Jovljević Vidak i od Zadra Todore
Ferman piše car Otmanoviću
U Stambolu u svojemu gradu,
A šalje ga od Bosne veziru
Po imenu paši Sinan-paši.
Ovako mu care ferman piše:
"Sinan-pašo, moja vjerna lalo!
"Evo ima doba nekoliko
"Da mi silne dave dodijaše
"I krvavi česti erzovali
"Na nekakva gorskoga hajduka,
"Silna vlaha Jovljević-Vidaka,
"Da se vlašče jeste odmetnulo
"Su njegovo trideset hajduka,
"Roblje vodi, a siječe glave,
"A plijeni iz planinah ovce,
"A zapada u tijesne klance,
"Te otima karvan trgovcima,
"Preprodava u ravno primorje.
"Znadi dobro, Bosanski vezire,
"Taki zulum više trpjet’ neću,
"No tek primiš sićana fermana,
"Ufati mi Vidaka hajduka
"I pošlji ga mene u Stambolu.
"Ako l’ mi ga ti ne pošlješ živa,
"Kunem ti se, a vjeru ti davam,
"U Bosni ga gospodovat’ nećeš,
"Tvojom ćeš ga glavom zam’jeniti."
Kad je taki ferman načinio,
Opremi ga zemljom i ćenarom.
Kud gođ išo, u Bosnu je sišo,
Dok dopade na pašine ruke.
Kad je paša ferman prifatio,
Na njemu je pečat raspučio,
Niz jaziju oči oborio,
Ferman uči, a ljuto se muči.
I kad viđe što mu sultan piše,
Udari se rukom po koljenu.
Koliko se lako udario,
Prskoše mu vezene čakšire,
Ne bi aršin čohe zakrpilo,
I junačko meso do čašice:
"Avaj, reče, do Boga miloga!
"Ko ć’ uvatit’ pod oblake ždrala?
"Ko li svezat’ od gore hajduka?"
Ali mu se ino ne mogaše,
No sve misli što će i kako će,
Da kako bi savlado Vidaka
Al’ na vjeru, ali na prijevaru.
Sve mislio na jednu smislio,
Pa dovati knjige bez jazije,
I murećep čim se knjige pišu,
Pa napisa knjigu šarovitu,
Te je šilje u primorje ravno
A na ruke od Zadra Todoru.
Ovaku mu paša knjigu piše:
"Čuj, Todore, glavni prijatelju!
"Gledaj kako, a ti možeš lako,
"Ufati mi hajduka Vidaka
"Jal’ na vjeru ali na junaštvo.
"I pošlji ga meni u Travniku
"Vezanijeh ruka naopako,
"Traži blaga koliko ti drago,
"I darove kakve tebe drago,
"Do sad sam te zvao prijateljem,
"A po sada Bogom pobratimom."
Kad je paša knjigu načinio,
Odasla je od Zadra Todoru
Po nekakvu slugi Usejinu.
U mlađega pogovora nema,
Knjigu primi, brže u primorje.
Brzo momče do u Zadar sišlo
U dvorove Zadranin-Todora,
Pa izide uz tančicu kulu,
Bez izuma u odaju uđe,
Đeno Todor kavu ispijaše.
Triput mu se momče preklonilo,
Dok pristupi Todorovoj ruci,
Celiva mu ruke i koljeno,
Na koljeno knjigu ostavio.
Uči Todor knjigu šarovitu,
I kad viđe što mu paša piše,
Slakomi se na blago i dare,
Pa je momče natrag opremio.
Nit’ mu reče da će, ni da neće,
No dovati divit i hartiju,
Pa on piše knjigu na koljeno,
Te je šalje Jovljević-Vidaku.
Ovaku mu knjigu našarao:
"O Vidače, gorska harambašo!
"Davno sam te čuo po junaštvu,
"Mislim bićeš i ti za me čuo,
«Ludo mi se čedo namjerilo,
"Ludo čedo, al’ je muška glava,
"Ja te zovem za krštena kuma,
"Da budemo glavni prijatelji."
Pa on šilje knjigu po mezilski.
Kad je momče knjigu prifatilo,
Dofati se polja i planine,
Kotare je ravne prelazilo;
Dovati se udbinskih planina,
Kud gođ hita za Vidaka pita,
Dok ga nađe u gori zelenoj
Su njegovo trideset hajduka,
Đe dijele šićar od Turaka.
Pokloni se s pasa do koljena,
I vadi mu knjigu iz njedara.
Primi Vidak knjigu i uči je,
Pitaju ga trideset hajduka:
"Oklen knjiga, našoj četi glavo?
"Ko je šalje, šta li u njoj piše?"
Vidak njima po istini kaže.
A kad čuše svi tridest hajduka,
Zavikaše što im grlo dava:
"Ne, Vidače, naša harambašo!
"Ti ne idi od Zadra Todoru,
"Može biti kakve prijevare.
"Latini su mudri i pametni,
"Mogli bi te lako prevariti."
