Junaci

O, kako smo strašni, nepoznati sebi:
Kličemo pod strašnim munjevitim treskom,
i duša nam se u bedem crni upija,
i nema nam leka, smehom, grehom,
a zadršćemo kad oblačnim časkom
preleti sunce iznad belih ćuprija.

Duša nam se bolno od rova do rova vere.
I vitlaju se za njom krvava čudovišta.
Vekovi su nam osmeh podlo krali
na nekoj žutoj, dalekoj obali.

Dignemo oči i za pogledom pođemo smelo,
ali je lišće već davno svelo;
a oblaci odu pa se i oni vrate
sa krvave zemaljske maskarade.

Pokrijemo se setom i legnemo u grob želja,
a čini nam se da čujemo zvona naših nedelja,
a tama se svija
oko careva, žbira, sudija,
oko nas, krvavih, crnih zverova...

Dušan Vasiljev


Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Dušan Vasiljev, umro 1924, pre 100 godina.