Al’ evo joj tvrdu vjeru dajem:
Mjesto Vlaha ljubiće Turčina." 115
Dok je Ale pjesmu ispjevao,
Dobar doro polje pregazio
I stigao u selo Dragiće.
Gleda Ale u tananu kulu,
Pa se junak čudu začudio 120
Što ga niko nije opazio.
Stoji kula kao da je pusta,
K’o da u njoj žive duše nema.
Kol’ko ima u godini dana,
Tol’ko ima na kuli okana, 125
Malo manje tamo ima vrata.
Ne zna Ale na koja će ući.
Kad na srednja vrata uljegao,
Ima Ale nešto i vidjeti:
Dva se brata vina ponapila, 130
Pa se pjani patosom valjaju.
Onda im se Ale nasmijao,
Obojici ruke savezao.
Tad ugleda ostarjelu majku
Koja ciči kao guja ljuta 135
I proklinje sina Radovana
Što j’ pijanu braću ostavio
I otiša’ u lov u planinu
Sa Ivanom, svojim pobratimom.
Ale viknu k’o da jelen riknu: 140
„Ćut’, Vlahinjo, ne ljuti Turčina,
Da odate sablju ne poganim!“
A kad Ale dalje oči baci,
Viđe Maru, bježi preko polja.
Bježi Mara kao gorska vila, 145
Ne bi li se gore dohvatila.
Ale viče k’o da jelen riče:
„Da si vila pa da imaš krila,
Da si juče bila poletila,
Ne bi mome dori izmaknula!“ 150
Staru majku kraju je pustio,
A za Marom doru napustio.
Ali Mara mudra i pametna,
Brzo se je šume dohvatila
I svojega traga zametnula, 155
Do svog brata Rade poletila.
Iako je Ale naga’ bio,
Vidio je da je promašio.
Svog dorina natrag povratio,
Pa pokupi ono silno blago 160
I zapali dvore Boškovića.
Pa on kupi i koze i ovce
I poćera krave i volove,
I svezana dva brata rođena
I njihovu ostarjelu majku. 165
Stoji bleka koza i ovaca,
Stoji rika krava i volova,
Stoji cika ostarjele majke,
Al’ se Ale na to ne obzire,
Već se žuri da brže pobjegne 170
Sa ovijem plijenom bogatijem.
’ da vidiš Marije djevojke.
Kao srna po gori potrča,
Nađe Radu svog brata trećega
Što lov lovi po gori zelenoj 175
Sa Ivanom, svojim pobratimom.
Kad je Rade r’ječi razumio,
Istrčaše šumi na ivicu
I tu svoje jade ugledaše.
Tužan Rade ’vako progovara: 180
„Oj, Ivane, mio pobratime,
Gledaj, brate, da pogodiš Alu
Jer su moje oči uplakane
Gledajući pokor i sramotu.“
Kad je Ivo riječi saslušao, 185
Zemlji pade, puški oganj dade.
Planu puška k’o grom iz nebesa
Sa dorata Alu oborio.
U zlo ga je mjesto pogodio:
Među puca đe mu srce kuca. 190
Mrtav pade Ale Begoviću,
Mrtav pade, a Ivo dopade,
Pa mu rusu odsiječe glavu.
Kad se bijelu dvoru povratiše,
U plamenu dvore ugledaše. 195
Žao im je prebijele kule,
B’jele kule i lude pameti
Koju vino braći pomutilo.
Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg
