Ja sam pjevo što je milo nježnog pola puku,
Didom vođen kroz ružične gajeve za ruku.
Jedva budu sonmu javni lici moga glasa,
Svolnuje se, kao vjetrom, njiva gobza klasa.
Bake breknu jetko na me, da mi satru zube, 5
(Videći zar što sva čeljad, sam’ one ne ljube).
Tuže, viču, da su žene i bez mene lude,
Da ij pjelom poduštati ne treba na ljude;
Tuže, viču: kakvo vreme u stare im dane,
Da ljubovna jazva razi mladi karavane! 10
Sve propade, što domaši više petnajst ljeta,
I ako zlo poustraje, to je konac sv’jeta!
Tako bake, i još gore, na me srce kale,
Pak da mogu ko zlotvora živa da me spale.
Digne se glas iz množestva, starice umuče, 15
Trista usta k pjesni mojoj složno mi zazvuče:
Zima nek’ se vjetrom grije, u snu sladost traži,
Ishod ljeta, našu jesen, živost vesne blaži;
Još je cv’jeće, još su šari, uhanija trazi,
Još s’ oko nas ljupki vozduh umiljato mazi; 20
U nami su jošte soci, u nami su žari,
Pravo doba, koje zrelo slatke plode vari.
Na to neve k udovicam da im r’ječ potvrde:
Šta slušate, što matere na mlade se srde?
Vladale su pređe one, carice sad mi smo, 25
Rabina je kojoj je Did uskratio pismo.
Otkako smo na prestolu, sve nam boljma kaže,
Da je divno što nam srca djevičanska traže.
Nevjeste su, pravo s’ rekli dobri naši stari,
Jer ne znamo do udaje šta su višni dari. 30
Muž i žena, žena i muž, red ovaki l’jesa,
Dosižu vis do božiji presveti nebesa.
Da na što bi, vele tiho, lepa četa, djeve?
Ova jedrost, ova čuvstva, podvig desn’ i l’jeve?
Ova živost i veselost sviju t’jela udi, 35
Do trepeta, koji drugda pronimlje nam grudi?
Zar priroda, kade s’ srcem nami pohot spregne,
Može biti tolj svirjepa da predmet ustegne?
Da nas muči od zle ćudi, ne za našu vinu,
Ne dajući veličat se pokraj ruže krinu? 40
Pojte slično, drugarice, uzvisite glase,
Ljub’te žarko, ljuboviju djevojke se krase;
Kad bi same mi ljubile, mi bi lude bile,
Ko lišene muškog pola po gorama vile;
No našega srca tajne junoše proriču, 45
Znati daju da s’ i oni ljubvom našom diču.
O, ljubimo, nije nami straha od ugleda,
Koji ljubi, svaki ženih, dal’ko je od vreda;
Koji poje i veliča ljubovi prelesti,
Još je dalje on uklonjen od lukave mesti; 50
Njegovo je srce mekše, umiljati nravi,
Čuvstva ljupka, kao v’jenca voni cv’jet na glavi.
Toliko je meni dosta za podvig pjesana,
Dosta, da mi s’ od c’jevnice svaka ori strana;
Da ja pjevam neustrašim krasnog pola dare, 55
I ne marim što babuške za mene ne mare,
Toliko je meni dosta, bodra družbo, mlade,
Da me nadežd’ sada jedne, sada druge krade,
Da se jedna mnom pobjedi, zagrli me druga,
I objavi: nije pravo, da je vov’jek sluga. 60