Nasmija se Vidak harambaša,
Te družini svojoj besjedio:
"Šta ste ludi i tako strašivi?
"Đe će mene Todor prevariti,
"Prevariti na kršteno kumstvo?
"A ja volim glavom poginuti,
"No s’ odreći kumstva krštenoga.
"Jer sam Bogu emin učinio,
"Da se nikad ne odrečem kumstva."
Mlado momče Boga vjerovalo,
Pa okroči pretila dorina,
Pravo ode Zadru u primorje.
Ne šće sobom druga nijednoga,
Nego Boga i sebe samoga.
Lako ide, brž’ u Zadar siđe
Do bijele Todorove kule,
Te on skoči sa konja na travu
Kao soko s vrha od planine
Kad ugleda jato prepelica,
Pa primetnu dizgen pr’o jabuke,
Sam se dorin po avliji voda,
Pogleduje svoga gospodara,
Nogom kopa, a ušima striže,
Te mu ne da u kulu uići.
Vidak njega po očima tuče,
Pa uleće uz tančicu kulu.
Susrete ga od Zadra Todore,
Ruke šire u obraz se ljube,
Jedan drugom selam privatiše,
Pitaju se za zdravlje junačko,
Uvede ga u šikli odaju,
Iznesoše mlađi poslastice,
Ispijaju kafu i rakiju.
Od šta vakat od tog i vrijeme,
Sunce zađe, a noć nastanula,
Kad evo ti gospocke večere,
Služe vino dvije vjerne sluge;
Koji služi od Zadra Todora,
On mu pruža vino kakvono je,
A ko služi nesretna Vidaka,
On mu pruža crveniku vina
Sa svakijem biljem pom’ješano
A najviše trave afijuna;
Zaspa Vidak kad mu ne bi vr’jeme
Za trpezom kao da je mrtav.
Kad to viđe od Zadra Todore,
On poskoči na noge lagane,
Te na mlađe okom namignuo,
Donesoše svilene gajtane,
Svezaše mu ruke naopako,
Sluge vežu, a Todor priteže,
A na noge ljute bukagije,
Sluge kuju, Todor prikujiva.
Kad u jutru jutro osvanulo,
Viđe Vidak što je i kako je.
Pa zavika grlom junačkijem:
"Ej Todore, crn’ ti obraz bio!
"Ej Todore, vjero pa nevjero!
"Tako li se varaju junaci
"I na kumstvo i na vjeri tvrdoj,
"Ubio te Bog i vjera Božja!
"A uzdam se u Boga jakoga
"I u moje trideset hajduka,
"Da će mene brzo osvetiti."
To začuo od Zadra Todore,
Ne smje njega šiljat’ u Travniku
Da g’ hajduci ne izbave živa,
No ga posla caru u Stambolu
Svezanijeh i ruka i noga,
Šnjime šilje mnoge pratioce.
Dok su došli k caru u Stambolu,
Kada care upazi Vidaka,
Vidak mu se klanja i preklanja,
Dvanaest se puta poklonio,
Dok carevoj ruci pristupio,
Celiva mu ruku i koljeno,
I sadžadu đe sultan siđaše,
Pa odstupi i triput preklopi.
Veseli se car Otmanoviću,
Pa besjedi Vidak-harambaši:
"Silno vlašče, Vidače hajduče!
"Što te pitam pravo da mi kažeš:
"Što odmetnu tebe u hajduke,
"Što tolike pogradi zulume?" -
"Hoću, care, zemlji gospodare!
"A kad tebe neću da kome ću?
"Nagnala me teška sirotinja:
"Kuće nemam, a baštine nemam,
"Nego imam stare roditelje,
"Jedno klesto a drugo sakato,
"Te ih ranim i oda zla branim,
"A jošt ću ti više jade kazat’
"Što odvrže mene u hajduke:
"Turski zulum ne mogah snositi
"Ni tvojega od Bosne vezira,
"Pršte raju, globe nepravedno,
"Pa ev’ ima dvadeset godina
"Da četujem da se ljebom ranim,
"Kao hajduk u praznoj planini,
"Zulume sam mnoge pogradio,
"I znam da sam Bogu zgriješio.
"Tvoja sablja, evo moje glave,
"Čini, care, što je tebe drago."
Sultan njega i sluša i gleda,
Pa Vidaku tako Govorio:
"Jošt mi kaži, hajduče Vidače!
"Kako tebe savladaše živa
"Kod tvojijeh trideset hajduka,
"Koliko ti druga pogiboše,
"Jal’ koliko izginu Turaka
"Dok su tebe savezali ruke?"
Ciče Vidak kao zmija ljuta,
Pa ovako caru progovara:
"Ne pitaj me, moj čestiti care!
"Ne bi rane niti mrtve glave,
"No na vjeru mene prevariše,
"Prevari me od Zadra Todore,
"Pozva mene na kršteno kumstvo.
"A ja vjeran Bogu i zakonu,
"Opi mene na njegovoj kuli,
"Saveza mi i noge i ruke,
"I spućena tebe opremio.
