Junaštvo Starine Novaka
Vino pije Starina Novače
U prostranu goru Romaniju
Sa svojijem bratom Radivojem,
Služi vino Novaković Grujo.
Kad s’ junaci vina napojiše,
Onda veli deli-Radivoje:
"Đe gođ koji mejdan zadobismo,
"Svak besjedi: zadobi Novače,
"Ne zadobi deli-Radivoje.
"To ja, brate, trpljeti ne mogu.
"No izljezi meni na mejdana,
"Da vidimo, brate od matere,
"Ko je bolji junak na mejdanu."
A besjedi Starina Novače:
"O moj brate, deli-Radivoje,
"Izašo bi tebe na mejdana,
"Al’ od Boga velika greota
"Da brat bratu na mejdan izađe,
"A od ljudi pokor i sramota.
"No sam čuo Drinu valovitu,
"Pokraj Drine Zvijezdu planinu
"U Srbiji zemlji ponositoj,
"Na planini nesito jezero,
"U jezeru troglava aždaja,
"Ona ždere konje osedlane
"I junake mlade oružane.
"Da idemo, brate Radivoje,
"Da čekamo nesitu aždaju,
"A u zemlju noge zakopamo,
"Zakopamo noge do koljena,
"Kako, brate, pobjeć’ ne moremo
"Kraj jezera do vode studene."
To rekoše, na noge skočiše,
Prijeđoše brda i doline,
Dok dođoše Drini valovitoj,
Prijeđoše Drinu vodu ladnu
Na Zvijezdu visoku planinu.
Kad dođoše do jezera tija,
Kod jezera noge ukopaše,
Ukopaše noge do koljena,
A Grujica stoji iza leđa,
Pa čiknuše nesitu aždaju.
Kada začu nesita aždaja,
Ljuto žviždi nesita aždaja,
Svo jezero sobom zamutila,
Pomoli se sila strekovita.
Kad je viđe deli-Radivoje,
On ne gleda da čeka aždaju,
Nego vadi noge obadvije,
Pa pobježe u goru zelenu,
I za njime dijete Grujica.
Na Novaka udari aždaja,
Dočeka je Starina Novače,
Pa je naglom sabljom udario,
Slomi sablju na dve polovine,
A aždaja uvati Novaka
Po dovatu i svilen’ pojasu.
Novak viče dijete Grujicu:
"Đe si, sine, dijete Grujica,
"Proždrije me nesita aždaja,
"Uvati me, sine, po pojasu,
"No mi turi tvoju sablju naglu."
Povrati se dijete Grujica,
Vadi sablju, tura je Novaku,
Momak tura, dobro ne dotura,
Prije sablju voda ugrabila.
Opet viče Starina Novače:
"Mili sine, dijete Grujica,
"Baci stara mača zelenoga,
"Uvati me nesita aždaja,
"Uvati me, sine, do pazuha."
Grujo tura mača zelenoga,
Ugrabi ga Starina Novače,
Pa udara nesitu aždaju,
Dok joj dvije osiječe glave.
Sad da vidiš muke i nevolje,
Onu treću posjeći ne može,
Jerbo ga je tvrdo uvatila
Po dovatu i svilen’ pojasu,
U čeljusti ruho zamotano,
Ne more je pogubit’ Novače,
Nego para nesitu aždaju,
U zlo doba ods’ječe joj glavu.
Oće Novak, vesela mu majka,
Njemu majka, a mene družina,
Koji piso o tom dobro znade,
Jošte bliže on kuću imade
Kod Zvijezde visoke planine,
Sve po njojzi divokoze skaču,
Tu jezero i sada imade.