"Ja ne žalim što ću poginuti,
"Jednom valja mrijet’ svakojako,
"Ali žalim što ižalit’ neću
"Što vjerovah Zadranin-Todoru,
"I što idem s ovoga svijeta
"Bez zamjene moje ruse glave."
Ražali se car-Otmanoviću,
Te on ne hće pogubit’ Vidaka,
Već ga turi u mračnoj tamnici.
To vrijeme za dugo ne bilo,
Ni godina ni po nje punano,
Ova žalost pođe po svijetu,
Podiže se iz Bosne ponosne
Mnogi Turci, bule i sirote,
Pravo idu u Stambolu gradu,
Davom čine Vidaka hajduka:
"Aman, care, ogrijano sunce!
"Daj nam pravdu, ako Boga znadeš!
"Na Vidaka od gore hajduka.
(Neki veli: pogubi mi baba,
Drugi kažu: pos’ječe mi sina,
Viču bule: nama gospodare,
A sirote: braću nam jedinke,
Ostadosmo butum kukavice
Samorane bez muškijeh glava
Od krvnika Vidak-harambaše.)
"Sijeci ga, ne pušti ga živa,
"Svu je našu zemlju uzaptio."
Sluša care, ne veli riječi,
No na mlađe riječ isturio:
"Doved’te mi Vidaka hajduka."
Kada Vidak na davu ispade,
Pita njega car Otmanoviću:
"Je l’ istina, vlaška harambašo!
"Što mi kažu mnoge davudžije?! -
"Istina je, moj čestiti care,
"Vjera moja tako mi pomogla!
"Ništa tebe zaašati neću,
"Jer ću, vidim, brzo umirati,
"Pa ako sam ogr’ješio dušu,
"Neću moje gaziti poštenje;
"Nije fajde, ljudi stari kažu,
"Bogu lagat’ i svojemu caru,
"Kriti ono što se skrit’ ne može."
Sluša care, ne veli riječi,
No ga opet baca u tamnicu.
Kad je večer o večeri bilo,
San usnio car Otmanoviću:
Da se butum raja okupila
Iz sve Bosne i Hercegovine
Na divanu u carevu dvoru,
Povadila krvavo oružje,
Jedni mole, a jedni prijete:
"Sultan-care, zemlji gospodare!
"Ne pogubi hajduka Vidaka,
"Gr’jeh će panut’ sve na tvoju dušu."
Još se nebo nad njim otvorilo,
Pala magla od neba do zemlje,
Sva se zbila nad carevom kulom,
Pa iz magle nešto progovara:
"Nemoj gubit’ hajduka Vidaka,
"Tako tvoja ne usahla ruka!"
Kad se care u strahu probudi,
Prepade se, i nevolja mu je,
Pak se skoči iz meka dušeka,
Moli Boga po zakonu svome.
A kad svanu i ogranu sunce,
Brže vadi iz tamnice Vida,
I ovako njemu govorio:
"Hajd’, Vidače, k zavičaju tvome,
"Al’ tako ti duše i napretka!
"Prođ’ se, sine, vraga i đavola,
"Prve čete i hajdukovanja,
"A prosto ti što je dosad bilo!"
Kada Vidak začu lakrdiju,
Pokloni se do zemljice crne,
Ljubi caru ruke i koljeno,
Pa pašmage i zlatnu sadžadu:
"Neću, care, života mi moga!
"No ću od sad tebe vjeran biti,
"I za tebe glavu izgubiti."
Otolen se Vidak podignuo,
Te otide Bosni kalovitoj,
Prvo ide u gori zelenoj
Na ročište u stare hajduke.
Svu družinu zdravo nalazio,
I njima je tako besjedio:
"Znate l’, braćo, što j’ od mene bilo?"
Nešto znaše, a nešto ne znaše.
Sve im Vidak po istini kaže.
"Nego, reče, moja braćo draga,
"Hajte svaki svome b’jelu dvoru,
"A ja odoh do Zadra bijela
"Baš do kule Zadranin-Todora,
"Ne bi l’ svoje jade pokajao."
To izreče, okroči dorina,
Pravo ide đe je naumio.
O akšamu u Zadar šljegao,
A mrklicom u dvor ušetao,
Bez izuma, uzleće uz kulu
U odaju đe Todor siđaše,
Pak mu nazva: dobar veče, kume!
Prepade se od Zadra Todore,
Šćaše da se poljubi s Vidakom:
"Dobro došo, Vidak-harambašo!"
Al’ mu Vidak prekide besjedu,
I reče mu cigle tri riječi:
"Došao sam, od Zadra Todore,
"Da ti vratim uzdarje za dare."
Pa poteže noža plamenoga,
Te Todoru odas’ječe glavu.
Pa mu kulu butum porobio,
Porobio, pa je zapalio,
Pa se vrnu svome zavičaju,
Mirovao i Boga molio.
Čini Vidak mnoge zadužbine,
On privjenča za sebe đevojku,
Pak je ljubi, kad gođ se probudi.
Blag’ onome kome Bog pomaže!
